Srećko JurdanaPomirenje, tolerancija, hrvatska sloga, Europa – to su glavni rekviziti iz ubojitoga verbalnoga arsenala današnjega HDZ-a. Tragove nekadašnje predizborne žestine i animoziteta prema političkim oponentima Sanader je na riječkome partijskome skupu iskazao samo usputnom rečenicom kako u “SDP-u još ima nepopravljivih komunista”, što mu služi kao razlog za odbacivanje ideje o velikoj koaliciji. I ta je rečenica, međutim, besmislena. Poznato je da komunista kod Račana nema. Uz njega su se grupirali uglavnom ponosni domobrani, koji davno izgubljenu snagu svoga političkoga izraza pokušavaju pronaći nuđenjem kolaboracije ljudima koji su ih na izborima organizacijski i retorički nadigrali.

Bez obzira na to, Sanaderov govor u kojem on zagovara svehrvatsku mobilizaciju oko pozitivnih ciljeva i ističe da je HDZ spreman na suradnju sa svim strankama i aktivistima na demokratskoj sceni – jer “Hrvatska je iznad svega” – pokazuje jasan odmak od nekadašnje Tuđmanove ideologije koja je Hrvatsku militantno izjednačavala isključivo s HDZ-om. Sad kad smo dobili avis – ispravno rezonira Sanader – nema razloga da historijsku priliku za ulazak u EU upropastimo međusobnim svađama. Da se Europi, koja nam je smjerno raširila ruke, prikažemo kao neuništivo vrelo svjetonazornih konfrontacija. Što je Europa bliže – HDZ je mekaniji, i to je dobro. Do priključenja EU-u doći će vjerojatno tek u razmjerno dalekoj budućnosti, ali već sada se pokazuje da makar i neizravna podvrgnutost pravilima zapadne demokracije proizvodi blagotvoran utjecaj na hrvatsku političku scenu, na kojoj desničarski ispadi i nacionalističke opsesije danas uglavnom ne pobuđuju interes, niti donose političke profite.

Tuđman se okreće u grobu

Civilizirano lice svijetu je pokazao i Vladimir Šeks svojim govorom na komemoraciji u Jasenovcu. Za Šeksa se znalo da može kad hoće, ali problem je što hoće jedino ako tako kaže generalna linija. U Jasenovcu je u svakom slučaju proizveo psihološko-politički efekt. Na emotivan način izrazio je pijetet prema jasenovačkim žrtvama, suzdržao se od političkoga komentiranja sporova oko njihovoga broja, preskočio je nekad omiljeno političko izjednačavanje žrtava fašizma i komunizma, i nedvosmisleno osudio ustaštvo kao nakaradni anticivilizacijski pokret. Tuđman se vjerojatno okreće u grobu. Osnovao je HDZ kao stranku koja će – pod geslom “nacionalnoga pomirenja” – historijski amnestirati i reafirmirati ustaštvo, i Jasenovac mu je pritom služio kao arena za ideološko nadmudrivanje. Njegove komisije bezobrazno su umanjivale broj pogubljenih, njegovi odabrani povjesničari lagali da je “logor pod Titom nastavio funkcionirati i nakon rata”, i da su se tamo za vrijeme Pavelića izvodile operete, a njegovi emisari u govorima na komemoracijama pažljivo su nivelirali ideološke nijanse i pazili da se ustaški pokret na temelju jasenovačkog genocida ipak bezuvjetno ne apostrofira kao barbarski i kriminalni fenomen.

Nedovršen Šeksov novi profil

Avis čini čuda. Šeks je danas nazvao stvari pravim imenom i okrenuo leđa cijeloj tuđmanovskoj perfidiji koja je Hrvatsku udaljila od civiliziranoga svijeta, a kojoj je, nažalost, i on sam svojedobno dao određeni doprinos. Današnji HDZ može se u principu doživjeti kao organizacija izliječena od ustaštva, ako taktički zanemarimo činjenicu da se u njegovim strukturama još uvijek nalaze filoustaški orijentirani pojedinci koji su sudjelovali u operaciji falsificiranja činjenica o jasenovačkom pogromu. Kao jedan od korifeja HDZ-ove demokratske transformacije, gospodin Šeks pouzdano se s nelagodom sjeća svoga nekadašnjega sudjelovanja u pravosudnome zataškavanju zločina nad obitelji Zec, i svoj današnji profil – kakav je prezentirao na jasenovačkoj komemoraciji – mogao bi osnažiti zalaganjem da se preživjelim članovima te nesretne obitelji isplati odšteta. S njegove strane, i sa strane države koju predstavlja, bio bi to vrlo moralan čin, kao što je moralan čin isplata odštete ženi i sinu ubijenoga Milana Levara.

Kad je o Levarovima riječ, za njih je financijska odšteta nedovoljna kompenzacija. Oni nastavljaju živjeti u egzistencijalno nesigurnome okružju, izvrgnuti teroru prijetećih pisama, u neposrednoj blizini osoba koje su organizirale i počinile ubojstvo njihovog muža i oca i protiv kojih država ne poduzima ništa. Oko slučaja Levarovog ubojstva, “neriješenog” bez obzira na to što se ime ubojice zna, razvija se temeljito sramotna situacija u kojoj “nadležni faktori” pokušavaju jedan na drugog svaliti odgovornost za činjenicu da su ugroženome čovjeku uskratili zaštitu. Šef lokalne policije tvrdi da mu iz MUP-a nije stigao nikakav nalog za Levarovo osiguranje, bivši ministar Šime Lučin tvrdi da mu njegov prethodnik Ivan Penić nikakav zahtjev iz Haaga u tom smislu nije proslijedio, i u tom žalosnom nadigravanju nikome od njih ne pada na pamet da zaključi kako su čovjeka morali zaštititi nezavisno od bilo kakvih administrativno-proceduralnih okolnosti.

Hipokritska policijska birokracija

Svi su oni znali da je Levar meta hrvatskih stekliša koji po Gospiću i okolici podmeću bombe, i njihov je profesionalni zadatak bio da na tu spoznaju adekvatno reagiraju, tražio to Haag od njih ili ne. Pod nadzor su morali staviti i Levara, i njegove potencijalne ubojice čija su im imena bila poznata. Pokazalo se, međutim, da hrvatska policijska birokracija ne želi razmišljati dalje od papira na stolu. Za nju je život nekog građanina zanemariv statistički podatak ako se za njega specijalno ne zauzme Carla Del Ponte, a Levarov martirij dijelom je posljedica njegova naivnoga povjerenja u hipokritske državne institucije.

Ovdje se, dakako, još jednom zatječemo na temi kataklizmičkoga stanja u hrvatskom pravosudno-represivnom sustavu. Kako Sanader s takvim pravosuđem i policijom – i uopće: s građanskim neredom kakav je ovdje na snazi – namjerava ući u Europu, to ostaje njegova osobna mala enigma. U toj Europi kojoj teži Hrvatska je postojano prva po broju mrtvih na cestama, a ni nogometno prvenstvo ne može se u njoj odigrati da netko svaki mjesec ne premlati potkupljenoga suca. Avis je u tom kontekstu za Hrvatsku mrtvo slovo na papiru.

STUPAC TJEDNA: JADRANKA KOSOR

“Mutti Tereza” počela je u zadnje vrijeme izvoditi ordinarne gluposti. Uspaničena podatkom da veteranski stekliš, koji godinama premlaćuje obitelj, četvero ljudi drži kao taoce, odmah je pred televizijskim kamerama obećala da će ispuniti sve njegove zahtjeve – dati mu stan, lovu itd. Da je više takvih duša u vlasti, svi bismo se mogli prekvalificirati u otmičare.

Sklonost prenavljanju s dobročinstvima, na kojoj mama Kosor gradi karijeru, doživjela je zadnjih dana težak udarac. Ulagujući se veteranskoj populaciji, žena je – kao što je poznato – napadala bivšega ministra Ivicu Pančića jer je u zgradi ministarstva branitelja uveo neke mjere sigurnosti i ograničio slobodu ulaženja. Nakon izbora, kad je postala vlast, demonstrativno je ukinula te Pančićeve mjere. Pančić je komunist, ja sam Sloboda. Nekoliko mjeseci kasnije u lice je dobila talačku situaciju koja je zorno dokazala da je Pančić bio u pravu, i s kojom se Jadranka Kosor znala nositi kao kumica s novim tržnim inspektorom. Ako je sudbina Hrvatske da joj ta afektirajuća tješiteljica postane predsjednicom, onda neka se vrši Božja volja.