Srećko JurdanaDoktor Miroslav Radman – snalažljiva osoba – dobio je od države na dugoročno korištenje ultraluksuznu Vilu Dalmacija, bivšu partijsku rezidenciju u Splitu, da u njoj osnuje “Institut za proučavanje života”. Akcija je za svaku pohvalu: krajnje je vrijeme da nam upućeni ljudi otkriju zašto smo na ovome svijetu. Za direktora tog imaginarnog kružoka postavio je svoga kolegu iz prijateljskoga Teksasa, stanovitoga doktora Friedberga, koji je s entuzijazmom izjavio da će se pohađatelji tamo zabavljati, igrati, natjecati u neformalnoj znanstvenoj dosjetljivosti, i u opuštenoj atmosferi razvijati ideje i projekte koji nigdje drugdje ne bi bili prihvaćeni. Bravo: doista postajemo Zapad. I znanost u Hrvatskoj napokon dobiva svoj hippy-pokret. Tko će tu internacionalnu akademsku siestu* platiti? Nepoznat Netko, vrlo vjerojatno narod. Kamo bi država došla, da pazi na svaku kunu.

Žužulov faul s leđa

Dok se doktor Radman s doktorima prijateljima u velikome stilu useljava u Vilu Dalmacija, dipl. iur. Stipe Mesić upada u situacije koje bi ga – čini se – mogla udaljiti od barem jednako komforne Vile Zagorje. Kao što je poznato, supotpisao je – bez konkretnoga razloga – smjenu Franje Tureka, šefa Protuobavještajne agencije, i time premijeru Sanaderu olako prepustio nadzor nad ključnim segmentom obavještajnoga aparata. Da bi se predsjednikovom potezu osigurala nekakva logika, u Mesićevim krugovima danas se diskretno širi fama kako je Turek “prisluškivao novinare”, i na taj način počinio istočni grijeh hrvatske demokratske scene, iako je sama Vlada – koja je i potaknula Turekovu smjenu – izdala priopćenje u kojem tvrdi da u Turekovom radu nije bilo nikakvih nezakonitosti. U isto vrijeme, ta Vlada je protiv Mesića pokrenula razmjerno opsežnu ofenzivu.

Miomir Žužul faulirao ga je s leđa, svrstavajući se u službenoj izjavi bez rezerve uz Izrael u trenutku dok je Mesić pokušavao dogovoriti poslove s Katarom, Sirijom i Jordanom, izraelskim antagonistima. Ovdje se možda radilo o suptilnoj psihološkoj operaciji poništavanja predsjednikovih ključnih aduta. Uspostavu poslovnih kontakata na Bliskom istoku Mesić tretira kao svoj glavni državnički zadatak. Unutarnja politika manje ga zanima od vanjske. Djelujući kao neka vrsta hrvatske reinkarnacije Broza, on nastoji za domaće firme ponovno osvojiti prostor koji su držale pod Titovim plaštom nesvrstanosti, i ostati zapamćen kao ime koje je Hrvatskoj otvorilo egzotične putove izvoza. Oduzme li se Mesiću karizma pragmatičnoga eksportera koji građanima otvara radna mjesta, od njega neće previše ostati – rezoniraju možda Ivo Sanader i njegovi ljudi, i hladnokrvno pojačavaju pritisak. Neposredno nakon židovske kontradikcije sa Žužulom, Mesića je uvijeno napao i Vladimir Šeks, najavljujući mogućnost promjene ustava koja će reducirati vanjskopolitičke ovlasti predsjednika. Od te Šeksove “inicijative” – koja u aktualnome Saboru nikako ne može dobiti dvotrećinsku većinu – Sanader se taktički ogradio, ali ona je nesumnjivo proizvod strategije konstruirane u njegovome uredu.

Uvod u agresivnu predizbornu kampanju

Na jednoj strani, dakle, Mesiću se oduzima kontrola nad važnom tajnom službom, na drugoj, diskreditira se njegova arapska turneja, na trećoj, prijeti mu se – pomalo omalovažavajuće – ustavnim ukidanjem preostalih ovlasti. Osim toga, Miomir Žužul oduzeo mu je jedan od najjačih propagandnih argumenata dramatičnom najavom da Vlada odustaje od slanja vojnika u Irak: Mesić se ne može više predstavljati kao ekskluzivna brana Sanaderovoj riskantnoj proameričkoj politici. Riječ je nesumnjivo o uvodu u agresivnu predizbornu kampanju u kojoj će Sanader pokušati nametnuti predsjednika po vlastitome izboru. Na Sanaderovo radikalno otvaranje bitke za Pantovčak, Mesić uglavnom ne pronalazi odgovora osim u standardnome populističkome eskapizmu.

Nedavno se opet pojavio u Jutarnjem listu s pričom o tome tko su mu kumovi, kako se upoznao sa suprugom, i s porukom da se u slobodno vrijeme bavi kućanskim poslovima, ne shvaćajući da je publika već temeljito zasićena njegovim obiteljskim sagama koje razvija od početka mandata, i da od njega danas očekuje ozbiljnije vrste autopromocije. Predsjednik Mesić, međutim, nema savjetnika za medije i savjetnika za image* koji bi mu skrenuli pažnju na pretjerivanja, gafove i suvišna podilaženja malograđanštini, a nema ih zato jer na planu svoga javnoga predstavljanja ionako radi samo ono što sam hoće.

Lansiranje kontroliranoga predsjednika

Premda u primjetnoj defanzivi, on će na izborima ipak nastupiti kao nezamjenjiv kandidat oporbe, odnosno njezinoga “lijevoga centra”. Ni dekadentni SDP, koji je temeljito ruinirao kontradiktorni Račan (“ostajem šef stranke ali ne zanima me više mjesto premijera”), ni sukobom interesa kompromitirani HNS, ni liberali svih boja i opredjeljenja, ne mogu izmisliti prihvatljivije ime od Mesića. Pitanje je, međutim, hoće li mu ta vrijedna potpora biti dovoljna za pobjedu. HDZ će ga napasti teškim oružjem. Svjestan da se oporba – iako numerički jaka – nalazi u krizi identiteta, energije i vjerodostojnosti, i da politički momentum* vuče na njegovu stranu, Sanader ne namjerava propustiti priliku da lansiranjem kontroliranoga predsjednika na dulje vrijeme zacementira svoju vlast, i vlast svoje slavne partije. Još ako stigne “avis”, gdje mu je kraj? Što bi rekao doktor Đodan, iznad njega je samo Bog.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ KOVAČEVIĆ; SLUČAJ JORDANIĆ

Osječki terorist imenom Srećko Kovačević ubio je dvojicu ljudi, čovjeka koji mu je bio meta i dječaka koji se slučajno zatekao na liniji pucnjave, i dobio za to dvadeset godina. U zemljama gdje se zločini sankcioniraju, dobio bi električnu stolicu. U Hrvatskoj smatraju da ne zaslužuje ni doživotnu. I s dvadeset godina, kako rekoše, “postiže se svrha kažnjavanja”, posebno bude li zbog dobrog vladanja pušten već nakon deset. Čovjeku treba dati priliku da se popravi, bez obzira na to što su njegove mlade žrtve na groblju, nasilno lišene bilo kakve životne prilike. Krasnog li pravosuđa. . . Vesna Škare-Ožbolt doista ima razloga da mu se na televiziji divi. U tom povodu može se, osim ostaloga, zaključiti i da su neki hrvatski suci jednako bezočni kao i oni kojima sude.

• * *
  Glavni državni inspektor Branko Jordanić podigao je na Krku bez građevne dozvole dvokatni zamak, pola metra udaljen od susjeda kojima ležerno zaklanja pogled na svijet, i taj svoj vandalski pothvat naknadno je bez kompleksa proglasio legalnom operacijom. Gospodin Jordanić rukovodi se valjda idejom – popularnom u Hrvatskoj – da legalnost nekog čina zavisi od identiteta i pozicije njegovog autora. Benevolentnost mu, inače, nije osobina. “Gdje se zakon ne poštuje, treba vatrom spaliti bez milosti”, izjavljivao je u novinama, neposredno prije negoli je sam došao pod udar zakona. Ako se šef svih inspektora ponaša kao građevinski nasilnik, treba li se čuditi što je pitoreskna jadranska obala počela sličiti na trećesvjetski megalopolis?