Objavljeno u Nacionalu br. 436, 2004-03-23

Autor: Damir Radić

FILM

Film o ljudskoj dimenziji muškobanjaste prostitutke

Debitantski film Patty Jenkins 'Čudovište' - najpoznatiji po Oscarom nagrađenoj naslovnoj ulozi za koju se neodoljivo erotična južnoafrička slatkica Charlize Theron pristala odreći svih svojih čari - bavi se zbiljskom ženom koja je 1989. na Floridi ubila i opljačkala sedmoricu muškaraca

Damir RadićDamir RadićNe tako davno, poezija je uz roman bila kraljica književnosti. Početkom osamdesetih Lou Reed je svoj čuveni album “The Blue Mask” otvorio pjesmom “My House”, posvećenom glasovitom američkom pjesniku i svom prijatelju Delmoreu Schwartzu, a u drugoj polovici osamdesetih pjesnici koji su objavljivali u Quorumu, u to vrijeme časopisnoj senzaciji jugoslavenskih prostora, nisu bili predaleko od statusa rock-zvijezda. Danas je u svijetu, a pogotovo u nas javna recepcija poezije uglavnom simbolična, pa očekivati da nešto tako skupo kao filmska kinoprodukcija tematizira život nekog pjesnika nerealni je optimizam, osim ako se taj pjesnik ne zove Sylvia Plath.

'Sylvia' se usredotočuje na ljubavni odnos Teda Hughesa i Sylvie Plath u razdoblju od 1956. do 1963.U cjelokupnoj “ženskoj” pjesničkoj povijesti sa slavom Sylvije Plath mogu se usporediti tek Sapfa i Emily Dickinson, možda Marina Cvetajeva. Takav status labilna Amerikanka duguje zanimljivom spoju osebujnog autorskog svijeta prožeta dickinsonovsko-hemingwayovskom fascinacijom smrću i osobne biografije obilježene s nekoliko pokušaja samoubojstva te turbulentnim ljubavno-bračnim odnosom s engleskim pjesnikom Tedom Hughesom. Sylvijina fizička privlačnost i pripadnost ekspanzionističkoj američkoj kulturi specijaliziranoj za proizvodnju mitskih umjetničkih osobnosti bili su nezaobilazan čimbenik njezine glorifikacije, koja joj nije mogla izbjeći nakon najromantičnijeg od svih mogućih nasilnih načina da se umre – samoubojstva. Kako je ono počinjeno u 31. godini života, “na pola puta” između Jamesa Deana i Marilyn Monroe, kako se dogodilo početkom burnih šezdesetih u kojima su svi društveni kanoni i autoriteti dovedeni u pitanje, neprilagođena i delikatna pjesnikinja mogla je postati “intelektualnom” inačicom dvoje glumaca koji su tek nešto ranije ušli u legendu. Snažan procvat feminizma u sedamdesetima stavio je točku na i, Ted Hughes, za Sylvijina života mnogo ugledniji pjesnik od nje, proglašen je izravno odgovornim za njezinu smrt i gurnut u zaborav, a Sylvia Plath postala je najslavnija pjesnikinja 20. stoljeća.

Rijetko je koji umjetnik s tako malo djela postao tako slavan. U tom smislu Sylvia Plath, koja je za života objavila tek zbirku pjesama “Kolos” i autobiografski roman “Stakleno zvono”, usporediva je s kultnim francuskim sineastom Jeanom Vigoom. Premda je iza sebe ostavila nekoliko fascinantnih morbidno-naturalističko-oniričkih pjesama, Plath je možda ipak najzanimljivija po “Staklenom zvonu”. U tom sugestivnom romanu – sjajnom dokumentu američkih pedesetih kao zlatnih godina iza čije se oplate krije čisti egzistencijalni užas za svakog tko iskače iz modela idealne američke obitelji s četvero djece i kućicom u cvijeću – lakonskom je i tim razornijom ironijom opisivala vlastite suicidalne sklonosti i književne ambicije, usput se okrznuvši i o američki sustav školstva čiji se elitni studiji u zbilji pokazuju prodavanjem magle. Strašno su duhoviti dijelovi u kojima Sylvia opisuje nemogućnost svladavanja zahtjevnog jezika Joyceova “Finneganova bdijenja”, kojim se kao napredna studentica i čista odlikašica trebala baviti u diplomskoj radnji, njezini pokušaji da se prebaci na “manje napredan” studij te porazna spoznaja da ne bi bila sposobna položiti prijemni ispit na državnom koledžu koji pohađaju “inferiorni” studenti bez stipendija. No roman ponajprije otkriva beznadnu poziciju žene koja odbija patrijarhalni poredak, ali kao izrazita individualka i ultimativna heteroseksualka koja ne može shvatiti motivaciju lezbijske ljubavi utočište ne pronalazi ni na drugoj, feminističkoj strani barikade. Nemogućnost pomirenja silne čežnje za potpunom individualnom slobodom i umjetničkim stvaranjem te želje za obiteljskim smirenjem (isto će deset godina poslije mučiti i Ericu Jong u “Strahu od letenja”), prisnažena rascjepom između erotske žudnje i opsjednutosti čistoćom, u kombinaciji s nizom psihičkih pomaknuća doveli su do sloma njezina odnosa s Hughesom i samoubojstva.

Film “Sylvia” Novozelanđanke Christine Jeffs, prethodno afirmirane debitantskim uratkom “Kiša” o djevojčici u pubertetu na ulasku u svijet seksualnosti, usredotočuje se isključivo na ljubavni odnos Sylvije i Teda Hughesa između 1956. i 1963. Premda se Sylvijina i Tedova kći Frieda protivila snimanju filma, on vrlo uravnoteženo prikazuje složen odnos supružnika, ne baveći se pitanjem krivice za tragičan rasplet, ili barem ne želeći krivicu baciti na ikoga, nego jednostavno slika slijed događaja, pokušavajući pritom proniknuti u duhovni i mentalni ambijent određenih ljudi u određenom vremenu. Christine Jeffs ima izvanredan osjećaj za atmosferu, osobito teksturu slike i ambijentaciju, koje u kombinaciji sa sugestivnim glumačkim nastupima uspijevaju neutralizirati većinu scenarističkih klišeja, poput zanesenog recitiranja Shakespearea i povremenih pretjeranih simboličkih naglasaka. Gwyneth Paltrow i Daniel Craig svojim izražajnim izvedbama sasvim su povezivi s intenzivnom ekspresivnošću najboljih pjesama Sylvije Plath i velikog broja Hughesovih, a i ona doza senzualnosti u erotskim prizorima, koja je naišla na prigovore pojedinih kritičara, nadasve je uvjerljiv sastojak pretpostavljenog svijeta dvoje ljudi senzibiliteta obilježena spojem krhkosti i potmule silovitosti.

Dok kritičnost Sylvije Plath prema muškarcima i patrijarhalnom poretku nijednog trenutka nije skliznula iz heteroseksualne matrice, Aileen Wuornos, navodno prvi američki ženski serijski ubojica, svoju je kritiku svijeta muške dominacije popratila mijenjanjem seksualne orijentacije, “prelaskom” na lezbijstvo. U konačnici, Sylvijin je “izbor” okončan samoubojstvom, a Aileenin državnom egzekucijom. Feministička, gay i queer kritika iz toga bi mogle svašta zaključiti. Primjerice da je heteroseksualnim osobama bar ostavljen privid slobode odlučivanja o vlastitoj sudbini, dok je queer osobama uskraćen čak i taj privid. Aileen Wuornos gotovo je školski primjer queera – osobe “klizeće” i neuhvatljive seksualne orijentacije, smještene na društvenom rubu. Dakako, definicija queera ne svodi se samo na seksualnu orijentaciju i društveni položaj, pa se iz neke složenije perspektive Sylvia Plath može učiniti “većim” queerom od protagonistice filma “Čudovište”, no te spekulacije ovdje ostavljam po strani.

Debitantski film Patty Jenkins – najpoznatiji po Oscarom nagrađenoj naslovnoj ulozi za koju se neodoljivo erotična južnoafrička slatkica Charlize Theron pristala odreći svih svojih čari – bavi se dakle zbiljskom ženom koja je 1989. na Floridi ubila i opljačkala sedmoricu muškaraca, 1992. bila osuđena na smrt i naposljetku 2002. pogubljena. Film zatječe Aileen kao neuglednu, izrazito muškobanjastu uličnu prostitutku u trenucima njezina neočekivana zaljubljivanja u petnaestak godina mlađu Selby (Christina Ricci), nježnu lezbijku neformirana identiteta. Ubrzo nakon susreta počinje njihova odiseja koja može podsjetiti na onu iz glasovita Malickova debija “Pustara”, ali prirodom svog ljubavnog sadržaja zapravo posve odgovara antologijskoj pjesmi The Smithsa “What Difference Does It Make?”. Istina, Morissey nije pjevao iz pozicije ubojice nego lopova i lažljivca, ali priča je ista. Jedan član ljubavnog para činio je loše stvari za zajedničku korist, motiviran plemenitim ljubavnim motivima, dok je drugi u toj koristi uživao ne želeći znati, ili praveći se da ne zna podrijetlo materijalnih sredstava koji su korist omogućili. Slijedi navodno šokantna spoznaja o podrijetlu sredstava i uzmicanje koje “skrbeći” član para ne može shvatiti, no iako se osjeća izdanim, još uvijek osjeća naklonost za onog/onu čija se ljubav pokazala nedovoljno jakom. Ako je suditi po filmu, vrhunska je i vrlo tužna ironija da je upravo najplemenitiji mogući poriv – ljubav, bio ključni motiv koji je, uz asistenciju frustracija nakupljanih od djetinjstva, gurnuo Aileen preko ruba, odveo je u prva dva ubojstva nakon kojih više nije bilo povratka.

“Čudovište” je pametan film. Nastoji dati ljudsku dimenziju osobi kojoj je pravo na ljudskost, čini se, od malih nogu bilo nijekano obiteljskim zlostavljanjem, seksualnim iskorištavanjem i uopće groznim socijalnim uvjetima, pri čemu je niska razina protagonističine inteligencije došla kao dodatni uteg na vagi jedne pustošne i brutalne životne priče. No film pritom ne želi umanjiti grozotu većine počinjenih zločina niti ponuditi (definitivno) opravdanje počiniteljice, dok mu plediranje za ukidanje smrtne kazne, za razliku od “Odlaska u smrt” Tima Robbinsa, nije na kraj pameti. Aileen je naposljetku došla do zaključka koji možda ne bi bio stran ni Sylviji Plath – život ni izdaleka nije onakav kakvim ga prikazuju, individualni napori ne vode ničemu, čak se i ljubav u konačnici pokazuje promašajem. Svatko ima pravo na svoju istinu, a istina Aileen Wuornos jamačno je bila takva.

Vezane vijesti

Bračni problemi: Gwyneth Paltrow korak do razvoda

Bračni problemi: Gwyneth Paltrow korak do razvoda

Hollywoodskoj glumici Gwyneth Paltrow u privatnom životu ne ide baš najbolje. Kako je sama kazala, odnos sa suprugom Chrisom Martinom u posljednje… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika