Damir RadićSvojevrsni revival jedne od istaknutijih zvijezda popularne kulture kasnojugoslavenskog razdoblja, Branka Đurića Đure, nekadašnjeg motora sarajevske “Top liste nadrealista”, najavljen je bosanskohercegovačkim oscarovcem “Ničija zemlja”, da bi kulminaciju, kad je o Hrvatskoj riječ, dosegnuo zadnjih mjeseci jumbo-plakatima i tv-reklamama za Htnet, a kao točka na i dolazi slovenski hit “Kajmak i marmelada”, navodno najgledaniji domaći film u Sloveniji svih vremena, u kojem Đurić nije samo nositelj glavne uloge, nego je i potpisnik scenarija i režije. Đurićev redateljski debi reklamira se marketinški podobno kao komedija, no zapravo je riječ o humornoj (melo)drami s pokojim (pro)tragičnim elementom, odnosno filmu koji pokušava spojiti fassbinderovsku oporost u tretmanu društvene opresije i interpersonalnih odnosa s humorom “na bosanski način”.

Usporedbe Đurića s Leighom i Fassbinderom možda će se činiti pretjerane, ali one nisu kvalitativneU središtu filmske priče smještene u Ljubljanu jest dobroćudni Bosanac Božo (Đurić), kojeg napušta njegova djevojka, Slovenka Špela (Đurićeva supruga Tanja Ribič), ne mogavši više trpjeti lakonsku ekonomsku pasivnost svog partnera. Božo i Špela, naime, žive zajedno, no dok Špela radi i financira ih oboje, Božo po cijele dane prodaje zjake. Samosvjesna Slovenka vraća se roditeljima, notornim malograđanima, a zbunjeni Bosanac pokušava pronaći kakav-takav posao i dokazati se pred izabranicom svog srca. Dakako, prvi koji mu ponudi dobar posao za “laku paru” jest bosanski zemljak Goran (Dragan Bjelogrlić), a taj je pak sitni mutikaša koji Božu upliće u kriminalne igre kojima ni jedan od njih nije dorastao.

Zanimljivo je promotriti način na koji se Đurić odnosi spram fassbinderovskog naslijeđa koje do njega dolazi naplavljeno čitavim nizom suvremenih filmova koji zadnjih godina problematiziraju međurasne/međuetničke erotske odnose u multikulturalnim zapadnjačkim zajednicama. U svom vjerojatno najljepšem filmu “Strah jesti dušu”, u nas poznatijem pod naslovom “Svi drugi zovu se Ali”, osebujno pomaknutoj parafrazi znamenite hollywoodske melodrame “Sve što nebo dopušta” Douglasa Sirka, Fassbinder je ljubavno povezao dobronamjernu i dobrodržeću 60-godišnju Njemicu te dvadesetak godina mlađeg marokanskog gastarbajtera. Sirkovu problemsku situaciju društvene nepoćudnosti erotskog odnosa u kojem je žena starija (i bogatija), Fassbinder je radikalizirao znatno povećavajući dobnu razliku (što je opet bio odjek kultnog filma Halla Ashbyja “Harold i Maude”, gdje razlika između mladog ljubavnika i njegove družice iznosi punih šezdeset godina), dodatno garniravši problem prezirom (malo)građanske njemačke sredine prema “katzelmacherima”, tj. radnicima iz pasivnih “južnih krajeva”, bez obzira je li riječ o jugu Evrope, sjeveru Afrike ili Bliskom istoku. Fassbinder pritom kombinira neprijateljski stav okoline prema neobičnim ljubavnicima i njihove osobne krize koje nisu samo puka posljedica društvene opresije, nego proizlaze i iz razlika individualne naravi protagonista, u čemu se pak ogledala i stvarna priroda ljubavnog odnosa samog Fassbindera i glavnog glumca njegova filma, El Hedija ben Salema. Branko Đurić također u film stavlja svoju stvarnu partnericu, suprugu Tanju Ribič, ali za razliku od Fassbindera samom sebi dodjeljuje ulogu njezina partnera (Fassbinder je u “Strah jesti dušu” imao malu ulogu junakinjina zeta). Suprotno Fasbinderovu i ben Salemovu slučaju, nisu nam dostupni podaci o eventualnom autobiografskom aspektu ljubavne priče “Kajmaka i marmelade”, no ionako je zanimljivije zamijetiti da se slikanje malograđanske atmosfere u domu Špelinih roditelja, kao i općeg malograđanskog i “antijužnjačkog” ozračja u Sloveniji, doima “prepisanim” iz brojnih Fassbinderovih filmova. Još je interesantnije da je Đurić takve motive uglavnom bezbolno spojio s onim humornima koji se kreću u rasponu od tipične komedije mentaliteta i zabune do “skečeva” na tragu sarajevske škole humora, mada je riječ o disparatnim sastojcima koje je načelno gledajući riskantno uvrstiti u isti film. Jedan od onih kojima je to nerijetko uspijevalo, iako na sasvim drukčiji način nego Đuriću, još je jedan velikan svjetskog filma, Mike Leigh. No ostanimo još malo na Fassbinderu.

Poput velikog Nijemca, ali i starih hollywoodskih screwball komedija i majstora poput Howarda Hawksa, Đurić umnogome tretira ljubavni odnos kao odnos moći, pri čemu se tradicionalne spolne/rodne uloge s jedne strane podržavaju, s druge stubokom izvrću. No za razliku od Fassbindera, Đurić nerijetko, opisujući tipične Slovence i tipične “južnjake”, zapada u stereotipnost. Slovenci su tako (gotovo) redovito uštogljeni ksenofobični malograđani, a “južnjaci” sirovi hohštapleri, s tim da je oštrica kritike kudikamo više na prvima. Đuriću bi se moglo prigovoriti da je više mogao “mesti pred vlastitim vratima” nego onim tuđim, to prije što je u toj tuđini našao utočište, kakvo god ono bilo, nakon bijega iz Bosne. No s druge strane, vjerojatno bi bilo kojem “izvanjskom” autoru bilo teško odoljeti ruganju na račun ekstremno patetičnog kiča stanovitih slovenskih pučkih običaja, spram kojih se i tirolsko jodlanje u lederhozama doima vrlo sofisticiranim. Kraj filma, međutim, nudi pomirenje ne samo Bože i Špele, nego i Bože s malograđanskim susjedstvom, no za razliku od Fassbindera, koji je svoje protagoniste u “Strah jesti dušu” nakon svih iskušenja kroz koja su prošli nagradio happy endom, Đurić kao da se preplašio da će biti optužen za sentimentalno lažiranje zbilje. Stoga happy end koji su njegovi junaci zaslužili ništa manje od Fassbinderovih prizemljuje metaforičkim svršetkom u kojem Špela s njihovim djetetom odlazi jednim putem, a Božo s prijetvornim Goranom drugim. Naizgled otvoren kraj zapravo zatvara krug, vraća se na početnu simboličku točku u kojoj je Božo lakonski rekao Špeli da se kajmak i marmelada mogu jesti zajedno baš kao marmelada i putar, da bi nedugo potom sam odbio makar i kušati tu kombinaciju. Očito, poručuje Đurić, pripadnici različitih kultura mogu pokušati naći zajednički jezik, pogotovo ako ih motivira međusobna ljubav, no to, izgleda, ipak nije do kraja “ono pravo”. Očito je da ni Božin odnos s Goranom nije ono pravo, jer zajednički kulturni background ne može nadomjestiti individualne razlike. Božo ostaje podijeljen između dvaju svjetova, a njegov autor Đuro odbija Fassbinderovu logiku po kojoj happy end u ovakvim slučajevima pokazuje načine otpora opresiji i mogućnost njezina prevladavanja. U nekoj drugoj prilici ovakav bi svršetak mogao biti opisan kao beskompromisno ustrajavanje na egzistencijalnoj autentičnosti, no ovdje se prije doima ponešto iskonstruiranim autorskim komentarom u neskladu s dotadašnjom karakterizacijom likova i njihovih odnosa. Nije naime previše uvjerljivo da nakon dotadašnjeg iskustva emotivni poštenjak Božo želi išta imati s tipom poput Gorana. No Branko Đurić se, izgleda, vodio i principom reciprociteta: ako je “oprostio” slovenskim malograđanima, može iskupiti i “svog” Bosanca, pa bio on i moralno nedignitetan lik poput Gorana.

Zasigurno će komparacije redateljskog početnika Đurića s klasicima poput Fassbindera i Leigha zazvučati pretjerano, no namjera i nije povlačiti kvalitativne paralele, nego upozoriti na moguće Đurićeve orijentire. Kako su nam Branko Đurić i slovenska ili bosanska kinematografija ipak bliži od bugarske, nije naodmet zapaziti da hrvatska društvena zbilja upravo vapi za autorskim rukopisima poput Fassbinderova ili Leighova. I dok nam se aktualna književna produkcija, makar bez naročitih rezultata, trudi ponuditi nekakvu “stvarnosniju” poetiku, na obzoru interesa naših filmskih autora i dalje, izuzevši Zrinka Ogreste i donekle Dalibora Matanića te pokojeg alibi-djelca, nema ni autora ni ostvarenja koji bi barem zagrebli površinu kaljuže u kojoj opstojimo. “Kajmak i čokolada” vrsta je filma za koju bi bilo logično da je sastavni dio hrvatske igranofilmske produkcije, no umjesto toga ta nam produkcija od HDZ-ova dolaska na vlast 1990. do danas dominantno isporučuje bezlične i nedozrele uratke koji nekakvu kritičnost mogu samo fingirati, a artizam, u najboljem slučaju, zamjenjivati inferiornim snobizmom. Jest patetično, ali srce i dušu kakvu mogu ponuditi “Ničija zemlja”, “Gori vatra” i “Kajmak i čokolada”, iako Đurićev film kvalitativno nije u rangu s Tanovićevim i Žaličinim, u današnjoj hrvatskoj igranofilmskoj produkciji treba tražiti svijećom.