Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Autor: Nina Ožegović

Drago Jančar

Slovencima i Hrvatima Europska unija je ljekovita jer smanjuje balkansku bahatost

Najprevođenijeg slovenskog pisca poznatog po britkom jeziku europski grad kulture Maribor predstavio je neonskim reklamama: govori o slovenskoj kulturnoj sitničavosti, javnom angažmanu i zatvorskim danima

'Nitko ne sluša pisce ako ne govore direktno o aktualnoj politici. A to za mene nema više nikakvog smisla''Nitko ne sluša pisce ako ne govore direktno o aktualnoj politici. A to za mene nema više nikakvog smisla'Akademik Drago Jančar, najplodniji i najprevođeniji slovenski književnik te glavni urednik u Slovenskoj matici, prošlog je tjedna gostovao u Zagrebu, u Matici hrvatskoj, gdje je bila otvorena izložba slovenskih knjiga. Iako je Jančar, poznat po kritičkom duhu i beskompromisnim stajalištima te neposrednosti i komunikativnosti, privukao pozornost javnosti, nije se dugo zadržao u Zagrebu jer je morao otputovati do Maribora, europskog grada kulture, gdje se tih dana promovirao njegov iznimno raskošan književni opus na vrlo originalan način. Naime, u sklopu multimedijalnog projekta "Northern Lights", neonskim svjetlima iscrtana je na osam gradskih lokacija, poznatih iz Jančarevih romana, literarna mapa njegova opusa.

Cijeli projekt je dobio ime po najpoznatijem Jančarevu romanu "Polarna svjetlost", čija se radnja događa u Mariboru, a svaka lokacija je nazvana po jednom njegovom djelu. Sam pisac će četiri puta posjetiti taj hologramski projekt, a bit će upriličena i književna tribina s poznatim europskim piscima. Jančara smatraju angažiranim piscem i kroničarom druge polovice 20. stoljeća, živim klasikom. U svojim djelima najviše je okupiran poviješću, politikom i kulturnim naslijeđem, a u Hrvatskoj mu je prevedeno 10-ak knjiga. Osim po "Polarnoj svjetlosti", koju je preveo Vlado Gotovac, najpoznatiji je po polemičkim esejima "Izvješće iz devete zemlje" te po drami "Veliki briljantni valcer", koja je u Gavelli sredinom osamdesetih bila veliki hit.


Radio je kao novinar te dramaturg u Viba filmu, a 1974. godine bio je optužen i zatvoren zbog "neprijateljske propagande", postavši tako jedan od disidenata bivše zemlje. Unatoč tome, nastavio je kritizirati "mediokritete na javnoj sceni" te "balkanski mentalitet", a za svoj je rad dobio neka od najvažnijih europskih književnih priznanja, primjerice, Herderovu nagradu.

U sklopu multimedijalnog projekta “Northern Lights – Writings from an Unbound Europe”, u Mariboru, ovogodišnjem europskom gradu kulture, vaš književni opus prikazan je na vrlo originalan način. Možete li ga predstaviti?

- Stvar je zamišljena kao enigma: slovo stupa u prostor. Neonski naslovi nekih mojih knjiga kao što su "Polarna svjetlost", "Galijot" i ostali te drame "Veliki briljantni valcer" u noći sjaje u urbanom prostoru, inače punom reklamnih i ostalih natpisa. Noćnog šetača kroz grad trebalo bi asocirati na to da slova imaju i simbolično i metaforično, a ne samo utilitarno značenje, te ga usmjeriti prema literaturi. Projekt je likovno oblikovao poznati arhitekt i odličan kazališni scenograf Marko Japelj, koji je najviše radio s Tomažom Pandurom, a prije nekoliko dana bila je u Mariboru premijera avangardne opere skladatelja Marija Kogoja s njegovom scenografijom. Otvorit će se i jedna mala kućica, obnovljena u K.u.K. stilu i sa slikom Turčina koji puši, gdje će se prodavati moje knjige prevedene na razne jezike. Ta je trafika i jedan od prostora u kojima se događa roman "Polarna svjetlost"; trafikant iz nje promatra kako padaju ulični natpisi sa slovenskim imenima i stavljaju se njemački, koji opet padaju, a dolaze novi slovenski s ideološkim nazivima, Crvena armija i slično, dolaze i odlaze ljudi u različitim uniformama… U toj trafici prodavat će se moje knjige na raznim jezicima, među njima i novi prijevod "Polarne svjetlosti" koji uskoro izlazi u Zagrebu. To je vanjski okvir projekta, a bitni događaji su čitanja, rasprave.

