Referendum je prošao, slavi se na Griču i Pantovčaku. Metodom intenzivnoga plašenja nacije dramatičnim egzistencijalnim posljedicama u slučaju negativnog ishoda referenduma, gospođa Vesna Pusić - nova ministrica za vanjske poslove i Europu - slomila je još jednu prepreku na hrvatsko-europskoj kozjoj stazi. "Ne ćete dobiti penzije, ne izjasnite li se za priključenje", priprijetila je građanima, uz seriju drugih zastrašujućih poruka. Isplatio se na kraju taj ministričin kolektivni psihotretman ili bizaran oblik masovne europske stimulacije, s kojim bi gospođa Pusić mogla ući u motivacijske udžbenike.

Hrvatske mase spontano su se povele za njezinim direktivama, tj. za opcijom izgleda na penziju, i odlučile domovinu uvesti u Uniju, svim skepticima usprkos.
Referendumskim, agitacijskim, akcijaškim, politpropagand­nim i svekolikim opredjeljenjem za Europsku uniju, Hrvatska se radosno sprema pristupiti društvu s kojim je već u iznimno skladnom ili komplementarnom historijskom odnosu, barem što se grabežljivosti parlamentarnih zastupnika tiče. Usporedo s narodnim izjašnjavanjem o pristupu, hrvatski parlament postao je - jednako kao i europski - predmet općega medijskoga sprdanja zbog manifestne pohlepe mnogih boraca za uvjerenja i ideje koji preko tih časnih institucija ostvaruju životne prinadležnosti. Kad je riječ o europskom aspektu predatorske parlamentarne burleske, njemački RTL objavio je zadnjih dana vrlo zapažen prilog o zastupnicima u Strasbourgu koji se u sedam ujutro u petak, uglavnom s koferima u ruci, dolaze upisati u evidencijsku knjigu u zgradi parlamenta kako bi digli radnu dnevnicu - expense allowance - u iznosu od dvjesto osamdeset četiri eura, a potom hitaju na aerodrom da se prebace u svoje domove na vikend-rekreaciju.

Institucionalno džeparenje
Kad su shvatili da ih snimaju, uvažene gospođe i gospoda europski zastupnici počeli su se glavom bez obzira utrkivati do lifta, jednom rukom vukući kofer, drugom zaklanjajući lice, a neki su - uočivši kamere - pokazali sklonost samoodricanju: odustali su od upisa u knjigu i nastojali brzinom munje pobjeći na sigurno. To hell with allowance; važnije je izbjeći skandal. Skandal se, međutim, nije izbjegao. Otkrivajući pozadinsku hipokriziju zastupničkoga posla, novinari RTL-a postavljali su pitanja čime se ti ljudi uopće bave na svom radnom mjestu, i kako ih nije sram - figurativno preneseno - ponašati se u stilu žicara ili klošara. Neki od prozvanih izmišljali su da su u kancelariji radili cijelu prethodnu noć i ujutro došli naplatiti trud, demonstrirajući osim licemjerja i solidnu količinu gluposti, jer televizija je otkrila da se nikakav noćni rad po statutu ne plaća. Akreditiranu televizijsku ekipu čuvari su na kraju istjerali iz Europskog parlamenta, a hrvatskim građanima koji će u tom parlamentu uskoro imati svoje zaslužne predstavnike, preostalo je da se bave usporedbama s lokalnom parlamentarnom etikom.
Promatrači će dakle u ovom svečanom trenutku, kad se proslavlja uspjeh referenduma, registrirati zanimljivu parlamentarnu koincidenciju. Dok se u Europi zastupnici bave institucionalnim džeparenjem, u Hrvatskoj se deseci njih natječu tko će brže osvojiti povlaštenu mirovinu. Svjetonazor je identičan, razlika je u visini mjesečne nominale. Izračunato je da europski borac za narodna prava sveukupno ubire četrnaest-petnaest tisuća eura hranarine - više od Angele Merkel, naglasio je televizijski komentator - i hrvatski je na tom planu u podređenom položaju. Trud je isti, urod šest puta manji. Uzmemo li u obzir, međutim, da je pozamašan broj hrvatskih sabornika - klimajući glavama, galameći po zadatku, servisirajući vođe i trgujući političkim uslugama - kolateralno zaradio stanove, ljetnikovce i privatne firme, pokazat će se da na kraju čak prolaze bolje od europskih poštenjaka, koji ne dobivaju ništa osim spomenutoga zbroja plaće i dodataka.

Zastupnici u utrci do blagajne
Kako god okrenuli stvari, potvrdit će se da je parlamentarni aktivizam jedna od najkomfornijih profesija u Hrvatskoj i ostatku Europe podjednako. Ulazeći u Europsku uniju, Hrvatska se jednim svojim kastinskim dijelom priključuje i europskom birokratskom raju, u kojem zastupnik zastupnika sustiže utrkujući se do knjige upisa, parlamentarne blagajne i aerodroma. Demonstrirajući vlastiti pozitivni primjer, nova hrvatska vlast pokušava parirati tom uvriježenom institucionalnom nemoralu. Najavili su ukidanje povlaštenih zastupničkih mirovina, i neformalno se dogovorili da nitko iz vladajuće koalicije ne će iskoristiti razdoblje između najave i izglasavanja kako bi kratkim fiktivnim umirovljenjem za sebe osigurao buduće povlastice, znajući da bi takvi postupci doveli u pitanje cijelu ideju.

Za pojedine hadezeovce pretpostavljalo se da će pohitati u povlaštenu penziju, bili u novom sazivu Sabora ili ne. Što bi se drugo moglo očekivati od Ive Sanadera, Mladena Barišića, Vladimira Šeksa, Marine Matulović-Dropulić, Jerka Rošina, Petra Selema itd. - spektra imena koja su stranku dovela do toga da se protiv nje vodi istraga kao protiv zločinačke organizacije? Uz njih, međutim, na brzopoteznoj umirovljeničkoj livadi iznikli su i "mangupi u poštenim redovima", poput Damira Kajina. Poznati aktivist IDS-a zaključio je da bi ispao budala - štupido, kako reče - kad ne bi, bez obzira na dogovore, iskoristio priliku koju mu pruža još uvijek važeći zakon o zastupničkim mirovinama. Penzionirao se, dakle, na jedan dan, i odvažno vratio na parlamentarnu frontu, vjerujući kako će mu nakon takve poruke da njegovo poštenje ima cijenu, publika još uvijek nešto vjerovati.