Vedrana RudanTaaako! Sve će biti okej, to sam rekla Mici, otpratila je do vrata, potapšala po ramenu, zatvorila vrata iza nje. Mica je šmrcala, prije nego sam iza nje zatvorila vrata, gledala me očima punim vode, ja sam je potap… Da ne ponavljam. Bilo je smiješno. Kad je ušla, Mica, na nju mislim, oko joj je bilo zatvoreno, Micu muž mlati, a ja sam rekla, sjedni, Mico. Sjela je na kuhinjsku stolicu, otvorila sam frižider, na svježu ranu treba staviti veliki komad govedine, da nešto ne otekne, nisam sigurna čemu služi veliki komad mesa na zatvorenom oku… U frižideru su bila dva pileća batka. Tjedan dana jedemo samo piletinu. Izvukla sam jedan pileći batak, bio je velik kao pureći i pokazala ga Mici. Rekla sam, Mico, više ne jedemo govedinu, bojimo se kravljeg ludila, stavi na oko batak, gdje piše da na oku mora biti govedina, to je samo američka propaganda. Pa je Mica stavila batak na oko, lijevo, ako gledate s moje strane, desno, ako ste Mica. Malo smo pričale. A kad se Mica digla, vratila mi je batak, odložila sam ga na sudoper, otpratila Micu do… To sam već rekla. I onda sam sebi skuhala kavu, Mica i ja pile smo negaziranu mineralnu, buljila sam u prazan ekran i razmišljala o Micinoj tezi, moj muž je, u biti, dobar čovjek… Rekla sam Mici, čuj, postoji jedna fenomenalna knjiga, napisala ju je pokojna Flannery, zove se Teško je naći dobra čovjeka. Pročitaj tu knjigu, Mico, vidjet ćeš, malo ima dobrih ljudi. Mica mi je rekla, govorim o biti, on je u b i t i dobar čovjek. Uređujem nokte, ovoga časa, volim kada ljudi nose lijepe ruke i razmišljam o tezi kako ni jedan čovjek nije samo crn ili samo bijel… Svaki je čovjek janje u vučjoj koži… Treba derati gadnu kožetinu, derati pa derati, dok ne čuješ bespomoćno, tiho, izgubljeno, nevino, iskreno, beeeee… To tiho, žilavim oklopom okovano beeee, to je bit ljudskog bića. Mi smo ananas, izvana gruba kora, iznutra meko meso i slatki sok. Mene boli kurac za tu tezu koja je možda i vaša. Moja sirota Mica ne vidi da je njen muž, neću vam reći kako se zove njen muž, ma, dobro, baš me briga, ali neka to ipak ostane među nama, on se zove Joško. Taj vam je Joško, u svojoj biti, želim reći, pravi Joško, onaj Joško u dubini, ispod one debele kože, e, taj je Joško govno. Godinama mlati jadnu Micu i jebe je samo ako plati. Govno! A sirota Mica to ne vidi. Pokušavam vam objasniti, ona ne vidi da je on s a m o govno. I vi mislite kako u svakome od nas čuči nešto dobro? Krivo mislite. Ne čuči. U nekima od nas nema ničeg dobrog. Nije istina da s v a ljudska bića u sebi nose beketavo janje. Neki ljudi su čisto, najčišće, pravo zlo. Nema nikakve potrebe rudarski kopati da bi se došlo do istine o njima. Oni su ananas koji je samo kora. Mica mi je rekla, sjeti se kako Joško voli Kiku. Kika im je kći. Joško voli Kiku? Kužite? Joško možda voli, a možda i ne voli Kiku. Što je ljubav? Da Joško voli Kiku, ne bi mlatio njenu mamu i tražio od nje lovu za svako jebanje. Shvaćate što želim reći? Ali, ne! Joško voli Kiku, Joško voli Kiku… Možda sam malo nesuvisla, nekako se tresem, pokušavam pincetom izvući nešto ispod nokta, grijemo se na drva pa… Želim samo reći, postoje zli ljudi. Zli i prezli. Postoje ljudi u kojima nema ničeg dobrog. Zli i prezli. A kad o njima govoriš i kažeš, oni su zli i prezli, uvijek se nađe neki drkadžija i doda, ali oni vole Kiku. Hitler je volio Evu. Goebbels je volio svoju sitnu djecu. Argentinski koljači molili su boga… U biti, ? Znate što ja mislim i o vama i o sebi? Mi, ni vi ni ja, mi jednostavno nismo sposobni uhvatiti život za rogove. Tko ima muda gledati ljude onakve kakvi jesu? Kako sebi priznati da nam je stara mama sebična daviteljica, kći lijeno, razmaženo čudovište, sin drogirani majmun, predsjednik vlade nasilnik i lopov, predsjednik države lažljivac? Lakše nam je u svakome smeću tražiti nešto dobro i tako sebi, prestrašenom govnu, naći alibi. Hodamo svijetom, tapa, tapa, tapa i slušamo kako mekeće mala ovca koje nema. Mi smo slijepi glupani. Tražimo janje u Sibiru. A da smo pametni, zgrabili bismo pušku i nož i jebali zlom vuku mater. Samo, zli vuci znaju s kim imaju posla. Zato nam pričaju pričice o klupku kovrčave, meketave i beketave runske vune. Političari, roditelji, šefovi, mala i velika djeca, učitelji, muževi, žene, uplakane susjede, sve su to lažni Anderseni. Kad bolje razmislim, a zašto ja Mici otvaram vrata? Zato što je žrtva gadnog mužjaka? Tko je Mica? Tko sam ja? Kad je prebije, dođe k meni, stavljam joj meso na ranu, Mica me gnjavi, iskorištava moju dobrotu, a ja mislim kako je Mica, u biti, dobar čovjek. A znam, dobro znam… Da, ovo bi mogla biti dobra ideja! Samo uđite, jednostavno uđite u neku knjižaru i kažite, dajte mi knjigu pokojne Flannery Teško je naći dobra čovjeka.