Damir RadićU intervjuu uoči svečane premijere povratničkog filma Antuna Vrdoljaka “Druga mračna noć”, novi-stari ministar kulture Božo Biškupić samozadovoljno je, poput kakve proročice, najavio Vrdoljakov kreativni trijumf, posredno odgovorivši svima onima koji su mu spočitavali dodjelu sredstava tom “veleprojektu” minutu do dvanaest. Naime, kao što je poznato, neposredno nakon što je odstupio s mjesta povjerenika za film, Vrdoljak je od Biškupića – u sumrak HDZ-ove vlasti krajem 1999. – dobio sredstva za svoj filmski projekt. SDP-ov ministar kulture Antun Vujić potvrdio je zatečeno stanje i “Duga mračna noć” krenula je u proizvodnju, dovršenu upravo u vrijeme kad su se HDZ i Biškupić vratili na vlast. Upregnuta medijska mašina Vrdoljakov je film unaprijed proglasila hrvatskim filmskim događajem godine, premda je Vinko Brešan plasmanom u konkurenciju Berlinskog festivala ostvario objektivno najveći uspjeh ne samo ove nego zadnjih šesnaest hrvatskih slikopisnih godina, od vremena kad je Papićev ”Život sa stricem” bio u konkurenciji Montreala. No “Duga mračna noć” svakako zaslužuje jednu drugu titulu – onu filmskog debakla godine. Ali, ta priča mora započeti flashbackom.

Antun Vrdoljak prvi se put pojavio na filmu 1957. u redateljskom debiju Nikole Tanhofera “Nije bilo uzalud”. Taj osebujan spoj socijalnokritičke melodrame i triler-horora ponudio mu je priliku za ekspresivnu epizodnu ulogu zdravorazumskog močvarnog seljaka, desne ruke mladog liječnika Borisa Buzančića u borbi protiv zaostale, praznovjerne sredine kojom manipulira stara vračara. Vedar, vickast lik prepun elana i elementarne inteligencije bio je odslika stvarnog Vrdoljaka, s jednom presudnom razlikom. U filmu Vrdoljakov lik biva ubijen jer zdravi razum nije pratila dovoljna doza lukavosti i opreza. U zbilji je takvo što bilo nemoguće. Čak i kad je nakon Karađorđeva došao na led kao jedna od ikona masovnog pokreta – status koji je stekao zahvaljujući autorstvu prekretničkih partizanskih filmova “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor” – nije bilo ni najmanjeg izgleda da podijeli sudbinu druge velike maspokovske popkulturne ikone Vice Vukova. Dok su pjesme ”šibenskog slavuja” neformalno ali vrlo efikasno bunkerirane, a njemu onemogućena daljnja pjevačka karijera, Vrdoljak je nakon kratkotrajne epizode s uzgojem kokoši u rodnom moslavačkom selu Rečici svoje supruge Branke ponovno uskočio u redateljsko sedlo kao da nikad ni na kakvoj crnoj listi nije bio. Štoviše, 1979. mu je omogućena realizacija relativno provokativnog filma “Povratak”, u kojem je uspostavio opreku između Borisa Dvornika kao trezvenog čovjeka ukorijenjena u zemlju i narod te ambiciozne komunističke balavurdije nedorasle podizanju ustanka. Uglavnom previđan u pregledu Vrdoljakova opusa, “Povratak” je zapravo jedan od ključnih filmova tog opusa i djelomična anticipacija “Duge mračne noći”. Izravna afirmacija tradicionalizma – rodna gruda, obitelj, verbalni izričaji puni tvrdo-uznositih značenja, ali i izdvojeni motivi poput antipatičnog prikaza žandara te junaka kojeg grize savjest jer je on svoju obitelj očuvao, a njegovi sumještani nisu – sve su to sastojci oba filma. No dok je “Povratak” ostvarenje podosta sugestivne atmosfere te jasne teme i narativno-dramaturške koncepcije u kojem Vrdoljak zadržava realističko sagledavanje rata fascinantno začeto u svoja prva dva partizanska uratka, “Duga mračna noć” je kreativno jalov film o svemu i – ničemu.

Radnja mu se proteže od 1940. do 1952. i u središtu ima, točnije želi imati, slavonskog mladića Ivu (Goran Višnjić) kojeg velegradski život zagrebačkog studenta agronomije ne može iskvariti, te ostaje privržen rodnoj seoskoj grudi i čestitim katoličkim roditeljima. Najbolji mu je prijatelj Mata (Goran Navojec), također izdanak katoličke obitelji, koji početkom rata iz patriotskih razloga postaje ustašom. Iva je pak igrom slučaja, spontano se suprotstavivši ustaškom pokušaju diskriminacije židovskih studenata, završio u partizanima, no ne prije no što ga je Mata izbavio iz oružničkih uza. Tu se pak igrom slučaja spleo s mladom partizanskom ateisticom Verom (Katarina Bistrović-Darvaš) i “nehotice” joj napravio dijete, a onda je, pozivajući se na svoj “građanski moral”, oženio. Završivši rat s činom pukovnika, Iva se odužio Mati spašavajući ga od krvoločnih “istočnjačkih” partizana. Kasnije, kao direktor poduzeća koji se drznuo kritizirati samog Tita, Iva završi na Golom otoku, gdje ga je smjestio rođeni šogor Joka (Tarik Filipović), bezbožni operativac Ozne. Sve ipak završava happy endom, jer i dugoj mračnoj noći mora doći kraj.

Ovakvo prepričavanje sadržaja daje priči dojam dostatne smislenosti koju ona stvarno nema. Vrdoljak je film naime nakrcao brojnim (slijepim) rukavcima priče, likovima i motivima, posve izgubivši tematsku osnovicu. Želio je obraditi veličinu prijateljstva u teškim vremenima kad ideologije i interesi razdvajaju ljude, tematizirati fenomen jedinog njemačkog partizanskog odreda u Europi, baviti se progonom folksdojčera, odnosno općenito problematizirati poslijeratni partizansko-komunistički teror. Sve to na okupu trebao bi držati središnji lik Ive, međutim prečesto u prvi plan izbijaju pobočni likovi koji ga prekomjerno potiskuju, namećući se umjesto njega kao stvarni protagonisti. A sve zbog toga što nije riješena elementarna stvar – jasan odabir narativne koncepcije. Izgleda da se Vrdoljak nije mogao odlučiti hoće li priču pričati iz perspektive jednog ili više likova, želi li policentričnu ili monocentričnu dramaturgiju, pa je naposljetku na djelu kombinacija tih dvaju pristupa, što je načelno legitimno, ali je u njegovoj izvedbi film odvelo u potpuni narativno-dramaturški kaos. Dakako, ne kreativan kaos jednog Alejandra Goznalesa Inarritua i njegova “21 grama”, nego diletantski kaos vrlo sličan onom Jakova Sedlara u “Četveroredu”. I tu zapravo dolazimo do ishodišta. Jer koliko god načelna koncepcija Vrdoljakova filma mogla podsjetiti na Zafranovićeva “Večernja zvona”, koliko god neki motivi mogli asocirati na Bauerov “Ne okreći se, sine” ili Kusturičina “Oca na službenom putu”, svi ti filmovi nedostižan su kreativni nivo za današnjeg Vrdoljaka. Njegova razina danas je Jakov Sedlar, a “Duga mračna noć” zapravo je zamaskirani “Četverored”.

Dakako, Vrdoljak je mislio da radi film kojim će afirmirati tradicionalne vrijednosti i konzervativan svjetonazor. Za takvo što, međutim, nije dovoljno umetati Goranu Višnjiću u usta patetične misli o zavičaju, obitelji, domu i svetim rukama majke. Za takvo što treba biti autentičan humanist i umjetnik kakav je bio Ermanno Olmi u svom legendarnom “Stablu za klompe”. Vrdoljak međutim humanizam rabi kao parolu na tragu Maksima Gorkog: “I poslije nas doći će ljudi, ali hoće li doći čovjek?” s uzvišenim patosom pita se Goran Višnjić. Mnogo gore od toga, Vrdoljak nastoji degradirati drukčije senzibilitete i svjetonazore. Ateisti su tako po njemu ljudi reducirane emocionalnosti, nužno lišeni dubljih obiteljskih i roditeljskih osjećaja, ali ih zato krasi hedonistička razuzdanost: nije slučajno da pobožni njemački seljak svom nemilosrdnom sinu esesovcu smrt donosi nakon što ga je zatekao u seksualnom sendviču, pri čemu pored njega i nacističkog mu kolege bi-sklonosti ubija i nedužnu mladu konobaricu. Nedužnu? Koješta, kao da poručuje Vrdoljak, da je nedužna ne bi se odavala bludu!

Posebno je zanimljivo da u filmu nema “trpnih” Srba, a Židovi nisu prikazani kao ustaške nego folksdojčersko-nacističke žrtve. Nije prikazan nijedan ustaški zločin (o njima se samo ponekad zbori), ali su zato itekako apostrofirani zločini partizana i groza komunističkog režima. Podsjećam, u filmu koji želi biti panorama “mračnih hrvatskih godina”, a na uvodnoj špici jednako osuđuje fašizam i komunizam. No gle čuda, u samom filmu komunizam osuđuje žigošući njegove hrvatsko-srpske izdanke, dok za osudu fašizma služe njemački nacisti i folksdojčeri. Vrhunac Vrdoljakova neukusna tumačenja prošlosnih zbivanja povlačenje je paralele između ustaškog apriornog prezira prema svim Židovima na početku rata i židovskog prema svim ustašama na kraju rata. Doista fin način problematiziranja predrasudnih stavova i individualizacije krivnje.

Naslov “Duga mračna noć” po Vrdoljaku bi se trebao odnositi na razdoblje koje film tematizira. No on je zapravo odličan opis hrvatske kinematografije pod HDZ-om i Vrdoljakom 90-ih, a bojim se i dobar opis onog što bi joj se pod istom čizmom moglo dogoditi ubuduće. Vrdoljakov film tipičan je hrvatski proizvod 90-ih – inferiorno oblikovanje i rigidno desničarenje pod krinkom afirmacije tradicionalnih vrijednosti. Preostaje još samo da se vidi hoće li i otvoreni šovinizam ponovno ući u modu.