Budući da ste podrijetlom iz Maribora, a projekt je nazvan po jednoj od vaših najvažnijih knjiga - "Polarna svjetlost" - jeste li i vi sudjelovali u osmišljavanju tog hologramskog projekta koji, između ostaloga, "rekonstruira" stare gradske zidine i oživljuje grad?

- To je bila ideja kazališnog redatelja Tomaža Pandura, koji je bio prvi programski direktor Maribora kao europske prijestolnice kulture. Pandur je imao puno sjajnih zamisli, ali je, nažalost, odstupio zbog nerazumijevanja njegovih originalnih zamisli kojima je želio preobraziti jedan gotovo propali industrijski grad u grandiozni europski umjetnički centar, te zbog glupih i permanentnih napada na njega u slovenskim medijima. Projekt “Polarna svjetlost” zamislio je kao priču o autoru koji je crpio mnogo ideja iz sudbine toga grada, o okolini s kojom je taj autor, kao i Pandur sam, bio u permanentnom nesporazumu, a i o gradu kao geniusu loci. Junak tog romana, kao što su primijetili neki strani kritičari, jest grad sam. Grad u nekom tjeskobnom trenutku 1938. godine, kada latentno tinjaju nacionalni sukobi među Slovencima i Nijemcima, jer je Maribor tada imao jaku njemačku manjinu, kao i socijalni sukobi, i kada se ideološki nasilnici spremaju zauzeti svijet. Tada je srednju Europu osvijetlila za to podneblje posve neobična meteorološka pojava - to se stvarno dogodilo - a neka ljubavna priča kulminirala je u brutalnom ubojstvu bez razumljivog motiva. Prihvatio sam taj Pandurov projekt, koji je jedna od rijetkih stvari iz njegova nacrta koja je ostala u programu, a zatim sam dopunio ideju svojim prijedlozima za debate i ostalo.

Početkom veljače održat će se i književna tribina na kojoj će, uz vas, sudjelovati i veliki pisci kao što su Claudio Magris, Karl-Markus Gauss i Jaume Cabre. Koja će biti tema?

- S Magrisom i Gaussom raspravljat ćemo o Europi 1938. i Europi danas. Bit će predstavljene i njihove nove knjige u slovenskim prijevodima, Magrisova "Alfabeti" i Gaussova "U šumi metropola". A s Cabreom, velikim katalonskim piscem, razgovarat ćemo na temu “Historija i literatura – Katalonija i Slovenija”. Cabre je pisac koji je duboko otvorio traumatična poglavlja španjolske i katalonske novije povijesti, građanski rat i stvari koje su slijedile u Francovoj diktaturi. Može doći do interesantnih usporedbi, povijesnih i literarnih. U jesen će se održati i premijera moje drame "Veliki briljantni valcer", poslije dvadeset godina! Predstava će nastati u koprodukciji ljubljanske i mariborske Drame i režirat će je Diego de Brea. Ta se drama nekad igrala u čak 12 kazališta tadašnje Jugoslavije. Drama je izazivala kontroverze i u Mađarskoj, Bugarskoj i nekim drugim zemljama. Baš me zanima kako će jedan tekst koji je izrastao iz tjeskobne totalitarne atmosfere poslije Titove smrti, djelovati danas. Dan prije premijere imat ćemo tribinu na kojoj ćemo diskutirati o odnosu umjetnost i ludosti. Razmišljam o tome da pozovem i nekoga iz Zagreba, budući da je svojedobno u Gavelli u uzbudljivoj kazališnoj i društvenoj atmosferi nastala jedna od najboljih, a možda i najbolja predstava "Velikog briljantnog valcera".

Koliko Maribor kao industrijski grad dobiva s titulom europske kulturne prijestolnice, bez obzira na kuloarske priče o nepotrebnom trošenju novca i smjeni Tomaža Pandura s čelne funkcije organizatora programa?

- Moji dragi Slovenci imaju mnoge ljudske kvalitete, ali imaju i mane, koje ne volim. Ponekad su'Projekt europske prijestolnice kulture bio je velika mogućnost, ali moji
Slovenci su malo uskogrudni''Projekt europske prijestolnice kulture bio je velika mogućnost, ali moji Slovenci su malo uskogrudni' sitničavi, uskogrudni, zavidni i netrpeljivi ljudi. Projekt “Europske prijestolnice kulture” bio je velika mogućnost, ne samo za kulturni život Maribora i Slovenije, nego i za jednu kozmopolitsku dinamiku u društvu, za suočenje sa stranim stvaralaštvom i vlastitim mogućnostima. Nažalost, te mogućnosti mnogi nisu prepoznali. Projekt su napadali od samog početka: naklapalo se u stilu što to nama treba, naročito u vrijeme gospodarske krize. Beskrajno se svaštarilo o tome, jadalo i politiziralo. Pandur je, pored programskih, imao i druge zamisli: zajedno sa sjajnim arhitektima iz grupe Sadar-Vuga zamislio je europski performativni centar Maks, pridobio je velikog svjetskog redatelja Boba Wilsona i mnoge druge umjetnike, koji bi u njemu radili, predložili su arhitekturna rješenja za obale Drave, neke vrhunske izložbe, itd. No njegove vizije, kada je još bilo vremena, nisu u dovoljnoj mjeri podržali ni vlada ni grad, a najmanje javnost u kojoj su najglasniji bili glasovi mediokriteta.

