Srećko JurdanaVijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija odlučilo je 2010. godine definitivno zatvoriti Sud u Haagu. Stvar evidentno previše košta, a osim toga, počela se otezati u beskraj. Kad bi se sva suđenja na svijetu odigravala u haaškome tempu, zemaljska kugla postala bi pravi raj za bandite svih tipova, vrsta i profila. Za sada je ona to samo donekle. Slobodan Milošević, na primjer, prerastao je već u oznaku haaškoga apsurda. Masovni ubojica historijskih proporcija, šovinist koji je u Europi organizirao prvi genocid nakon Drugoga svjetskog rata, likvidator nepoćudnih novinara, političkih oponenata i svih koji su mu zbog bilo čega išli na živce, po sudu se vuče već godinama i pravi se lud, a Ujedinjene nacije na njega nemilice bacaju novac. Da je Nurnberg za nacističke glavešine organizirao proceduru kakvu je Haag pripremio za Miloševića, neki od njih i danas bi još uvijek egzistirali u udobnoj mirovini. Proces Miloševiću uspio je već i predsjednika sudskoga vijeća Richarda Maya spremiti u bolnicu, a zločinca sad uviđavno propitkuju hoće li pristati na drugoga suca. On se poigrava: “možda hoću – možda neću”. Ni Carla Del Ponte, ni časni sudački zbor, ni Kofi Annan, ni itko živ, nemaju pojma što se beskrajnim natezanjem oko Miloševića, tim zamornim iznošenjem “dokaza i protudokaza” u predmetu koji je kristalno jasan, zapravo želi postići.

Osnovni parametri ljudskosti i u ratu

Haag je hipertrofirao u instituciju koja po inerciji teži samodovoljnosti i dugome trajanju, hraneći birokratsku kastu čiji pripadnici – otvoreno rečeno – žive poput malih bogova. Tu su logističari, dojavnici, glasnogovornici, kompjuteraši, analitičari, istražitelji, asistenti, vozači, piloti, čuvari, tjelohranitelji, privoditelji, prevoditelji, advokati, suci, tužitelji, i svi oni mahom ubiru astronomske plaće. Prevoditelj, na primjer, zarađuje šest tisuća eura mjesečno. Sudac ili tužitelj vjerojatno pet puta više. Vijeću sigurnosti “pukao je film” i uspostavilo je dead line*: rokove do kojih Haag mora završiti posao. Nakon 2004. godine nema više novih optužnica; prvostupanjski procesi završavaju 2008. godine, dvije godine kasnije Sud se ukida. Tko živ, tko mrtav. Da ova loša vijest za haašku birokraciju ne bi postala dobra vijest za baš sve haaške optuženike, pobrinule su se Sjedinjene Države koje ultimativno traže od ICTY-ja da u predviđenim rokovima organizira suđenja Karadžiću, Mladiću i Gotovini kao najistaknutijim imenima s liste Carle Del Ponte.

No, kako organizirati suđenja duhovima? Što će biti s tim imenima – bez obzira na njihovo nepravedno vrijednosno izjednačavanje – ako ih nitko ne uspije privesti ni za šest godina? Hoće li definitivno pasti u zaborav svjetskoga pravosuđa, i potvrditi da se skrivanje pred zakonom isplati? Jedna od ključnih implikacija utvrđivanja krajnjih rokova u djelovanju nekog suda svakako je mogućnost da se pred njim ne pojave svi oni koje taj sud traži. Dođe li do toga, bit će to završna i najveća u nizu haaških kontradikcija. Trenutak kad se Haag odlukom s najvišeg mjesta počeo približavati svome kraju, prilika je za malu analizu njegovih prednosti i nedostataka. S etičkoga aspekta, taj Sud svakako potvrđuje da se nikakav rat – ni osvajački, ni obrambeni – ne smije voditi uz zanemarivanje osnovnih parametara ljudskosti. Ubijanje civila, zlostavljanje zarobljenika itd. kažnjivo je po univerzalnim zakonima, irelevantno od nacionalnih motiva u ime kojih se provodi. Da nije Haaga, mnogi balkanski egzekutori i mučitelji živjeli bi kao nedodirljivi nacionalni junaci, jer nema toga “lokalnog pravosuđa” koje bi se u njih usudilo taknuti bez inozemnoga pritiska.

