Damir RadićKad je početkom 80-ih francuski ministar kulture Jack Lange najavio odlučan otpor američkom kulturnom imperijalizmu, većina je smatrala da je to nemoguća misija. Dvadesetak godina poslije Langeovi kritičari ironično zaključuju da se francuski kulturni proizvod uspijeva othrvati američkom, ali ne tzv. europskim oružjem, “visokom kulturom”, nego upravo američkim sredstvima, tj. izdancima popularne kulture. Takvo je rezoniranje, međutim, poprilično pogrešno. Po njemu ispada da su Amerikanci izmislili popularnu kulturu, no stvari dakako stoje posve drukčije. Amerika je nasljedovala europsku kulturu u svim njezinim segmentima, samo je prioritete posložila drukčije. Pragmatizam i utilitarizam postali su vrhovne vrijednosti, stoga je popularna kultura svojim strogo praktičnim i koristoljubivim usmjerenjem zauzela dominantnu poziciju. Tu je poziciju ona po logici stvari imala i u Starom svijetu, jer Agatha Christie uvijek je bila neusporedivo čitanija od Jamesa Joycea, samo što je u Europi, za razliku od Amerike, popularnost često bila obrnuto proporcionalna društvenom ugledu. Uostalom, da su Europa i Amerika tako silno različiti svjetovi, kao što se uporno tvrdi, bi li američki kulturni imperijalizam uopće bio moguć? Popularna umjetnost nerijetko je imala naklonost i europske umjetničke elite, napose baš francuske, pa su tako avangardisti voljeli pustolovne serijale Louisa Feuilladea, a Godard američki žanrovski film. Činjenica je da Francuska ima moćnu tradiciju popularne umjetnosti koja dakako prethodi američkoj, a neki njeni izdanci, poput Alexandrea Dumasa, i danas su “neiscrpan izvor inspiracije”, ponajprije baš za hollywoodske studije. Stoga tumačenje velike afirmacije širokoj publici usmjerenog žanrovskog filma u Francuskoj posljednjih desetak godina, za koju je najzaslužniji Luc Besson, kao kapitulacije pred američkim pritiskom jest pojednostavnjeno i u krajnjoj liniji neznalačko. Današnje perjanice francuskog filma za publiku nisu tek puki sateliti američkog kulturnog modela, nego i nastavljači dijela vlastite kulturne tradicije, pri čemu je razumljivo, koliko god nam zbog toga bilo krivo, da u globaliziranom svijetu današnjice američki pop-kulturni proizvod, kao najpropulzivniji i najmoćniji, ima ulogu gotovo nezaobilaznog orijentira.

Među onima koji su se priključili Bessonovoj misiji obnove francuske kinematografije produkcijama (pro)populističkog usmjerenja jest i Mathieu Kassowitz (povremeno se bavi i glumom, a u tom smislu najpoznatiji je kao dečko dražesne Amelie iz istoimenog filma). On je velikom nadom francuskog filma postao 1995., s 28 godina, kad je silovitim crno-bijelim ostvarenjem “Mržnja”, u kojem je problematizirao rasnu i vjersku netrpeljivost u Parizu, osvojio nagradu za režiju u Cannesu. Oni koji su očekivali neku inačicu francuskog Spikea Leeja, uskoro su ostali razočarani. Kassowitz se preorijentirao na komercijalni žanrovski film, polučivši velik uspjeh “Grimiznim rijekama”, vizualno spektakularnim trilerom mističnog ugođaja, čijoj dojmljivosti nije mogao nauditi ni pomalo nategnut rasplet. Osjećaj za skladno spajanje visokog stila sa složenom i napetom (“trivijalnom”) fabulom učinili su Kassowitza spremnim za sljedeći korak – ulazak u carstvo popularne kulture današnjice, Hollywood. Dok je Besson svoje “američke” filmove (“Leon”, “Peti element”) radio uz dominantnu podršku francuskog kapitala i prema vlastitom scenariju, Kassowitzov boravak u Hollywoodu bio je mnogo “klasičniji”. Radio je prema tuđem scenariju, a financijska sredstva namakli su hollywoodski majori Columbia i Warner Bros. Da li zbog takva “najamničkog” položaja ili jednostavno manjeg dara, Kassowitzov hollywoodski debi nesumnjivo je manje intrigantan film od spomenutih Bessonovih hitova, no ipak je riječ o solidnom uratku koji bi puno dobio lucidnijim raspletom, premda i postojeći ima nezanemarivu vrlinu – posve je nepredvidljiv.

“Gotika” – čija priča prati očajničke pokušaje psihijatrice Mirande Grey (Halle Berry), optužene za brutalno ubojstvo vlastita supruga, da putem nadnaravnih sila pronađe odgovor na to što se doista dogodilo – najvećim se dijelom odvija u modusu oniričkog parapsihološkog triler-horora, da bi se u završnici fantastičan sloj spojio s realističkim, asocirajući na romane Stephena Kinga. Kao kod Kinga, spoj fantastičnog i realističkog motivacijski i dramaturški korektno je izveden, no rasplet ipak ostavlja pretrivijalan dojam, tim prije što su neki izvori inspiracije (ponajprije kultni “Ringu”) suviše očiti. Film međutim ima zanimljiv značenjski sloj koji jasno afirmira tzv. ženski senzibilitet, a izložen je vrlo nenametljivo pa ga većina gledatelja vjerojatno neće ni uočiti. Miranda je naime ugledna psihijatrica koja svijetu i čovjeku pristupa strogo racionalno, tradicionalno govoreći vodi se “muškim” načelom. Međutim, kad joj se dogodi strašan i neobjašnjiv zločin, počinje shvaćati da do spoznaje može doći samo uz oslonac na iracionalno, tj. “ženski” princip. Tek zahvaljujući suradnji dotad u nje posve potisnutog iracionalnog ženskog i racionalnog muškog, pri čemu iracionalno postaje dominantno, Miranda rješava slučaj i spašava vlastiti život, oboje uz “ženski solidarnu” pomoć s drugog svijeta. Znakovito je pritom da muški pozitivac, uporno slijedeći razum i zanemarujući intuiciju i ine iracionalne sastavnice bića, suviše kasno shvaća što je na stvari te na poprište konačnog obračuna dolazi kad je sve već gotovo. Također, kraj filma ne donosi žensko-muško spajanje, mada između Mirande i muškog pozitivca postoji međusobna privlačnost, nego se umjesto heteroseksualne ljubavi afirmira žensko prijateljstvo, zasnovano na “dubinskom”, “iracionalnom” razumijevanju. Kako film prije afirmira ženskom biću “prirodnu” dominaciju iracionalnog nad racionalnim nego njihovo ravnopravno djelovanje, pritom označavajući dominaciju racionalnog kao svojevrsno (“muško”) nasilje nad “ženskom prirodom”, jasno je da je na djelu konzervativna feministička vizura oslonjena na esencijalno razlikovanje “muškog” i “ženskog”, vizura još dominantna na feminističkoj sceni, mada ju je prekretničko queer tumačenje roda i spola kao nestalnih konstrukata koji nastaju individualnim odabirom iz svih ponuđenih mogućnosti, čemu je znatan poticaj dala ingeniozna postfeministička teoretičarka Judith Butler, poslalo u misaonu ropotarnicu.

Nešto nakon odlaska Francuza Kassowitza u Hollywood, Hollywood je otišao na izlet u frankofonu kanadsku provinciju Quebec, gdje je realizirao koprodukciju “U tuđoj koži” (u originalu “Taking Lives”). Riječ je o bezličnom, stereotipnom i, iskreno govoreći, priglupom trileru u kojem specijalna agentica FBI-a (Angelina Jolie) pomaže montrealskim istražiteljima na slučaju serijskog ubojice, a film je najzanimljiviji kao paradigmatski primjer američkog imperijalizma. Čitav je sveden na međuigru hollywoodskih zvjezdica Angeline Jolie i Ethana Hawkea, dok se sjajni francuski glumci Tcheky Karyo (“Nikita”, “Doberman”) i Jean-Hughues Anglade (“Betty Blue”, “Nikita”, “Kraljica Margot”) tretiraju kao njihovi prirepci. Lijepa i visokokompetentna Jolie tu je tipična naivna Amerikanka iz romana Henryja Jamesa, samo što ne postaje zavedenom žrtvom dekadentnog Europljanina nego vlastita prijetvorna zemljaka, što je zapravo sjajan komentar, tko zna iz koje razine podsvijesti izvučen, odnosa tzv. običnog američkog građanina i vlasti oličene u predsjedniku showmanu. Dok Jolie svojom naivnošću omogućuje da njezin prepredeni i poremećeni zemljak nesmetano ubija one kojima je došla pomoći, nemoguće je, koliko god izgledalo nategnuto, ne povući paralele s glasovitom bezazlenošću američke javnosti koju danas u Iraku, slično kao jučer u Vijetnamu, zavodi eksponent tzv. otuđenih centara moći. Istovremeno nesvjesna kritika američkog imperijalizma i demonstracija njegove bahatosti i ignorancije, “U tuđoj koži” prava je suprotnost oscarovskim “Barbarskim invazijama”, izdanku one quebečke produkcije koja se nije dala kolonizirati i koja zahvaljujući tome može otvoreno slaviti seksualni hedonizam kao human oblik egzistencije i afirmirati eutanaziju kao razumljiv posljednji izbor pojedinca u trenucima neizdržive i nepopravljive patnje. Odnos ta dva filma najbolje ilustrira činjenica da je u Cannesu nagrađena, iznimno dojmljiva i na kraju krajeva privlačna glumica Marie-Josee Croze, nositeljica najistaknutije ženske role u “Barbarskim invazijama”, u “Taking Lives” srezana na ponižavajućih petnaestak sekundi prisutnosti u jednoj jedinoj sceni. Ako je i od Hollywooda, previše je.