Što je donio novi programski direktor Mitja Čander?

- On je došao sa svojom ekipom i napravio novi koncept, koji je krenuo iz postojećeg stanja i mogućnosti, ali je opet našao neku originalnu varijantu: kako industrijom devastiranom gradu ponuditi kulturu kao stvaralačku mogućnost za razvoj, kako pored umjetničkih dostignuća iz Slovenije i Europe uključiti građane, različite alternativce i marginalce, te ponuditi kulturno stvaralaštvo kao promjenu mentaliteta, iz tranzicijske, postkomunističke letargije u neku novu samosvijest i društvenu dinamiku. Uspjelo mu je postaviti možda manje atraktivan, ali sadržajno veoma zanimljiv i pun program. No i njega su napadali. Što se trošenja novca tiče, Maribor ima na raspolaganju deset puta manji budžet od gradova koji su bili prijestolnice kulture, recimo Pečuha ili Linza, da o Grazu, koji je bio stvarno uspješan, ne govorimo. Ipak, nadam se da će na kraju nešto ostati, barem neke probuđene stvaralačke snage, i da će neki novi, mladi ljudi vidjeti da mogu i da znaju.

Što mislite je li članstvo Slovenije u Europskoj uniji pridonijelo razvoju slovenske kulture, primjerice, koriste li slovenski kulturnjaci europske fondove, kako je to utjecalo na razvoj izdavaštva, itd?

- Ne znam koliko koriste te fondove. Ali, generalno gledano, u početku je sve izgledalo vrlo optimistički. Umjesto zatvaranja u tadašnje jugoslavenske ideološke i nacionalističke ludosti, uslijedilo je otvaranje u neki širi prostor protoka ideja i ljudi, u prostor gdje postoje kriteriji rada, znanja, kvalitete, a prije svega radoznalosti za umjetnička, u širem smislu kulturna dostignuća. Sjećam se dana kada je Slovenija ušla u Europsku uniju, pozvali su me u noćni program nacionalne televizije. Ja to inače ne volim i bježim od publiciteta takve vrste, ali tada sam govorio s velikim optimizmom. Poslije svih tih godina moj je optimizam manji. Slovenci se zanimaju uglavnom za sebe i to, po mogućnosti, per negationem. A to primjećujem, ako dopustite, i u Hrvatskoj. To nije dobro. Ipak, mislim da ni za Sloveniju ni za Hrvatsku, pa ni za ostale države iz nekadašnje Jugoslavije, boljeg puta od europskog povezivanja jednostavno nema.

Kako su se tržišna ekonomija i procvat supermarketa u kojima se također prodaju knjige, kao i bilo koja druga roba, odrazili na književnost i izdavaštvo u Sloveniji?

- U Sloveniji se nikada u povijesti nije tiskalo toliko knjižnih naslova, oko šest tisuća, kao danas, nikada nije postojalo toliko izdavača, nikada se nije toliko knjiga subvencioniralo i - nikada se nije tako malo čitalo. Naravno, malo pretjerujem, ali tu sam prilično konzervativan: knjiga za mene nije bilo kakva roba i nikada na to neću pristati.

U svojim romanima najčešće se bavite velikim temama - poviješću, odnosom pojedinca i države te kulturnim naslijeđem. Zašto vas najviše privlače takve teme?

- Uvijek govorim o pojedincu, o njegovu krhkom životu i ranjivosti. Ako se taj pojedinac kreće u vremenu, u kojem jesmo i u kojem još donekle živimo, onda se to događa i na pozornici velikih povijesnih promjena. Zamislite čovjeka koji je živio ne nužno u velikom gradu, može i u nekom zabitom selu, i zapitajte se koliko je taj čovjek vidio uniformi, vojnika i policajaca. Koliko je vidio ludih političara i ljudi koji su mislili da mijenjaju svijet, a mijenjali su samo, često na tragičan način, njegov život i živote bližnjih. I zato me privlače takve teme.

Je li točno da je vaš zadnji roman preveden u Hrvatskoj "Drvo bez imena" zapravo i vaša osobna povijest te društvena kronika jednog vremena?

- Kronika možda nije, ali je sigurno nekakav literarni odraz tog vremena, veoma subjektivan.

