IlustracijaJe li nužno primijeniti na Europsku središnju banku isto šišanje kakvom su bile podvrgnute privatne banke?

Ovo pitanje, naoko posve apsurdno, danas je u stvari jedno od najvažnijih za budućnost Grčke, Europske središnje banke, Europske unije i čak cijelog svjetskog monetarnog sustava.

Spremamo se donijeti ključnu odluku, ponovo u žurbi, kako bismo spasili cijeli brod od potonuća, bez uzimanja u obzir dugoročnih posljedica.

Grčka, unatoč najvećim naporima svojih zaposlenika i dijelom zbog neosjetljivosti svojih najbogatijih građana, nikada neće moći otplatiti svoj dug koji još uvijek iznosi 160% BDP-a. Cilj trenutnih pregovora je otplatiti 115 milijardi dolara i svesti ga na 120% BDP-a do 2020. godine. Međutim, privatne banke nisu voljne lišiti se više od polovice svojih zajmova (što se u Engleskoj zove „haircut" - „šišanje") i namjeravaju te gubitke nadoknaditi višim kamatnim stopama na uloge, što bi podiglo razinu grčkog duga i neizbježno dovelo zemlju do bankrota.

Ti privatni zajmodavci (i MMF s njima) stoga zahtijevaju da javni zajmodavci, prvenstveno ESB i središnje banke zemalja eurozone koje drže drugu polovicu grčkog duga, preuzmu svoj dio gubitaka. U stvari, kad bi samo ESB tako postupila, vladin bi dug već bio umanjen za više od deset postotaka BDP-a, što bi ESB stajalo samo 25 milijardi eura od ukupne današnje bilance od 3200 milijardi eura.

Ipak, trebali bismo biti vrlo oprezni prije nego što se uputimo ovom stazom jer to bi moglo otvoriti dramatičnu Pandorinu kutiju. Prvo, ESB bi bila u iskušenju da ne poduzme operacije obratne povratne kupnje vladinih vrijednosnica ukoliko bi im pala vrijednost u njezinoj bilanci, dok one često mnogo rizičnije iz privatnog sektora, koje bi također bile uključene u operacije obratne povratne kupnje, ne bi izgubile vrijednost. Tada bi cjelokupno financiranje javnog duga u Europi bilo na kocki.

S druge strane, bilo bi ugroženo povjerenje u sve središnje banke: shvatili bismo da su one tek obične kompanije s nejasnim bilancama i proizvoljnim obračunskim pravilima koje nisu podložne nikakvoj kontroli. Iako vrijednost valute u načelu uglavnom ovisi o povjerenju koje pojedinac može imati u ekonomiju i državu, tržišta bi tada zahtijevala od središnjih banaka, proizvođača valute, da povećaju svoj kapital kako bi pokrile njihove rizike.

Te bi se banke zatim okrenule svojim dioničarima, državama; a one bi, siromašne, trebale posuditi ono što im treba kako bi priskrbile kapital koji treba bankama! Apsurdni začarani krug.

ESB koju, za razliku od drugih središnjih banaka, ne podupire ni država ni vojska, mogla bi biti u još slabijem položaju od ostalih. Na što cilja MMF kada to traži?! Europa ima sredstva za trajno rješenje ovih problema. Ali prvo bi trebala izaći iz tog samoubilačkog lanca kratkoročnog krpanja, identificirati sebe kao federalni entitet sa značajnim sredstvima za potporu svojoj središnjoj banci i financirati njezin rast putem autonomnih fiskalnih izvora, omogućujući joj ulaganja u sektore rasta i osiguravanje sredstava za područja u nevolji kojima bi ova svoje fiskalne domove dovela u red, a da pritom ne ugroze tamošnju demokraciju.

Autor: Jacques Attali

Preneseno sa stranice Attali.com