Damir RadićNe sjećam se da sam ikad vidio hollywoodski film u kojem se eksplicitno poziva na Jacquesa Lacana, psihoanalitičkog velikana kasno prepoznatog u Americi, gdje je Freud dugo držao psihoanalitički monopol. Naslovni lik filma ”Život Davida Galea”, iznimno ugledni teksaški sveučilišni profesor filozofije kojeg utjelovljuje Kevin Spacey, u prvom od tri duga flashbacka koji trebaju objasniti kako se našao u situaciji da bude osuđen na smrtnu kaznu objašnjava studentima Lacanovo tumačenje odnosa mašte, odnosno žudnje, i njezine realizacije. Maštarija je uvijek uzbudljivija u fazi zamišljanja nego realizacije, objašnjava Gale Lacanove postavke i daje naslutiti da film kojem prisustvujemo, usprkos svim standardnim sastojcima, neće biti uobičajen hollywoodski proizvod. Ne samo to, ”Život Davida Galea” može se protumačiti kao vrhunski subverzivni projekt.

'Život Davida Galea' je naizgled pravovjerno društveno-kritički angažiran film. Ali, je li to doista tako?'Redatelj filma nastalog prema scenariju debitanta Charlesa Randolpha dobro je znani britanski autor na čestom radu u Americi, Alan Parker. Parker je pripadnik one generacije britanskih filmaša koja je iznjedrila slavne eksperimentalce Petera Greenawaya i Dereka Jarmana, te Stephena Frearsa čija je karijera podijeljenošću između američke i britanske kinematografije i znatnim umjetničko-komercijalnim odjekom pojedinih filmova načelno srodna Parkerovoj. Većina filmofila, međutim, znatnu će kvalitativnu prednost dati Frearsovu opusu i podrazumijevati da se Parker ni izdaleka ne može približiti poetičkoj osebujnosti Greenawaya i Jarmana. I doista, Parker je potpisao neke izrazito slabe filmove, poput pretenciozno-moralizatorskog dramskog mjuzikla “Slava” ili ambiciozno zamišljene “realističke” melodrame “Pucaj u Mjesec”, no u njegovu se opusu može naći i neusporedivo intrigantnijih naslova. Primjerice u svom debiju, gangstersko-glazbenoj humoreski “Bugsy Malone” iz 1976., za sve je uloge angažirao glumce uglavnom pubertetskog uzrasta te pod krinkom nedužne žanrovske travestije promovirao pubertetsku erotičnost. Danas bi takvo što moglo izazvati i optužbe za pedofiliju, no u ona, znatno liberalnija vremena i nije bilo posve neuobičajeno: dovoljno se prisjetiti Friedkinova “Egzorcista”, Malleove “Slatke male”, ili Babajina “Izgubljenog zavičaja”. U svom možda i danas najčuvenijem filmu “Ponoćni ekspres”, Parker je pak iskoristio priču o turobnoj sudbini mladog Amerikanca u groznim turskim kazamatima za lakonsku afirmaciju biseksualnosti, a sve pod krinkom izvanrednih uvjeta, tj. dugogodišnjeg boravka u zatvoru gdje su muškarci silom prilika upućeni jedni na druge. Nije naodmet podsjetiti ni na najosebujniji Parkerov uradak “Angelovo srce”, u kojem Mickey Rourke ima strastvene seksualne scene s mnogo mlađom crnkinjicom Lisom Bonet u opskurnom okružju kreolske voodu magije koja uključuje i jedenje ljudskih srca te samog Lucifera u obličju Roberta De Nira, čijim manipulacijama anđeoski bezazleni Mickey nije dorastao.

Parker je pozornost privlačio i društveno-kritički angažiranim filmovima: vijetnamskim veteranima bavio se u “Ptičici”, filmu koji mu je donio Veliku nagradu žirija u Cannesu, odlučni antirasizam demonstrirao je u “Mississippiju u plamenu”, dok je ostvarenjem “Dođi vidjeti raj” filmski prvi progovorio o velikoj američkoj tabu temi – sramnoj politici Rooseveltove administracije koja je nakon japanskog napada na Pearl Harbor otvorila koncentracijske logore za američke Japance. Naizgled, i ”Život Davida Galea” pravovjerno je društveno-kritički angažiran film. Njegova je navodna tema osuda smrtne kazne i borba protiv nje, što se prisnažuje navodnom čvrstom orijentacijom većine članova autorske ekipe filma protiv smrtne kazne. No je li tome zaista tako?

Četrnaesti film Alana Parkera ima nevjerojatnu scenarističku konstrukciju. Riječ je o tzv. triler-drami u kojoj ugodno smršavjela Kate Winslet kao mlada, privlačna i uspješna no istodobno kontroverzna novinarka Bitsey Bloom, poznata po novinarskoj suradnji s delikatnim kriminalcima poput pedofila, dobiva poziv od osuđenika na smrt Davida Galea da ga intervjuira. Gale je poznati borac protiv smrtne kazne, osuđen zbog silovanja i ubojstva bliske suradnice. Ostalo mu je tri dana do smaknuća, i u ta tri dana on po dva sata priča s Bitsey, uvjerivši je svojim flashbackovima da je nevin. Bitsey u rekordno kratkom roku mora pribaviti videokasetu sa snimkom ubojstva koja dokazuje Galeovu nedužnost, a po mogućnosti i otkriti pravog krivca. Ono čega Bitsey i gledatelji nisu svjesni jest Galeovo vrhunsko manipulativno djelovanje, svojevrsna kombinacija manipuliranja nadnaravnog Kaysera Sozea (također ga je tumačio Kevin Spacey) u Singerovu filmu “Privedite osumnjičene” i načina na koji sofisticirani psihopat Hannibal Lecter “vodi” Clarence Sterling u Demmeovu “Kad jaganjci utihnu”. Zaplet ima dvostruko razrješenje i oba su posve nepredvidiva, što je za triler kompliment sam po sebi, mada je silan intenzitet iskonstruiranosti, koji doslovno izaziva nevjericu, naveo mnoge kritičare na protest, odnosno podsmijeh. Svi oni, međutim, propustili su zamijetiti da ”Život Davida Galea” nije uobičajena kombinacija trilera s krajnje neizvjesnim raspletom i društveno angažirane drame. Ispod takve površine krije se nešto sasvim drugo: razorna slika suvremenog američkog društva, motiva koji ga pokreću, morala koji njime vlada.

Teško je reći je li se film oteo kontroli ili su njegovi tvorci na čelu s Parkerom zapravo sami, ugledajući se na lik Davida Galea, vrhunski izmanipulirali medije predstavljajući se pobornicima ukidanja smrtne kazne. Bilo kako bilo, film je nesumnjivo žestoka kritika političke korektnosti, u Americi još iznimno utjecajne, zbog koje je moguće da čovjek koji se nađe na udaru neke od njezinih “svetih krava” – ovdje tobožnjeg seksualnog zlostavljanja – doživi posvemašnju društvenu degradaciju. Istovremeno, na djelu je i ironičan komentar toliko slavljene američke društvene propulzivnosti: pokretljivost na društvenoj ljestvici može ići i prema dolje! – s nekim gotovo veselim cinizmom poručuje film, svejednako pokazujući da obitelj, ta slavljena ‘osnovna ćelija’ američkog društva, u presudnim trenucima ne pruža pojedincu utočište pred izvanjskim svijetom, nego ga izdaje. Supruga naime, s voljenim sinčićem, napušta Galea, našavši u njegovoj nevolji sjajnu priliku da naposljetku u potpunosti realizira vezu s ‘latinskim ljubavnikom’, vječnim kič-idealom malogradskih nezadovoljnica. Film se izruguje i neobrazovanom teksaškom guverneru koji potpisuje smrtne presude kao na tekućoj vrpci, očito aludirajući na guvernersku praksu Busha mlađeg prije no što je postao predsjednikom, ali to je sitnica u usporedbi s onim što čini borcima za ukidanje smrtne kazne. David Gale i njegovi suradnici prikazani su kao sofisticirani izdanak tradicije Johna Browna, fanatičnog borca za ukidanje ropstva iz sredine devetnaestog stoljeća, koji nije prezao ni od ubojstva nedužnih za svoj viši cilj. Gale i drugovi također se upliću u kolo smrti zbog viših ciljeva, a otkrivanje sadržaja tog pomaknutog dance macabrea pokvarilo bi doživljaj potencijalnim gledateljima, stoga je dovoljno napomenuti da su njihovi motivi i realizacija tih motiva, koja uključuje i tzv. snuff prizore, plod rijetko viđenog mentalnog pomaknuća.

Uglavnom, ispod pokrova standardne hollywoodske triler-drame «Život Davida Galea» nudi rijetko ciničnu subverziju američkog pravosuđa i medija, subverziju koja protagoniste američke društvene scene – konzervativce, ljevičare, liberale – prikazuje kao ljude pozamašnih i opasnih felera, a velike manipulativne moći. Naivna Bitsey, doznavši konačnu tajnu slučaja, ostaje još više zadivljena Galeovim karakterom, posredno pokazujući opravdanost stare izreke da ljudi zaslužuju vođe koje sami izaberu. A ovaj ‘vođa’, David Gale, kao da ima nešto od fanatičnog, a opet vrhunski racionalnog i proračunatog mentalnog sklopa Osame bin Ladena, čija je karizma, suvišno je reći, mnogo veća od one Georgea W. Busha. Alan Parker nije uzalud posegnuo za Lacanom na početku filma, a ne bi pogriješio i da je pozornost skrenuo na utemeljitelja dekonstrukcijske teorije Jacquesa Derridu. Jer, potpunom doživljaju «Života Davida Galea», tog neobičnog i poprilično hrabrog filma, pored Lacanovog, i Derridino iskustvo može podosta pridonijeti.