Konstruiranje političke sheme o krivnji

Na drugoj strani, taj pritisak je vrlo relativan, selektivan i politički motiviran. Carla Del Ponte koncentrirala se na istraživanje zapovjedne odgovornosti među ostalim i zato što – u percepciji osnivača Suda – zapovjedna odgovornost automatski proizvodi kompromitaciju “državne politike” u njezinoj pozadini. Proganjajući ratne vođe u Hrvatskoj isključivo po zapovjednoj odgovornosti, a zanemarujući kriterij neposredne odgovornosti za konkretne zločine, Del Ponte i lobby koji stoji iza nje žele postići efekt unifikacije političke krivnje za balkanski rat devedesetih, što je pouzdano jedna od diskretnih strateških ideja pojedinih inozemnih središta moći. Ta ideja, međutim, često ide protiv činjenica i nužne etičke distinkcije. Tihomir Blaškić, na primjer, osuđen je na četrdeset pet godina jer je Tuđmanov aparat prikrivao činjenice da su zločine za koje je optužen izvršili drugi mimo njegova utjecaja, i jer je Del Ponte – koja je znala za pravo stanje stvari – unatoč tome inzistirala na tezi da je Blaškić znatno veća figura od Tuđmanova žrtvenog janjeta.

Postoji li Sud zato da kazni krivce, ili da konstruira političku shemu o krivnji? Sustavno vrijednosno izjednačavanje Ante Gotovine s Karadžićem i Mladićem govori u prilog spoznaji da se u Haagu – i u njegovoj sjeni – ratna stvarnost podređuje apriornim predodžbama. Karadžić i Mladić godinama su, u dogovoru s Miloševićem, sustavno ubijali građane Sarajeva, Srebrenice i drugih gradova zbog sadizma i bioetničkoga čišćenja; Gotovina je vodio rat koji nije izazvao, i kojem – s hrvatskoga vojnog polazišta – fizička eliminacija velikoga broja civila nije bila psihološka i strateška svrha.

Ograničeni suverenitet

Razlika je jasna i Carli Del Ponte, ali ona se ne uklapa u njezinu shemu o ukidanju nijansi između napadača i napadnutog. Kod Haaga se može govoriti i o svojevrsnoj liniji manjeg otpora. Znatno je lakše izabrati imena koja su bila na nekoj zapovjednoj funkciji, i protiv njih podići optužnicu po doktrinarnom automatizmu (jer nominalnome zapovjedniku nekog područja može se komforno prilijepiti sve), negoli istraživati stvarne okolnosti koje su uvijek složene, i pronalaziti imena konkretnih zločinaca. Lakše je u Haag – pa makar i nakon apsurdnih šest godina istrage – pozvati Ivana Čermaka, i pripisati mu odgovornost za realizaciju dalekosežnog zločinačkog plana, negoli gubiti energiju na otkrivanje stvarnih počinitelja zločina u Gruborima.

Haag je institucija ispunjena proturječnostima, ali veliko polemiziranje s njima uglavnom je gubljenje vremena. Samo moderna carstva poput američkog, ruskog ili kineskog mogu sebi dopustiti luksuz da autonomno određuju tko je od njihovih građana ili vojnika počinio ratni zločin. Zemlje poput Hrvatske zavise od međunarodne zajednice i egzistiraju u nekoj vrsti ograničenoga suvereniteta koji im ne dopušta posebna odstupanja od dogovorenih ili nametnutih pravila igre. Ponekad je to dobro. Inozemne parlamentarne demokracije utjecale su na pad tuđmanizma i spriječile razvoj filoustaškoga pokreta u Hrvatskoj. Haag je oblik cijene koju Hrvatska plaća za Tuđmanove ratne iracionalnosti i za svoje uključenje u Prvi svijet – Europu – koja je, i unatoč nesavršenosti, na zemaljskoj kugli najpoželjnije područje za život. Lokalna desnica, Anto Đapić i društvo, pokušavaju danas u Hrvatskoj nametnuti nekakve sudbinske rasprave o Haagu, ali sve je to razbacivanje energije. Velike sile odlučile su da Haag mora odumrijeti, ali prije toga obaviti će još neke poslove i Hrvatska tu ne može učiniti savršeno ništa.

STUPAC TJEDNA: “STO DANA” VLADE; CHARLIE

U povodu populističke šablone nazvane “prvih sto dana vlade”, može se samo kazati da ta vlada nije napravila ništa što bi promatrača posebno oduševilo, osim što je proizvela dojam da se u zemlji bitne stvari ne događaju. Samo naprijed. Kako stvari stoje, “prvih sto dana” bit će isti kao i “zadnjih sto dana”.

• * *
  Umro je Mirko Braun zvani Charlie, pripadnik čuvenog Dinamova obrambenog trolista Škorić – Belin – Braun. Bio je zagrebački hallmark*, drag i druželjubiv, volio je popiti i pozvati piće prijateljima. Prolazak Gajevom bez Charlieja na vratima njegovoga kafića, nikada više neće biti isti.