Zoran FerićZamislimo ovakav prizor: proljeće je stiglo, prolistalo drveće, zašarenile se cvjetne aleje, po parkovima se igraju dječica a na klupicama sastaju penzioneri. Ali… umjesto šahovske ploče ili špila karata, među penzionerima je gomila knjiga. I čuje se graja i nadvikivanje. To se umirovljenici đoraju za knjige koje su dobili ili kupili preko Jutarnjeg i Večernjeg. Sakupljaju ljudi klasike, kao što klinci sakupljaju sličice iz životinjskog carstva ili Pokemone. Pa tako neki starčić nudi dva Barbierija za jednog Nabokova, da konačno vidi o čemu se radi u toj čuvenoj “Loliti”. Očekujući valjda da mu Nabokov objasni što je to bit pedofilije o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori. Životni vijek starog gospodina je prošao. Kao mladić sudjelovao je u II. ratu, izvukao živu glavu, onda ga je natjeralo na dobrovoljne radne akcije, gdje je upoznao i buduću suprugu, zaposlio se, oženio, dobio stan, rodilo mu se dijete, sagradio je i malu vikendicu u Vukovu selu kraj Zaprešića, uređuje vinograd i proizvodi svoje vino. Ne iz potrebe, nego za gušt. U međuvremenu je i unuke dobio i živio tekao mirno i spokojno sve dok jednoga dana nije u novinama pročitao nešto što ga je duboko uznemirilo: u svom je ispunjenom i dobrom životu zaboravio pročitati velika djela svjetskih klasika. Tog značajnog utorka, 9. ožujka 2004., stao je u red i kupio pet primjeraka Jutarnjeg lista, što mu je omogućilo da stekne pravo na pet besplatnih primjeraka Ecova romana “Ime ruže.” Onda je u ponedjeljak, 15. ožujka, opet stao u red u pet ujutro ispred novinskoga kioska u svom naselju i, kupivši pet Večernjaka, stekao pravo na pet besplatnih romana Veljka Barbierija “Epitaf carskog gurmana.” Tako je započela njegova sakupljačka strast. Odlučio je sakupiti sve knjige iz jedne i druge biblioteke i onda ih, sustavan kakav je oduvijek bio, napokon početi čitati. Međutim, stvar se pokazala težom nego što je mogao misliti. Redovi pred kioscima postali su duži, novina i knjiga je nestajalo, pojedini primjerci izmakli su mu iz ruku i sada, ovdje na klupi u parku, u susjedstvu klinaca koji se đoraju za sličice Digimona, nadoknađuje izgubljeno. Fali mu “Lolita”, ali ima pet Barbierija. Fali mu i Tribusonova “Povijest pornogarafije”, a za nju može dati i tri Eca. Sretan je što je na ovoj klupi u parku naišao na toliko istomišljenika s kojima može razmjenjivati knjige i upotpuniti zbirku. A onda, kad sve to sredi, kad kompletira i jednu i drugu biblioteku, kao što je sredio stan, obitelj, vikendicu, auto, vinograd, e onda će početi čitati. Uplatit će posmrtnu pripomoć i početi s čitanjem nadajući se da će prije nego što pođe u vječna lovišta imati vremena pročitati i biblioteku svjetskih klasika Jutarnjeg lista i biblioteku domaćih klasika iz Večernjeg. Jer važnost knjige danas je takva da se ne isplati umrijeti ako sve to ne pročitaš, ako ne zaviriš malo u taj neobičan svijet kojim tumaraju čudni fratri detektivi, očajni pedofili, zavodljive nimfete, histerični slikari, neobični istraživači hrvatske književnosti. I upravo je to bit ovih akcija hrvatskih dnevnih novina koje su odlučile iz korijena promijeniti hrvatsko tržište knjigama, taj osjećaj da se ne isplati umrijeti nenačitan.

Stvar je u tome što do prije samo par godina nitko nije mogao ni u snu zamisliti da će ikad, ponavljam, ikad, knjiga u Hrvata imati takav status i da će se za knjige čekati u redu od pet ujutro kao i za prve originalne MacDonald’sove hamburgere. I sada odjednom u Hrvatskoj imamo nov fenomen: opću pomamu za knjigom. Naime, otkako je počela akcija prodavanja, odnosno dijeljenja knjiga uz novine, hrvatska je javnost upravo bombardirana različitim izjavama, mišljenjima, stavovima, spekulacijama o tome je li čitava akcija dobra ili loša za knjigu i tržište knjigama, točnije, za koga je dobra, a za koga loša. O tome govore svi, a mnogi, naravno, stoje na suprotnim pozicijama. E pa sada, iz tog mnoštva izjava i mišljenja moguće je, onako ugrubo, iskristalizirati tri temeljna stava. U prvom redu mali izdavači i knjižari izražavaju priličnu skepsu kad je u pitanju ova velika akcija jer se osjećaju direktno ugroženima. Njihovi su prigovori razumljivi zato što i akcija Jugtarnjeg, a i ona Večernjakova drastično obaraju cijenu knjige te ih smatraju apsolutno nelojalnom konkurencijom koja bi ih mogla uništiti u relativno kratkom roku. Štos je u tome, kažu, što je cijena nerealna i što se u Hrvatskoj ne može proizvesti tako jeftina knjiga. Osim toga, oni koji su kupili prava na iste knjige za distribuciju u knjižarama osjetit će direktnu štetu jer su prava za kioske odvojena od prava za knjižare pa različiti izdavači mogu kupiti prava za istu knjigu. Naravno, pri tome onda skuplja knjiga u knjižarama nema nikakve šanse u odnosu na onu višestruko jeftiniju na kioscima. A jedan od prigovora je i u tome što će naslovi koji se otisnu u sto pedeset ili dvjesto tisuća primjeraka i podijele ili rasprodaju u jednome danu dugo nakon toga biti potpuno neatraktivni tržištu te da će se njihova javna avantura završiti u jednome danu, i to na policama onih koji ih po svoj prilici neće čitati.

Akciju pak pozdravljaju mahom pisci koji u distribuciji stotina tisuća primjeraka svoje knjige vide jasan vlastiti interes. Naslov jednoga autora, recimo Veljka Barbierija, razdijeljen u dvjesto tisuća primjeraka, sasvim sigurno je najbolja promocija i preporuka za kupovanje i čitanje drugih njegovih knjiga. To bi trebalo značiti da ova će ovakve akcije, na dugi rok, zapravo potaknuti prodaju knjiga i u knjižarama i svakako obogatiti tržište knjigama. Stvar je, čini se, u tome što u Hrvatskoj, bez obzira na tešku financijsku situaciju, još uvijek ima dosta slobodnih sredstava, ali ne postoji i navika kupovanja knjiga. Ako ovakve akcije mogu stvoriti takvu naviku, one bi svakako bile dobrodošle. Osim toga otvara se i nov prostor za prodaju knjige: kiosk. To je posebno važno za manja mjesta ili otoke gdje uopće nema knjižara te bi takva prodaja mogla pokriti i onaj veliki dio tržišta koji je postojećom knjižarskom mrežom ostao nepokriven.

Načelni prigovori spomenutim akcijama tiču se pak neosporne činjenice da će većina primjeraka ovih knjiga biti plod nekakve potpuno iracionalne sakupljačke strasti potaknute medijskom histerijom i da ovakve akcije, koje se žele prikazati kao prosvjetiteljske, to već u startu ne mogu biti i da se zapravo polazi od krivih postavki. Ovdje se radi o preuzimanju tržišta i profitu, kažu oni koji upućuju te načelne prigovore. I to bi se, dakako, moglo uzeti kao jedno relevantno mišljenje o ovome fenomenu kad ne bi bilo i jedne ograde. Knjiga na polici i riječi u njoj su kao virusi iz jednog Dragojevićeva eseja, ili kao bacil kuge iz Camusova romana: mogu godinama ostati neaktivni na policama ili u dnu kakva ormara, a onda oživjeti i rascvjetati se u nekoj sretnoj glavi. Ako to i ne bude sretna glava onoga umirovljenika s početka ovoga teksta, i nije toliko važno.