Srećko JurdanaRežimu popularnost raste bez obzira na haaške optužnice, što je dokaz da se demonstracija karaktera u politici nagrađuje. Ako već nisu “pokrenuli Hrvatsku”, Ivo Sanader i dio njegovoga društva na vlasti proizveli su u svakom slučaju neke motivirajuće društvene promjene, koje bi i nehadezeovski orijentirani promatrači mogli registrirati odobravajućim klimoglavom. Hrvatsku će “pokrenuti” ili psihološki podbosti eventualno samo onaj tko bandite formirane u pretvorbi strpa u zatvor, a Sanader taj nije. Ipak, i takav kakav jest, nešto je napravio. Dozirano ali primjetno ideološko udaljavanje od Tuđmana i tuđmanizma, radikalno retoričko distanciranje od ustaštva koje je kulminiralo nedavnim Šeksovim govorom u Jasenovcu, donošenje zakona o medijima kojim se – barem načelno – sprečava daljnja ekspanzija postojećega medijskoga monopola u državi, pokušaji sanacije uništene jadranske obale, donekle i ukidanje zabrane rada dućana nedjeljom, a u svakom slučaju odluka o isplati odštete preživjelim članovima obitelji Levar i obitelji Zec, simptomi su jedne razmjerno racionalne politike koja u civiliziranome svijetu traži – a i pronalazi – svoje mjesto.

Bijeg nacije u zaborav

No, kad je riječ o odštetama za spomenute obitelji – žrtve hrvatskih ratnih kriminalaca i fašistički indoktriniranih terorista – u benevolentnim potezima Vlade skriva se i doza eskapizma. Čini se da je isplata odštete – kao “moralan čin države” – ujedno i oznaka definitivnoga obustavljanja svake istrage o zločinima, iako su u oba slučaja izvršitelji ubojstava poznati. Pokazuje se još jednom da se hrvatska država navikla udobno živjeti s vlastitom hipokrizijom. Činjenica da je Tuđmanov režim prešutno amnestirao ubojice Mihajla, Marije i Aleksandre Zec konstruiranjem “proceduralne pogreške” u istrazi i namjernim odustajanjem državnoga odvjetnika od žalbe na oslobađajuću presudu, tretira se danas ne kao tendenciozna subverzija jednog ciničnog poretka, nego kao nekakav birokratski pravni nesporazum, slučajnost ili “viša sila” koja stvar bezbolno i definitivno stavlja ad acta, kao da je riječ o mešetarenju dionicama a ne o trostrukom ubojstvu. Platimo i zaboravimo, ništa se više ne može poduzeti. Zar doista? Taj bijeg Vlade u dobrotu i zaborav zasnovan je na samoobrambenoj logici: naciju koja sretno hrli u Europu obnavljanje istrage i procesa ubojicama opteretilo bi hipotekama prošlosti, dužnosnicima poremetilo zadovoljstvo avisom, i još jednom drastično ukazalo na činjenicu koju mnogi žele potisnuti – da je Tuđmanov režim egzistirao u organskoj vezi s homicidnim huliganima i teškim delinkventima.

Izlazak iz mišje rupe

Zbog hadezeovskoga i nacionalnoga mira Vlada će, dakle, platiti i zaboraviti, i daljnji postupak prema ubojicama prepustiti na brigu Svevišnjem. O.K. Mogla je i ne platiti, poput Račanove. Sanader nije učinio nikakve senzacionalne stvari, ali i ovi skromni potezi koje je povukao za Račana su bili neostvarivi. U usporedbi s tih nekoliko jednostavnih reformatorskih inicijativa koje poduzima HDZ, zorno se pokazuje kakva je gnjilež bila SDP-ova vlast, koja je cijeli mandat provela vireći iz mišje rupe. S časnim izuzetkom Antuna Vujića koji će zbog niza razloga ostati zapamćen kao ministar kulture, pa i Ivice Pančića koji je braniteljima davao maksimalno iako im se nije ulagivao poput Jadranke Kosor, velik dio Račanovog kružoka utrošio je četiri godine na harmonično jodlanje demokratizaciji. To se potvrđuje i preko otpora koji su u parlamentu zadnjih dana pružili spomenutome zakonu o medijima. Svoje zasluge za avis koje ponosno utemeljuju na “minulome radu”, ti pseudoeuropljani – egzistencijalno zavisni od lokalnog medijskog magnata – danas mogu uglavnom zataknuti za šešir, jer ih Sanader i malim gestama na sceni pretvara u statiste.

