Zoran FerićKoliko vrijedi ljudski život? To mi je pitanje pred ulaznim vratima u svoju zgradu u petak navečer postavio susjed iz ulice, mladić koji je upravo odvezao svoju ženu u Petrovu bolnicu da rodi. Odlično pitanje za nekoga kome se tog trenutka rađa dijete. Jer što, u smislu vrijednosti, očekivati od tog novog života koji stupa u ovu našu staru civilizaciju i na ovaj naš stari kontinent na kojemu se mnoge stvari znaju, ali se ne zna, niti će se ikad stvarno znati koliko vrijedi ljudski život.

Vjerojatno je na formuliranje spomenutoga pitanja utjecalo to što naši haaški izručenici zajedno teže više od 130 milijuna eura, kao i činjenica što je taj moj susjed veterinar i što svakodnevno porađa krave i konje. A kod tih se živih bića egzaktno zna koliko vrijede kad se rode, kad malo odrastu, kad postanu starija ždrjebad ili junad. Zna se koliko vrijedi pas, mačka ili hrčak, a navodno se ne zna koliko vrijedi čovjek. Jer čovjek je u ovoj našoj civilizaciji prilično apstraktna vrijednost. On, čini mi se, ima svoju deklarativnu cijenu koja je vrlo visoka ili čak nemjerljiva, odnosno neukusno ju je izračunavati, a ima bome i svoju svakodnevnu vrijednost koja nije odviše visoka i koju je, upravo zato što je toliko mala, opet neukusno spominjati.

Nerazmjer je naprosto golem. Susjed, koji radi na Veterinarskom fakultetu, a išao je na specijalizaciju u Njemačku, kaže da je prisustvovao porodu trkaće kobile čija je vrijednost bila veća od milijun eura, a toliko je vrijedilo i ždrijebe. Sigurnosne su mjere bile na najvišem stupnju, kao što nije gotovo ni za jednog čovjeka, osim možda za Beckhamova sina, ili za dijete nekog drugog rasnog grla iz široke porodice ljudi. I dok se kod nas u bolnicama čeka po šest mjeseci za kompleksniji pregled ili operaciju, kobile milijunskih vrijednosti porađaju timovi specijalista i svakome od tih specijalista pri tome drhte ruke jer su svjesni da, bez obzira na titulu i specijalizaciju, ono malo ždrijebe vrijedi više i od njega i od njegove žene i djece, a možda i od susjedova malog.

Evo o čemu mi pričamo, dok njegova žena na stolu čeka svoju porciju trudova i najveću ljubav svoga života. No pozabavimo li se u prvome redu samim pitanjem, vjerojatno ćemo zaključiti da je ono i normalno i logično. To je zato što živimo u društvu koje sve jasnije i sve otvorenije svoja dostignuća i većinu svojih vrijednosti svodi na izračunljivu cifru. Ovo se pitanje u našim životima pojavljuje svakodnevno. Pri tome se, naravno, ne javlja u svome osnovnom i vulgarnom obliku, no mnoge naše životne djelatnosti i veći dio onoga što radimo implicitan su odgovor na njega. Uostalom, svakoga dana kad nam zazvoni budilica i podsjeti nas da moramo na posao mi postajemo sudionici kompleksne razmjene: prodajemo svoje vrijeme, zapravo život, da bismo ga napunili širokim spektrom roba i usluga na koje nas navodi suvremeni način života i permanentna proizvodnja potreba.

I tako, konzumirajući i gomilajući robu najrazličitijega porijekla, pada nam na pamet da se, recimo, životno osiguramo. Jer osiguravaju se svi. Zašto ne bismo i mi? I tek kada se odlučimo na taj čin, susretnemo se vrlo jasno i matematički grubo s nekim izračunom svoje vrijednosti. Život nam vrijedi toliko, trajni invaliditet toliko, a ozbiljnija ozljeda toliko. Upravo zato nikada mi nije palo na pamet da se životno osiguravam, ma koliko to možda u ovim našim suvremenim okolnostima izgledalo blesavo. Naime, osoba koja potpiše takvu policu zapravo pristaje na određen i konačan, statistički potvrđen izračun vrijednosti svoga života.

Odbijam u slučaju smrti vrijediti sto, dvjesto ili čak tristo tisuća kuna, odbijam kao trajni invalid vrijediti nešto više jer takav život stvara dodatne potrebe koje se također mogu vrlo precizno aritmetički izraziti. Budući da su financijske prilike u kojima ljudi danas u Hrvatskoj žive bitno nesigurnije nego prije dvadesetak godina, i mi smo poput drugih tranzicijskih zemalja postali odlično tržište za osiguravanje života, pa je u ovih dvanaestak godina koliko se kapitalizam prakticira i na ovim prostorima postalo gotovo i normalno da se ljudi životno osiguravaju, a da pri tome tek s nekom neodređenom sjetom pomisle o vrijednosti svoga života dok ispunjavaju policu.

Naravno, radi se o uobičajenim premijama kakve se nude običnom čovjeku s prosječnim primanjima. Zanimljivo je da se ovo kompleksno pitanje što mi ga je susjed postavio pred kućom ne očekujući odgovor, u proteklom tjednu provlačilo i kroz naš medijski prostor. Čitam u novinama da su dva britanska ekonomista izračunala da godina dobrog seksa u životu vrijedi 350 tisuća kuna, a ako je taj seks i oplemenjen emotivnim bukeom, okusom i mirisom pa se prakticira u sretnom braku, takva godina vrijedi 640 tisuća kuna. Svotu su, navodno, izračunali tako što su pretpostavili koliko bi novaca potrošila određena osoba kao nadomjestak za sretan brak.

Dakle, seks u sretnom braku vrijedi poprilično za naše prilike. Koliko vrijedi ako se u sretnom braku još i drka? Je li masturbacija oplemenjivanje života i nosi zapravo novu vrijednost, ili je samo vulgarna ušteda? Pogotovo ako osoba muškarac troši viagru pa ga jedan potpuni snošaj košta oko sto kuna. Ovakve statistike, koje se sada nalaze na posljednjoj stranici novina kao bizarna zanimljivost, možda će u budućnosti donijeti platformu za izračun i ponudu novih i senzacionalnih tipova životnoga osiguranja. Recimo, možda će se moći izračunati koliko košta nesretan život, koliko košta nesretna ljubav, koliko vrijedi burni pubertet ili problemi u školi. Koliko košta debljina ili omraženost u društvu, koja je financijska kompenzacija za neduhovitost ili moguću disleksiju.

I, kao što danas uplaćujemo životno osiguranje i mislimo da je to dobro i normalno, možda ćemo već sutra moći osigurati svoju djecu od nesretnog života. Pa, ako se procijeni da im je život bio nesretan, da takve osobe dobiju premiju koja bi im osigurala barem udobnu i ugodnu starost ako im je već sreća ostala nedohvatna. No takvoga osiguranja još nema, a nadamo se da dječaku koji se upravo rađa neće ni trebati. Ja mu od srca želim svaku sreću, a siguran sam da će za svoje roditelje upravo on biti najveća moguća i najveća zamisliva vrijednost.