Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Retro-sela za ugodnu starost

Prošlost uvijek djeluje ljekovito, jer je prošla kroz sito podsvijesti i izgubila negativne elemente. Retro-dizajn u kućama, automobilima, mikserima, bilo čemu, vraća nam sjećanje i asocijacije, ali nam ne vraća probleme i egzistencijalnu nesigurnost kojom je opterećena svaka konkretna sadašnjost

Zoran FerićZoran FerićU Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80 podsjetilo na mladost. Arhitektura i dizajn imat će terapeutsku ulogu. Smatra se da će naselje koje izgleda kao iz 50-ih pacijentima s teškom demencijom omogućiti lakše snalaženje i prepoznavanje oblika i atmosfere kojih se još sjećaju. Buduće selo koje će se graditi po uzoru na već postojeće naselje Hogewey u Nizozemskoj dobar je primjer kako se u Švicarskoj kane brinuti o svojim dementnim pacijentima i kako Nizozemci to čine već danas. Hvale je to vrijedan i human potez bogatih zemalja s jakim socijalnim programom. No je li nužno da takva naselja budu samo medicinske ustanove?


Nostalgija se u arhitekturi i dizajnu dobro prodaje, a retro oblikovanje itekako ima na tržištu svoje vjerne poklonike. Sad se odjednom nostalgija pojavljuje i kao efikasan terapeutski element. No pravo je pitanje: pojavljuje li se ta ljekovita nostalgija tek sada, kad su medicinsku ustanovu odlučili dizajnirati kao retro-selo, ili se retro-dizajn dobro prodaje upravo zato što na ljude djeluje terapeutski, a ovo je samo logični sljedeći korak? Bit će ipak da prošlost na nas oduvijek djeluje ljekovito. Zašto? Pa upravo zato što je prošla. Prošlost koja je prošla, a pojavljuje se u oblicima kuća, erotski zaobljenim bokovima automobila ili kao dizajn miksera prošla je kroz sito podsvijesti i u većini slučajeva izgubila negativne elemente. Retrodizajn vraća nam sjećanje i asocijacije, ali nam ne vraća probleme i egzistencijalnu nesigurnost kojom je opterećena svaka sadašnjost. U sadašnjosti, zato što ne znamo čitati budućnost, obično se bojimo onoga što će doći jer je neizvjesno. Ne znamo hoćemo li izgubiti posao, hoće li pasti vrijednost naših dionica, hoće li porasti kamate na kredite, ili će pak doći teška bolest (poput Alzheimera recimo).

Budućnosti se pribojavamo, iako se ujedno i nadamo onom boljem što bi nam trebala donijeti. Budućnost oblikovana u priču za nas je ili tehnološki i socijalni raj ili negativna utopija i distopija. Ona je tako situirana između krajnjih i suprotstavljenih vizija: straha i nade. Pri čemu strah češće pobjeđuje nadu, nego što nada oplemenjuje strah. Prošlost je pak lišena straha i nade jer je proživljena i jer na kolektivnoj razini može biti idila. Ako živimo u kućici u kakvoj je živjela naša baka, ako se koristimo pećnicom koja izgleda kao njezina, samo što se umjesto na drva ovdje purica peče na bioplin, svaki banalni moment u danu, svaki kućni posao ili sjedenje u vrtu dozivaju i sjećanja na ljude koji su davno umrli, a, kako starimo, sve su nam bliži. Pogotovo ako nas pogodi demencija. U tom slučaju smo gotovo vršnjaci sa svojom bakom i svojim djedom i sve skupa doista je nekakvo predvorje raja. A naselje u kojem živimo postaje stvarni i mentalni prostor u kojemu možemo mirne duše razgovarati sa svojim mrtvima, a da nam se pri tome ne smiju klinci iz susjedstva.

Ideja retro-sela za Alzheimer vrlo je zavodljiva i svakako nadilazi striktno terapeutsku svrhu. Već danas svijet starijih i svijet mladih ili onih srednje generacije striktno su odvojeni. U budućnosti te će se razlike samo povećati, kao što će se povećati i razlike među potkulturama. U svijetu koji njeguje razlike i pravo na razliku može se očekivati da će tih razlika biti sve više. Zato ovakva naselja nisu samo odličan terapeutski zahvat, nego možda i realna budućnost našega stanovanja i života. Hoće li se veliki gradovi, u kojima je danas ta multikulturalna i multisocijalna priča situirana po kvartovima i koji su šireći se pripojili svoja satelitska naselja kao neku vrstu kolonija, već sutra raspasti na striktno odvojena naselja? Naselja punkera, metalaca, navijača, japija, kulturnjaka, inženjera, mlađih penzionera, starijih penzionera, ljudi s Alzheimerom, onih s karcinomima, HIV-pozitivnih ili amputiranih?

Hoće li pravo na različitost u krajnjoj konzekvenciji rezultirati društvima zatvorenima u specifično dizajnirana i prilagođena naselja? Naravno, ne znamo što će biti u budućnosti, ali siguran sam da je se ne treba bojati. Suvremena arhitektura već danas može nam osigurati energetski neovisna naselja koja ne moraju imati infrastrukturu u današnjem smislu pa će se naselje moći postaviti praktički bilo gdje i moći se oblikovati u skladu sa specifičnim potrebama onih koji će u njemu stanovati. Ako budu izgrađena od lako razgradivih materijala, moći ćemo ih i uredno vratiti prirodi bez velikih šteta. Danas je doista sve manje argumenata za život u gradu, povezanost s prirodom ljudima znači sve više i u trenutku kad brzim vlakovima ili jeftinim laganim letjelicama riješimo problem povezanosti, gradovi bi mogli postati sumorni muzeji čovječanstva, a mi ćemo moći birati selo iz 50-ih, 60-ih, 70-ih i živjeti u opuštenim interaktivnim muzejima. Danas već postoji popularna emisija "Ljubav je na selu". Je li na selu i budućnost?

Vezane vijesti

Hvala ti, Bože, na ateistima

Hvala ti, Bože, na ateistima

Vojni ordinarij monsinjor Juraj Jezerinac, inače poznat po prilično radikalnim političkim stavovima i izjavama, rekao je na svečanosti povodom 20.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika