Zastupnik HDSSB-a Ivan Drmić osuđen je za podmićivanje suca Vrhovnog suda, ali je i dalje u SaboruSve veći broj političara pod istražnim postupkom te onih osuđenih ukazuje na manjkavosti hrvatskog zakonodavstva te otvara pitanja poput onog kako saborski zastupnik pravomoćno osuđen za kazneno djelo može bez sankcija nastaviti vršiti svoju dužnost. Naime, Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor propisuje da zastupniku mandat prije isteka vremena prestaje samo ako je pravomoćnom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu dužu od šest mjeseci.

Drugim riječima, ako je osuđen na manje od šest mjeseci zatvora ili pak na uvjetnu kaznu, nikakvih posljedica neće biti. Ako bude osuđen na uvjetnu kaznu isto će biti primijenjeno i u slučaju prvog potpredsjednika vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića, kojem se u Mađarskoj sudi za izazivanje prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi.

“Neću se povlačiti iz politike ako ne budem osuđen na bezuvjetnu kaznu”, najavio je Čačić još lani, a o dilemi je li to već trebao učiniti bez obzira na kaznu govori se i piše već mjesecima. Neki su se analitičari o toj temi izjasnili potvrdno, neki su upozorili da se Čačićev primjer ne može uspoređivati s namjerno počinjenim kaznenim djelima, ali svi su se složili u jednom: sve veći broj sudionika vlasti kojima se sudi upućuje na to da nije sve u redu s pravosuđem, a nedavno je to potvrdio i slučaj HDSSB-ova zastupnika Ivana Drmića, osuđenog za podmićivanje suca Vrhovnog suda. Kako je moguće da zastupnik pravomoćno optužen za kazneno djelo i dalje sjedi u Saboru pitaju se i pravnici i politolozi i javnost te apeliraju na izmjene zakona.

“Ta je odredba potpuno neprimjerena i trebalo bi je što prije izbaciti iz hrvatskog pozitivno-pravnog poretka”, upozorava docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Đorđe Gardašević. Isti zakon vrijedi i za neka druga javna zanimanja te on “balansira između cilja zaštite zajednice i zaštite od zlouporabe države koja može lako ući u privatnu sferu pojedinca te ga lišiti osnovnih prava”. No ističe da ista pravila ne mogu vrijediti i za građane i za nositelje izvršne i zakonodavne vlasti: “Za dužnosnike vrijedi obveza poštivanja viših standarda ponašanja i pravnog poretka. Pozicija saborskih zastupnika u tom je smislu specifična: kako očekivati vjerodostojnost onoga tko u najtežem obliku krši pravo države? Uvjetna osuda se primjenjuje kada je već jasno utvrđeno da je osoba kriva, ali joj se samo iz specifičnog razloga ne izriče bezuvjetna kazna. Smatram da bi pravila u tom pogledu trebala biti jasna, nedvosmislena i jednoznačna: kaznena osuda diskvalificira od obavljanja saborske funkcije, a isto bi trebalo vrijediti za sve dužnosnike najviših tijela vlasti, u najboljem slučaju na jedno ozbiljno razdoblje.”

Kad je sudska vlast u pitanju, nešto su preciznije definirane posljedice u slučaju počinjenih kaznenih djela: ustavni sudac bit će razriješen dužnosti ako je osuđen na zatvorsku kaznu bez obzira na to bila ona uvjetna ili bezuvjetna, ali ne i ako je novčana. Suci pak prema Ustavu gube svoju funkciju ako su bilo uvjetno bilo bezuvjetno osuđeni za kazneno djelo, ali samo “ono koje ih čini nedostojnima obavljanja sudačke dužnosti”, što je definicija podložna slobodnim interpretacijama i pod nju bi trebala spadati sva kaznena djela. No kad je riječ o optuženim političarima, spornih zakona ima još. Iznenađenje je bila i činjenica da nije definirano ima li osoba pravomoćno osuđena za teško kazneno djelo poput ratnog zločina pravo kandidirati se na izborima, kao što je to bio slučaj s Branimirom Glavašom. “Sve su to apsurdi našeg izbornog zakonodavstva, koje je nesređeno”, govori Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a.

“Prema njemu možete biti zločinac i iz zatvora se kandidirati na izborima, možete legalno pokušati podmititi suca Vrhovnog suda i nastaviti sjediti u Saboru. Zastupnik s takvom presudom narušava ugled insistutcije saborskog zastupnika i zanimljivo je da nitko na to nije reagirao”, ističe. Međutim, kad su nosioci zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti u pitanju nisu, prema mnogima, sporne samo pravomoćne presude. Iako je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, sve veći broj nepravomoćno osuđenih političara ukazuje na to da bi se i u sferi etike stvari trebale promijeniti. Brojni su oni koji smatraju da bi i nepravomoćno osuđene osobe na istaknutim javnim funkcijama morale odstupiti dok se ne završi sudski postupak. “Definitivno bi se trebali uvesti stroži etički kodeksi”, govori politički analitičar Žarko Puhovski. “Naravno, oni nikoga ne obvezuju ni na što i ako nekome nije problem izgubiti javni ugled, nitko mu ništa ne može, ali računam da će i kod nas takva situacija postati dovoljno velika sramota da će sudionici vlasti sami odstupati kao što je to slučaj u drugim zemljama. Stvar je jednostavna; ako se smatraju moralnim osobama, odstupit će, ako ne, ostat će, ali će izgubiti javni ugled, skupa sa svojim strankama. Barem bi tako trebalo biti”, ističe.

U Hrvatskoj je, kaže, potpuno apsurdna situacija: Ivan Drmić ne samo da nije sam odstupio niti je postojao pritisak stranke da to učini, nego ovakva situacija HDSSB-u još i politički odgovara: “Oni se ponose time da je Drmić to učinio za Glavaša, i to kod nas prolazi.” Za Čačića smatra da se nije trebao kandidirati na proteklim izborima, već da ga se trebalo uključiti u Vladu naknadno kad se sudski proces završi. No da se kaznena djela ne smiju “trpati u isti koš”, bilo da je riječ o pravomoćno ili o nepravomoćno osuđenima, uvjeren je Stjepan Mesić: “Ne može se izjednačavati nekoga tko je zbog nehata prouzročio nečiju smrt, nekoga tko je pronevjerom u svoj džep stavio desetak tisuća kuna, nekoga koji je to isto učinio s milijunima kuna te nekoga tko je počinio ratni zločin.” Ipak, kaže, činjenica da u Hrvatskoj raste broj nepravomoćno osuđenih političara govori da nešto ne valja u pravosuđu, ali ne smatra da bi se iz toga trebale izvlačiti konzekvence koje bi pogađale sve nepravomoćno osuđene osobe i isključile ih iz zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

“Pitanje morala i osjećaja osobne odgovornosti druga je stvar i na svakom je da sam prosudi koliko ga i da li ga počinjenje kaznenog djela za koje mu se sudi diskvalificira za javnu funkciju u očima građana u čijoj bi službi morao biti.” Još jedan razlog zbog kojeg bi nepravomoćno osuđene političare bilo škakljivo zakonom prisiliti na odstupanje je i mogućnost političkih podmetanja - objašnjava profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i potpredsjednik Gradske skupštine Josip Kregar: “Korištenje svih sredstava u političkoj borbi, i pravih i lažnih optužbi te medijskih osuda, ogoljelo je činjenicu da demokratska društva nemaju sankcije oduzimanja građanskih i političkih prava i zaredali su se slučajevi ishitrenih optužbi. No nisu samo sud i institucije oni koji sude, to je prije svega pitanje demokratskih standarda i političke kulture. To da Glavaš služi u Mostaru i da se Sanader brani sa slobode, a da se javnost zbog toga nije posebno uznemirila, upozorava na to da duh Balkana kod nas još uvijek postoji i da se na velikane ne primjenjuje trivijalni zakon.”

Kako bi se to pitanje moglo riješiti navodi politolog Damir Grubiša: “U britanskom parlamentu je 90-ih godina lord Nolan osnovao Komisiju za standarde u javnom životu, tzv. Nolanovu komisiju, koja je donijela 12 principa čistoće političkog života. Nju su potpisali svi zastupnici u parlamentu te svi pripadnici političkih stranaka. Time je jasno obznanjeno što se neće tolerirati.” Ne treba, kaže, za sve imati zakon. “Mi proizvodimo 140 zakona godišnje, dok je u EU prosjek 60 do 80. Stvaramo šumu zakona, koji su međusobno u konfliktu, iz kojih profitiraju lopovi i varalice.” Smatra da bi gubitak kredibiliteta u očima javnosti trebala biti dovoljno velika kazna za političare, ali da je problem što hrvatska javnost vrednuje stvari samo u skladu s time što je propisano zakonom. “Nevjerojatno je da svi prihvaćaju to što Drmić nije odstupio. To je trebala prvo osuditi njegova stranka, zatim zastupnici, onda javnost. Sve su to anomalije hrvatskog političkog života uzrokovane nerazvijenim demokratskim odnosima, političarima i javnosti.”