U povodu avisa, i Stipe Mesić je pred novinarima izrazio negodovanje zato što mu javnost i politika nisu – po njegovom mišljenju – odali dostojno priznanje za napore koje je uložio u njegovo dobivanje. Svoju čašu gorkoga prijekora začinio je i jednim bolno optužujućim vapajem: “Namjerno me minoriziraju !” Ima li tu elemenata urote? Nije to dobro, tako šutjeti o zaslugama predsjednika koji u svojoj žrtvi za državu ne izlazi iz aviona, ali Mesić je i sam kriv za svoj status: dok mu je Ustav još davao ovlasti, mogao je uvesti apsolutizam, i danas ga nitko ne bi minorizirao. Ali bio je predobar prema ljudima, i eto kako mu se ta dobrota vraća. Zasluge za avis grabe Sanader i Žužul, iza njih se nešto šlepaju Račan i njegovi, a predsjedniku koji je na putovanjima mira, šireći istinu o Hrvatskoj, pet puta obišao zemaljsku kuglu – ostaje šipak.
Novinari su od Mesića zatražili i komentar izjave (smijenjenoga šefa policije) Ranka Ostojića kojom je (smijenjenoga šefa POA-e) Franju Tureka i (Mesićevog suradnika) Željka Bagića paušalno “optužio” kao zaštitnike kriminala. Mesić je ovdje na raspolaganju imao logičnu opciju: izjaviti da će Ostojićeve optužbe komentirati onda kad ih dotični podupre bilo kakvim dokazima. Umjesto toga, izjavio je da Bagić nije njegov savjetnik, nego “tajnik Ureda zadužen za arhivu”, i da u Turekovoj čuvenoj prezentaciji na Pantovčaku – o kojoj se u javnosti govori danima – “nema spomena o praćenju i prisluškivanju”. Kao sudionik u operaciji smjenjivanja Tureka, izvedenoj zbog podilaženja Carli Del Ponte, Mesić nesumnjivo ima skrivenih motiva da se prema Ostojićevoj agresiji postavlja neutralistički. U isto vrijeme, i predsjednikovi vapaji zbog minorizacije vjerojatno su povezani sa slučajem Turek. Mesić je Sanaderu učinio uslugu solidarizirajući se – zbog avisa – s njegovim zahtjevom da Turek ode, a kad je avis stigao, Sanader mu je uskratio njegov dio propagandnoga honorara. Predsjedniče, jeste li s premijerom imali nešto napismeno?

Obavještajni dramolet u 8 prizora

Opća obavještajna situacija nije lišena zanimljivosti i zaslužuje dodatnu prezentaciju u maksimalno jednostavnim relacijama. Dakle: 1) Carla Del Ponte zna da Gotovina nije u Hrvatskoj (kao što dokazuje pismo Frane Krnića Sanaderu, objavljeno u prošlom broju Nacionala), ali pravi se da ne zna jer to joj je potrebno radi političkog pritiska, i preko svojih ljudi na terenu – Ranka Ostojića, stranog agenta Were i pojedinih novinara Europapressa koji Ostojiću danas drže štangu – stvara dojam da hrvatska vlast Gotovinu skriva; 2) Franjo Turek razotkriva tu operaciju i o njoj iscrpno obavještava Sanadera i Mesića; 3) Sanader i Mesić, uplašeni mogućnošću da će Turekov ostanak na položaju razljutiti Carlu Del Ponte i ugroziti dobivanje avisa, zajednički smjenjuju Tureka, koji odlazi bez riječi; Turek šaptom pade; 4) Nacional razotkriva pozadinu Turekove smjene i subverzivnu ulogu Ranka Ostojića i njegove špijunsko-novinarske ergele; 5) Ranko Ostojić pada u afekt i Pukanića, Tureka i Bagića bez argumenata javno naziva “zaštitnicima organiziranoga kriminala”; 6) Ostojićeve “optužbe” raskošno distribuiraju pojedine osobe interesno vezane za Europapress; 7) Sanader šuti i uživa u plodovima avisa; 8) Mesić šuti, ali i prosvjeduje jer ga Sanader ne svrstava sebi uz bok u povodu avisa, iako mu je izišao u susret pri smjeni Tureka. Kraj. Dakako, “U mojem kraju moj je početak”.

STUPAC TJEDNA: BANDIĆ-PSOVKA-TOJČIĆ I BULUM-RAČAN

Gospodin Milan Bandić počeo je s partijskim drugaricama komunicirati – uličnim slangom rečeno – na “pas mater”, i to je svakako doprinos ionako uglađenoj atmosferi u Gradskom poglavarstvu. Ljudi koji su jasno čuli da Bandić vrijeđa Vlastu Pavić – Stipe Tojčić i Vidoje Bulum – naknadno su se ogradili pozivajući se na nešto kao slab sluh i umanjene sposobnosti razumijevanja situacija. Spomenuti Bulum Bandića je nedavno vadio i oko afere Zagrepčanka, preuzimajući – ničim izazvan – odgovornost na sebe. Tu se našao i Račan, koji je po običaju “osudio incident” ne imenujući krivca. Ma, j..i im mater svima, Bandiću. Nitko tebe neće za. . . . . .ti.