Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Autor: Nina Ožegović

Drama mentalne higijene

Sokol za generaciju ratnih devedesetih

U Gavelli se priprema novi tekst Davora Špišića 'Crne oči', svojevrsna 'dramska reakcija' 21. stoljeća na legendarni hit Fabijana Šovagovića 'Sokol ga nije volio'

Davor Špišić, osječki pisac, u tekstu je
dao dijagnozu jednog
vremenaDavor Špišić, osječki pisac, u tekstu je dao dijagnozu jednog vremenaU Gavelli se ubrzano postavlja novi tekst osječkog pisca i dramatičara Davora Špišića "Crne oči", koji je zamišljen kao "svojevrsna dramska reakcija" na legendarnu hit predstavu tog kazališta "Sokol ga nije volio". U središtu radnje tog autobiografskog projekta Fabijana Šovagovića, postavljenog 1982. u Gavelli, bio je tvrdokorni seoski slavonski gazda Šima, koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata na tavanu skrivao svog sina Benoša kako bi izbjegao novačenje u vojsku. Osim prema motivu izbjegavanja vojne obveze, drama je postala zanimljiva i po tome što je prvi put u kazalištu progovorila o križnim putovima tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, dakle, likvidaciji poraženih bez suđenja. Odigrana je čak 224 puta, a zatim je prema njoj Branko Schmidt snimio i film. Praizvedba predstave "Crne oči" bit će 17. veljače, režira je Dražen Ferenčina, a u naslovnim ulogama igraju Darko Milas, Nela Kocsis, Biserka Ipša, Olga Pakalović, Sven Šestak i drugi, dok kostime rade Marita Ćopo i scenografiju Dinka Jeričević.

"SVE SU SCENE postavljene i sad se počinju sklapati svi elementi predstave, od scenografije i kostima do glazbe u cjelinu", kaže Ferenčina koji je dosad realizirao stotinjak predstava u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, a za "Brak iz računa" u Kerempuhu dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju i predstavu."'Crne oči' spadaju u red onih predstava koje ne postoje bez izvrsne glume. Srećom, glumačka ekipa je odlična. Rijetko se događa da u jednom komadu ima toliko dobro napisanih likova kao ovdje, tako da glumci s puno volje i energije dolaze na probe, a onda je puno lakše i režirati. Vjerujem da će se pozitivna energija s proba osjetiti i u predstavi." Ferenčina je sa Špišićem surađivao već dva puta – u vinkovačkom kazalištu režirao je njegovu "Kaćušu", a u koprodukciji istog kazališta i pozorišta iz Tuzle "Vrtlara", tako da im je ovo treća zajednička predstava.


"Špile je suradnik kakvog samo možete poželjeti. Kad treba nešto nadopisati ili dramaturški prekrojiti, rješenje stiže u najkraćem mogućem roku. Također, ostavlja jako puno slobode i kao svaki pametan pisac zna prepoznati što je dobro za predstavu, te ne stražari ljubomorno nad svakim svojim slovom ili zarezom", rekao nam je Ferenčina odgovarajući na pitanje koliko mu autor ostavlja slobode u interpretaciji njegova teksta.

KAD SMO GA upitali kako je došlo do ideje da se nakon 30 godina u Gavelli realizira svojevrstan hommage čuvenu Šovagovićevu hitu, Špišić je rekao da ga je prije godinu dana nazvao Darko Stazić, ravnatelj Gavelle, i predložio mu da napiše "'Sokola' njihove generacije", a on je s oduševljenjem pristao. "Prvo, narudžbe se ne odbijaju, pogotovo ako su izazovne", kaže Špišić. "Naša kazališta tako rijetko naručuju tekstove od nas, živućih obrtnika da je ovakav potez već sam po sebi primjer osobite brige i njege ansambla, publike, autora... Zatim, nikad još nisam pisao dramu potpuno u dijalektu, što mi je bio dodatan mamac. I tema je, dakako, nudila dovoljno neodgovorenih izazova. Valja istaknuti da nikako nije riječ o remakeu, nego više o sequelu, nekoj novoj priči imaginarnih potomaka onih Šovinih junaka iz 1941. Kako ono veli Goldstein, 1941. – godina koja se vraća."