Smatraju vas društveno angažiranim piscem, oštrim polemičarom i kritičarom društva te kroničarom druge polovice 20. stoljeća. Koliko imate "materijala" u današnjoj Sloveniji?

- Toliko da o tome ne mogu pisati. Jer je stvarnost ponekad neobičnija od literarne mašte. Svih sedam smrtnih grijeha, a najviše prvi – oholost, možemo u brutalnim oblicima promatrati svakoga dana. No ipak sam o tome nešto napisao: jedan kazališni komad u sedam prizora – "Niha ura tiha". Igrali su ga u ljubljanskoj Drami, ali nitko se u tome nije mogao ili želio prepoznati.

U bivšoj Jugoslaviji bili ste 1975. osuđeni i zatvoreni zbog "neprijateljske propagande". Kako iz današnje perspektive gledate na to?

'Slovenska matica je sada mala izdavačka
kuća s paradnom serijom klasične i nove filozofije, povijesti i knjiga o umjetnosti''Slovenska matica je sada mala izdavačka kuća s paradnom serijom klasične i nove filozofije, povijesti i knjiga o umjetnosti'- To bih već davno zaboravio da me uvijek iznova netko na to ne podsjeti. Bilo je to iskustvo mladog čovjeka, odgojenog u socijalističkom duhu, koji je konačno trebao na vlastitoj koži osjetiti da živi u diktaturi, u što prije toga nije u potpunosti vjerovao. U onom zatvoru razmišljao sam o sličnosti totalitarnih sustava, pa i o ironiji povijesti. U isti je zatvor 40 godina ranije, naime, Gestapo zatvorio mog oca. Inače ne vučem iz tog vremena neke dublje traumatične osjećaje, tamo sam upoznao zanimljive ljude. Također, ne gajim neke revanšističke sentimente, ostala mi je jasna spoznaja o tome što je diktatura i što jest, ili bi barem trebala biti, demokracija.

Jednom ste zapisali da je svim narodima bivše zemlje zajednička kulturna samodovoljnost prelivena frustracijom. Mislite li i danas isto?

- Isto, ali baš zato i mislim da je za sve nas suočenje s europskim kriterijima ljekovito. Ne idealiziram europske narode, koji nemaju naše iskustvo; dobro znam i njihove provincijalizme, i aroganciju, i uskosti, ali taj širi prostor i njegovi kriteriji za djelovanje pojedinca, društva i kulture automatski smanjuje za nekadašnju Jugoslaviju tako tipičnu balkansku bahatost, koja nije samosvijest, nego upravo obrnuto - samodovoljnost, puna prikrivene inferiornosti.

Nekad se od pisaca intelektualaca očekivalo da budu i "savjest društva". Koliko se promijenila ta njihova uloga?

- Ta “savjest” puno puta je bila zloupotrebljena kao sluškinja, ancilla ideologije. A bila je i beskrajno značajna u fenomenima poput Václava Havela i mnogih drugih, kod vas, recimo, Vlade Gotovca. Danas? Ne znam sluša li nas još itko ako ne govorimo direktno o aktualnim političkim stvarima. A to, barem za mene, nema više nikakvog smisla.

Imate li danas kao akademik i urednik u Slovenskoj matici manje prostora za kritičko djelovanje? I kako se Slovenska matica uklapa u sliku moderne Slovenije?

- Uklapa se kao pomalo tradicionalna, možda čak konzervativna ustanova. Nije usporediva s Maticom hrvatskom, koja je mnogo veća i s mnogo više knjižnih izdanja i priredbi. A u vrijeme prvog ozbiljnog pokušaja da u Jugoslaviji dobijemo neko normalnije društvo, u vrijeme Hrvatskog proljeća, bila je i neobičan fenomen jer je jedna kulturna ustanova postala značajan politički pokret za demokraciju i kulturna prava jednog naroda, s teškim posljedicama za njene znanstvenike i umjetnike. Slovenska matica je sada mala izdavačka kuća s paradnom serijom klasične i novije filozofije, povijesti, knjiga u umjetnosti itd. Literature je malo, a ne bih ni htio biti urednik koji selekcionira radove svojih kolega. Pokušavam širiti izdavački program na sve strane, iz Hrvatske smo u posljednje vrijeme tiskali Glavaševićeve "Priče iz Vukovara" te "Istoriju Hrvatske" Ive Goldsteina, želimo izdati i Žmegačevo djelo "Od Bacha do Bauhausa". Te stvari je lijepo raditi, tu susrećem pametne i tolerantne ljude. Moj urednički rad ne dopunjuje se mojim pričama ili romanima, ali nije ni prepreka mom pisanju. Kada pišem, ja sam sam. I drugi čovjek.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika