Zoran FerićBerlin je sve sličniji gradu igračaka ogromnih dimenzija. Čovjek se u nekim njegovim novijim dijelovima, a pogotovo na Potsdamer Platzu, osjeća kao u filmu “Draga, smanjio sam djecu”. Sve uokolo odjednom se doima poput enormno velike dječje sobe koja je zadržala svoje boje, svoju blagotvornu infantilnost, samo su se dimenzije povećale. I odjednom, upravo na ovome mjestu postaje jasno da je onaj osjećaj kako mi ljudi rastemo i kako smo iz generacije u generaciju sve veći, zapravo isto tako jedna ironična igra s proporcijama. Učinilo mi se, naime, da sam te činjenice, da ljudska bića rastu, postao konačno svjestan tek prije dvadesetak godina, na jednoj izložbi u Muzejskom prostoru. Bila je to nekakva izložba o Japanu i tom su prilikom stanovnici Zagreba imali rijetku priliku vidjeti i ono što inače nemaju prilike gledati: kompletan presjek japanske kulture i povijesti. Tamo su bili izloženi i originalni samurajski oklopi, kacige i mačevi. A u svemu je bilo prilično šokantno upravo to što su spomenuti oklopi i kacige bili nevjerojatno maleni. Kao da je netko prilično zloban izložio karikiranu verziju samurajskog vrtića iz Kyota. Na toj izložbi dogodile su mi se dvije važne stvari. Prvo, rasplinule su mi se sve iluzije o samurajima kojima sam bio opsjednut u djetinjstvu i ranoj mladosti. I drugo: posred tintare lupila me ugodna spoznaja da ljudska bića uistinu rastu i da su se u nekoliko stoljeća gotovo udvostručila. Kad sam počeo raditi u školi, ova se spoznaja utvrdila. To se najbolje vidjelo na školskom hodniku, neposredno prije početka nastave. Kad se netko malen gega hodnikom, kao da vozi slalom između dvometarskih ljestava, to je zacijelo profesor. Mali čovjek iz prošlog vremena. Bilo je u toj spoznaji tuge, ali i optimizma, univerzalne radosti i vjere u ljudski rod. Bilo je, doduše, i problema. Recimo, zaradio sam znatnu deformaciju vratne kralješnice. Uvjeren sam da je to zato što pojedinu djecu košarkaških dimenzija pokušavam za vrijeme razgovora gledati u oči, kao što je i običaj kod pristojnih ljudi.

Pojava zla na svakom mjestu i u svakoj provinciji preslika je naše političke i socijalne situacije u posljednjih petnaestak godina Splitski duh ne predaje se pred berlinskom veličinom, nego je apsorbira, prožvače i ispljune u obliku suludo duhovitih rečenicaA sada, odjednom, usred Berlina uviđam da je sve to s veličinom bila ironična iluzija. Jer, koliko god da ljudi izrastu, grade se sve veće i veće zgrade i proizvode sve veći automobili, koji doduše, kao i zgrade, imaju jednu lijepu osobinu: ne izgledaju ogromni. U njihove linije i boje već je upisano ono najvažnije: sličiti igračkama. Susret je to sa stripovskom arhitekturom i automobilima iz crtića. Čak se i najnoviji Rolls Phantom doima stripovski, kao da ga je netko sabio i povisio i tako, mijenjajući mu proporcije, promijenio Rollsovu liniju koja je ulijevala strahopoštovanje. Čovjek pred Sonyjevom zgradom, pred novim Rolls-Royceom ili najnovijim Bugattijem, čije su performanse bolje od Schumijeve Formule, više ne osjeća strahopoštovanje, nego neku vrstu blagotvornog prepoznavanja, susret sa svojim dječjim bićem. I odjednom, sve izgleda pristupačno, bogatstvo i najskuplji proizvodi odjednom su dio našeg infantilnoga iskustva, nisu tu da nas plaše ni da naglase golem socijalni jaz, nego da ga svojim linijama i našim asocijacijama na te linije ublaže i neutraliziraju. I tako je surova vladavina kapitala navukla dječju masku, kao na velikom karnevalu.

Nije čudo što se ta radikalna infantilizacija događa u gradu koji na svojim crno-bijelim razglednicama i u zapuštenim istočnim kvartovima čuva monumentalnu tragiku svoje nedavne povijesti. U gradu koji je infantilnom maskom i šarenim bojama prekrio svoje bodljikave žice, svoje podjele i oštre krhotine svojih ruševina, nas petero pisaca iz malene Hrvatske dobili smo priliku na svom malenom jeziku čitati vlastite tekstove koji su prevedeni na taj veliki jezik. Tatjana Gromača, Đermano Senjanović, Boris Dežulović, Jurica Pavičić i ja krenuli smo u Berlin na poziv Katharine Raabe, berlinske urednice u Suhrkampu, jednoj od najvećih njemačkih izdavačkih kuća. Gostovanje je organiziralo Hrvatsko društvo pisaca, vodio ga je Nenad Popović, potpredsjednik toga društva za međunarodne odnose, a prilično se razlikovalo od dosadašnjih. Ovaj put Katharina Raabe organizirala je čitanja u simpatičnoj berlinskoj galeriji za odabranu publiku i književne znalce: urednike izdavačkih kuća, pisce, kritičare i novinare. Bio je to pun pogodak, formula i za buduće uspješno prezentiranje hrvatske književnosti u inozemstvu. I dok sam slušao naše tekstove na njemačkom, a neke od njih znam gotovo napamet, osjetio sam kako su sve to zapravo opisi ruševina. Onoga što je ovaj grad bio prije pedeset godina. Tatjana Gromača u svojoj najnovijoj prozi “Crnac” piše o raspadu obitelji i dolasku rata, o urušavanju djetinjeg svijeta rečenicama koje tvore nešto nalik infantilnom diskursu i distanciranom bilježenju ljudskih nesporazuma i socijalne tragedije. Pavičić piše o stvarnim rušenjima i ruševinama, a vampirski Dežulovićev roman podsjeća na ugodnu mješavinu tjeskobne Bernhardtove proze i Dracule iz stripova. Pojava zla na svakom mjestu i u svakoj provinciji preslika je naše političke i socijalne situacije u posljednjih petnaestak godina. Čak je i ubitačno duhovita proza Đermana Senjanovića, što smo je čuli druge večeri na hrvatskom, u Südost Europa centru koji vodi karizmatična Bosiljka Schedlich, koja se već više od desetljeća bavi traumatiziranim ljudima iz Vukovara, Srebrenice i s Kosova, neka vrsta bilježenja urušene logike i apsurda koji je direktno ogledalo našega suvremenog stanja. I tako smo mi mali, čini mi se, jako uspješno, pokazali njima velikima niz svojih komičnih i polukomičnih individualnih tragedija koje se razlikuju od njihovih jedino po tome što su oni imali vremena da ih malo oblože Lego kockama i šarenim staklom.

Ono što mi je, međutim, ostalo od te književne večeri, osim svijesti o njenoj važnosti za afirmaciju hrvatske literature, jest zapravo neki nerazmjer. Nerazmjer između strahota koje su se stvrdnule u našim rečenicama, i opće atmosfere na tom gostovanju. Jer atmosfera je bila vesela i gotovo dječja, poput najljepše novije berlinske arhitekture. Putovati s ljudima koji su stvarali Feral Tribune, Đermanom Senjanovićem i Borisom Dežulovićem, isto je kao i šetati ogromnim gradom od Lego kockica: odjednom ništa nije ozbiljno. Nema ni jedne ozbiljne rečenice, samo podjebavanje, humor, ironija, sarkazam, groteska, vic i farsa. Imao sam dojam da se splitski duh ne predaje pred berlinskom veličinom, nego je, baš naprotiv, apsorbira, i prožvakava, a onda pljuje u obliku suludo duhovitih rečenica. I poslije ovakve berlinske pustolovine uvjeren sam da tom gradu, da bi bio potpun i savršen, fali još samo Hajduk. Ali to on nikada neće imati, kao ni Staru plinaru. Uostalom, u zemlji koju su tako snažno obilježile plinske komore, takav naziv za nogometni stadion bio bi možda ironija koju Nijemci ne bi mogli razumjeti.