ŠPIŠIĆ JE RADNJU smjestio među dvije obitelji, hrvatsku i srpsku – Sokoliće i Lukiće, koji se u ratnim devedesetima u Slavoniji grčevito bore da ne zgasne ljubav koja ih veže. "Oni su jedni drugima zapravo sve na svijetu, ali društvene paranoje stalno im bacaju klipove pod noge", objasnio je autor teksta, dodajući da se nada da je uspio opisati "tu stalnu izmjenu obiteljskih supstituta, kao nekakvih familijadublera". "Veliki glumac Boro Stjepanović jednom je izjavio da ne mogu države biti važnije od ljudi. 'Crne oči' govore i o cijeni koju plaćamo da bismo dokazali tu jednostavnu istinu." Prema mišljenju Dražena Ferenčine, to je vrlo moćna i kazališno potentna priča, uronjena u vrlo specifično podneblje Slavonije, o dvjema obiteljima, hrvatskoj i srpskoj, koje su u kontekstu rata i povezane i udaljene, ali i osuđene jedna na drugu. "Kad se radi o tim, još uvijek vrlo osjetljivim temama koje se prikazuju ili s 'naše' ili s 'njihove' strane ili barem 'politički korektno', Špišić tu vrstu vizure vješto zaobilazi i uspijeva temi prići s obične ljudske strane. To je istovremeno i teško i lako, ali je zapravo jedino važno. Špišić kao da namjerno izbjegava svaku poantu i poruku ovog komada. On samo daje dijagnozu jednog vremena čije posljedice i danas na razne načine osjećamo", objasnio je Ferenčina.

ZANIMALO NAS JE po čemu se Špišićeva priča razlikuje, a u čemu podudara s originalom Dražen Ferenčina,
redatelj, radi 'svoju'
predstavu, koja će
imati vlastiti
scenski životDražen Ferenčina, redatelj, radi 'svoju' predstavu, koja će imati vlastiti scenski životbudući da se "Crne oči" događaju u različito vrijeme, ali zajednička im je tema rata i Slavonija kao poprište događaja. "Nikako ne možemo govoriti o originalu i kopiji, nego o sličnim porivima u različitim generacijama", istaknuo je Špišić. "I u mom fokusu je mali čovjek koji pod reflektorima velike povijesti pokušava preživjeti sa što manje ožiljaka. Na ovim našim prostorima ratovi se mijenjaju, a ljudi ostaju isti, s copy-paste greškama, fantazmima i dugovima. Zgodno je prisjetiti se bedaste floskule da su navodno ljudi siti priča ratne tematike, što bi značilo da im je općenito muka od nasilja bilo koje vrste, te da prakticiraju med i mlijeko u svakodnevnoj komunikaciji. Nisam primijetio da nam se to događa. Možda nemamo ratove na programu, ali cipelarenja sa smrtnim ishodom ili verbalne destrukcije imamo za izvoz."

PITALI SMO ŠPIŠIĆA koliko je na njega utjecala, pozitivno ili negativno, velika fama koja je prije 30 godina bila stvorena oko "Sokola..." i Fabijana Šovagovića, a on je odgovorio da mu to nije bio teret nego privilegija, jer je "na izvrsnoj Šovagovićevoj drami Boško Violić izbrusio jedan od najblistavijih dragulja u Gavellinoj povijesti". "Ako smo negdje na njezinoj stazi, bit će dobro, nećemo se izgubiti", zaključio je Špišić. Na pitanje radi li hommage Šovagovićevoj predstavi ili potpuno samosvojno djelo, te je li mu popularnost tog kazališnog hita bila otegotna okolnost, Ferenčina je objasnio da u samom tekstu ima nekoliko citata i aluzija na Šovagovićeva "Sokola...", što je i neizbježno jer je od DK Gavella i naručen kao svojevrsna posveta toj poznatoj predstavi. "No ja radim sasvim 'svoju' predstavu koja će imati vlastiti scenski život", dodao je redatelj. "Bez obzira na to što se radi o istom podneblju i jako sličnoj temi, nikakva povezanost sa 'Sokolom...' ne jamči nam uspjeh naše predstave. Hoće li ona biti dobra ili loša, ovisi samo o nama. Tako da nema ni olakšavajućih ni otežavajućih okolnosti. Naravno, ne mislim da ćemo napraviti jednako dobru ili još bolju predstavu, ne bih je ni režirao." Ferenčina je podjednako režirao i klasična i suvremena dramska djela, od Gogolja, Čehova i Molièrea do Zajeca, Matišića i Špišića", jer mu je, kako je rekao, "bitno da se radi o kvalitetnoj literaturi koja nam je potrebna zbog mentalne higijene". Prema njegovu mišljenju, "živimo u vremenu izokrenutih moralnih vrijednosti, reality programa, celebrityja, u nekoj lažnoj slici svijeta i jeftine zabave, u lažnoj stvarnosti koju umjesto nas stvaraju mediji i zbog toga nas dobra i kvalitetna literatura, kao i dobro kazalište, vraća nama samima", zaključio je Ferenčina.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika