Ilko Čulić Cypress Hill – ‘Till Death Do Us Part’ (Sony / Menart)

Najrazvikaniji američki hip hop bandovi obično ne traju dulje od ozloglašenih uličnih gangova. Oni koji ne iskrvare u obračunima s konkurencijom i ne završe u zatvoru raspadaju se zbog međusobnih svađa oko podjele love ili zbog nečijih neispunjenih liderskih ambicija. Ako ipak ostanu zajedno i zadrže se na vrhu, opet se moraju suočiti sa smjenom generacija u hip hop auditoriju koji neprestano traži nove idole i ima nezgodnu naviku da vrlo brzo zaboravlja zasluge iz prošlosti. Dok se posustalim rock veteranima pruža prilika da prebrode i najdublju krizu nostalgičnim podsjećanjem na “dobra stara vremena”, rappere se razvrstava isključivo prema trenutnoj formi. U njihovom svijetu staro je prije svega sinonim za potrošeno pa bandovi s petnaestak godina staža zapravo imaju isti imperativ kao tek pristigle hip hop atrakcije. Da bi se održali u utrci za visoke pozicije na top listama, novi album mora biti bolji od prethodnog.

U slučaju Cypress Hilla čak ni ispunjenje ovoga uvjeta nije jamstvo za uspjeh jer njihov sedmi studijski LP “Till Death Do Us Part” dolazi na tržište tri godine poslije nezapaženog rap-metal crossovera “Stoned Raiders”, gotovo nespojivog s reputacijom jednog od najvećih hip hop bandova iz 90-ih. No dugogodišnji simpatizeri kalifornijskih latin-rap i stoned-funk inovatora koji su strpljivo tražili zamjenu za izvrsne albume “Cypress Hill” i “Black Sunday” naglo su živnuli već zbog aktualnog singla “What’s Your Number”. Unutra je hipnotizirajući ritam presađen iz punk-reggae klasika “Guns Of Brixton”, uvijek prepoznatljiva produkcija DJ Muggsa, rapperski “battle” B-Real protiv Sen Doga, i kao vokalno pojačanje na refrenu, izvrsno raspoloženi frontman Rancida, Tim Armstrong. Slična formula primijenjena je i na albumu pa su se Sen Dog i B-Real nekoliko puta povlačili u drugi plan i na mjestu frontmana ostavljali više ili manje poznate goste koji su u konačnici itekako zaslužni za jako dobar prosjek postignut u ovih 50 minuta.

U pjesmi “Latin Thugs” glavnu ulogu preuzeo je portorikanski rapper Tego Calderon, a još efektnija kombinacija odigrana je za “Ganja Bus”. Tvrdi dancehall-reggae s tipičnom jamajikanskom produkcijom Tonyja Kellyja podebljan je vokalom Damiana Arleyja, a on je u tri i pol minute dokazao da poziv za gostovanje nije dobio samo zbog slavnog prezimena. Procjena prema kojoj je “Till Death Do Us Part” ponajbolji album Cypress Hilla nakon albuma “Black Sunday” podjednako se zasniva na “What’s Your Number”, “Another Body Drops” i “Once Again”, ali najuvjerljiviji dokaz ipak je pokazan u “Busted In The Hood”. Fanovi Beastie Boysa u podlozi će odmah prepoznati “Paul Revere” s albuma “Licensed to ‘ill”, a prerada koju su napravili Cypress Hill dugo će se pamtiti kao primjer besprijekorne fuzije hip hopa i dub-reggaea. Makar su dimni signali iz “Ganja Busa” nešto manje uočljivi od onih iz “Insane In The Brain”, Cypress Hill i dalje ostaju daleko subverzivniji od Eminema.

Jamie Cullum – ‘Twenty Something’ (Universal / Aquarius)
U sobama britanskih šiparica sve je više njegovih plakata, no Jamie Cullum nije potpisao ugovor težak milijun funti samo kao potencijalni nasljednik Robbieja Williamsa. Daroviti jazz crooner i pijanist koji sviranjem katkad podsjeća na Joea Jacksona iz “Jumpin’ Jive” faze na svom drugom albumu zablistao je u obradama “Singin’ In The Rain”, “I Could Have Danced All Night” i “I Get A Kick Out Of You”, a najviše u reinterpretaciji Hendrixove “Wind Cries Mary”. U tom segmentu Cullum je zaslužio skoro jednako velike komplimente kao Josh Stone nakon “The Soul Sessions”, ali u “Twenty Something” je zapakirano i nekoliko sasvim prosječnih kantautorskih radova koji teško mogu preživjeti više od dva slušanja.

Charlie Musselwhite – ‘Sanctuary’ (Real World / Dallas)
Ako ste propustili svih 20 samostalnih albuma Charlijea Musselwhitea, njegovu usnu harmoniku sigurno se čuli u pratnji Bonnie Raitt, kod Toma Waitsa na “Mule Variations” ili barem na INXS evergreenu “Suicide Blonde”. U tandemu s virtuoznim gitaristom Charlijem Sextonom, uz goste poput Bena Harpera koji asistira u obradi svoje pjesme “Homeless Child”, Musselwhite je na “Sanctuary” priredio neodoljivu mješavinu korijenskog bluesa iz delte Mississippija i bikerskog road-bluesa. Već negdje nakon četvrte pjesme “Train To Nowhere” potpuno je jasno da Eric Clapton neće imati najbolji blues album u 2004.

Scissor Sisters – ‘Scissor Sisters’ (Polydor / Aquarius)
Na popisu aktualnih svjetskih hitova teško ćete naći singl koji bi mogao izazvati tako suprotstavljene reakcije kao “Comfortably Numb” newyorškog kvinteta Scissor Sisters. Najglasniji zagovornici “campa” naprosto su fascinirani idejom da se rock klasik iščupan iz albuma “The Wall” pretvori u gay-disco s vokalima a’ la Bee Gees. Na drugoj strani su ogorčeni fanovi Pink Floyda koji zapravo osiguravaju dodatni publicitet za debitantski album Ssissor Sistersa. Međutim, njihovi autorski radovi jedva mogu podnijeti toliku halabuku. Iza prenaglašenih utjecaja Giorgia Morodera, Davida Bowiea iz glam-rock faze, Pet Shop Boysa, Bee Geesa i Eltona Johna ubrzo se razotkriva band mizernog potencijala, čak i bez pravih aduta za nastavak “camp” tretmana.

Zvjezdice:
Cypress Hill – 4
Jamie Cullum – 3
Charlie Musselwhite – 4
Scissor Sisters – 2

Top lista:
1.Edo Maajka – No Sikiriki
2.Franz Ferdinand – Franz Ferdinand
3.Cypress Hill – Till Death Do Us Part
4.Johnny Cash – Unearthed
5.Lambchop – Aw C’Mon / No You C’mon