Objavljeno u Nacionalu br. 444, 2004-05-18

Autor: Damir Radić

FILM

'Troja' podsjeća na važnost liberalnog individualizma

Dobrodošlo je podsjećanje da je antička kultura, napose grčka, zapadnoj civilizaciji 'korjenskija' od kršćanske, a liberalno načelo individualizma i prosvijećenosti mnogo je važnija tekovina Zapada od bilo kojeg religioznog naslijeđa

Damir RadićDamir RadićPočetkom mjeseca u kinu “Tuškanac” počeo je ciklus talijanskog filma, otvoren znamenitim (pseudo)povijesnim spektaklom “Cabiria” Giovannija Pastronea iz 1914. Taj superioran izdanak zlatnog razdoblja talijanske kinematografije, koja je u to vrijeme imala svjetski primat, kao i drugi prikazani Pastroneovi uradci, pokazao je da je autor kojem se uglavnom priznavala samo povijesna vrijednost i stanoviti utjecaj na tzv. oca filmske umjetnosti Griffitha, zapravo umjetnik visoke kreativne razine, po nekima u najmanju ruku al pari s razvikanim Amerikancem. Ovdje, međutim, Pastronea i “Cabiriju” spominjem kao najpoznatije predstavnike talijanskog epskog (pseudo)povijesnog spektakla kojim je začet vrlo popularan žanr, čijim će najjačim zastupnikom ubrzo postati Hollywood. Sredinom 60-ih, kad prevlast nezaustavljivo preuzimaju modernistička strujanja, žanru je, činilo se, zadan konačan udarac. No silan uspjeh Scottova “Gladijatora” snažno je obnovio interes za kostimirane akcijske epove iz daleke i dalje prošlosti, a trend je zahvatio i Europu pa je tako poljska kinematografija zadnjih godina polučila čak dva skupa projekta te vrste, adaptacije Sienkiewiczevih klasika “Ognjem i mačem” i “Quo vadis”. Vrhunac je dosegnut trilogijom “Gospodar prstenova”, koja je, doduše, izdanak fantastikom prožeta podžanra mača i magije, koji se ne naslanja na tradicijsku nego smišlja vlastitu mitologiju i pseudopovijesni svijet, no u širem smislu dio je žanra (pseudo)povijesnog epskog spektakla. Njegov je najnoviji izdanak 180 milijuna dolara skupa “Troja”, hollywoodska verzija Homerove “Ilijade”, kojom se daleke 1910. pozabavio i spomenuti Giovanni Pastrone u filmu “Pad Troje”.

Za iznimno skup projekt izborio se holivudizirani Nijemac Wolfgang Petersen, kojem je preporuka bila velik komercijalni uspjeh ostvaren prethodnim filmom “Oluja svih oluja”. Petersenov izbor nije obećavao ništa dobro u kreativnom smislu. S “Olujom svih oluja” donio je dobru zaradu hollywoodskim gazdama, ali film je tek dosadna smjesa notornih klišea i patetike. Ni njegov najcjenjeniji hollywoodski uradak, “Na vatrenoj liniji” s Clinton Eastwodom i Johnom Malkovichem, nije više od rutinskog trilera, tako da i dalje u Petersenovoj filmografiji najsjajnije mjesto zauzima njemački hit “Podmornica” s početka 80-ih. Međutim, izrada scenarija povjerena je Davidu Benioffu, čovjeku koji je vlastiti roman adaptirao za film Spikea Leeja “25. sat”, jedan od sugestivnijih i sumornijih izdanaka američke kinematografije zadnjih godina. Bilo je jasno da iz pera takvog autora ne bi trebao izaći ziheraški predložak. I nije.

“Ilijada”, temeljni, premda fiktivni predložak o Trojanskom ratu za koji se povjesničari uglavnom slažu da se zaista odigrao, tj. da ne spada samo u sferu mita i legende, tematizira odlučna zbivanja završne desete godine rata, ali ne i sam njegov kraj, odnosno pad Troje nakon Odisejeve lukavštine s golemim konjem kao darom. Preciznije, obrađuju se zbivanja proistekla iz srdžbe najvećeg grčkog junaka pod Trojom, mladog, divnog i hitronogog Ahila, na vođu ujedinjene grčke vojske, mikenskog kralja Agamemnona, zbog toga što mu je oduzeo omiljenu robinju Briseidu. Smrtno uvrijeđen, Ahil ne želi u borbu pa umjesto njega Grke povede njegov mlađi polubrat i voljeni prijatelj Patroklo, koji pogiba od mača najvećeg trojanskog junaka Hektora, starijeg brata najljepšeg sina trojanskog starog kralja Prijama, Parisa. Upravo je Paris prouzročio rat, kad je deset godina prije spartanskom kralju Menelaju ugrabio mladu suprugu Helenu, najljepšu od svih žena, koja je mladog i lijepog Parisa rado prihvatila. Nakon Patroklove pogibije Ahil se vraća u bitku i osvećuje se Hektoru, a spjev završava Prijamovim otkupom Hektorova mrtva tijela od Ahila i dubinskim uzajamnim poštovanjem koje razmjenjuju dvojica neprijatelja.

Benioff je u filmu morao obuhvatiti i početak i kraj rata, što je najproblematičnije mjesto scenarija, jer po njemu se desetogodišnji rat svodi na nekoliko tjedana sukoba. Unutarnja sažimanja građe mnogo su učinkovitija. Umjesto općeg pokolja koji Hektor provodi među Grcima, kao kod Homera, u Benioffa on jednog za drugim likvidira trojicu grčkih junaka – Menelaja (izvorno je samo ranjen, i to ne od Hektora), Ajanta (izvorno počinio samoubojstvo nakon Hektorove pogibije) i Patrokla, čime njegova iznimna opasnost i izazovnost za Ahila postaje plastičnija. Također, po Benioffu, Ahil postaje “član posade” trojanskog konja i sudjeluje u zauzimanju grada (izvorno je poginuo prije), Agamemnon smrtno strada pri provali u Troju od Briseidine ruke (izvorno se pobjednički vratio kući gdje ga je ubila žena Klitemnestra), a Paris s Briseidom uspijeva pobjeći (izvorno je poginuo prije pada Troje od otrovne strijele Filokteta, koji nije uveden kao filmski lik). Benioff je, dakle, dramaturški maksimalno sažeo i pojednostavnio radnju, izbacivši brojne bitne epizodiste i fabularne odvojke s mnoštvom potencijalnih retrospekcijskih digresija, svjestan konteksta u kojem radi, a taj nije dopuštao kreativnu ambicioznost kakvu si je mogao priuštiti Peter Jackson na adaptaciji Tolkienova “Gospodara prstenova”. Stoga je težište stavio na sukob dvojice vrlih mladih junaka Ahila i Hektora, a kao pobočne oslonce postavio iskusnog i prepredenog Agamemnona i njegova brata Menelaja, koji je prikazan kao nedostojni primitivac. Bogovi, koji u “Ilijadi” i mitskom prikazu Trojanskog rata imaju presudnu ulogu, posve su izbačeni, jednako kao i neizmjenjiva sudbina kojoj su junaci po starogrčkom shvaćanju ultimativno podvrgnuti. Helenina otmica, odnosno bijeg s Parisom, za Benioffa, logično, nije pravi uzrok rata nego tek povod, izlika koja je vlastohlepnom Agamemnonu dobro došla da nahuška sve grčke države i državice, koje dotad nisu bile ni u kakvom sporu s Trojom, na rat koji ga je trebao učiniti najmoćnijim vlastodršcem tog vremena. “Smjeliji2 kritičari u tome su iščitali upućivanje na Busha mlađeg i njegov pohod na Irak, no to su nategnute paralele koje ne bi izdržale precizniju analizu. Benioffov scenarij, međutim, nudi nešto mnogo intrigantnije.

Osim očita oslonca na arhetipsku i uvijek simpatičnu opreku stari i iskvareni/mladi i nevini, koja nadilazi “nacionalne” podjele, a ne zahvaća tek trojanskog kralja Prijama, Benioff je osmislio lik Ahila kao prononsiranog anarhoindividualista koji samosvjesno krši vjerske i nacionalne tabue onog vremena. Ahil je nesputano i silovito bezbožno svjetlo u mraku religiozne dogme (zato ga i utjelovljuje zlatokosi i mekoputi Brad Pitt koji se u takvom kontekstu pokazuje savršenim izborom), čiji je jedini oslonac on sam, posvećen podjednako “onom za što je stvoren” – borbi, i individualnoj ljubavi (za djevojku i prijatelja) koja je za njega neusporedivo važnija od “svegrčkog” interesa. Ahil, uostalom, otvoreno prezire grčkog vođu Agamemnona, a poštuje trojanskog vladara Prijama, što nalikuje onom što je Mile Budak 1945. ispričao partizanskom istražitelju i budućem jednokratnom filmskom režiseru Vojdragu Berčiću, ustvrdivši da su ustaše partizanima zavidjeli što su imali Tita, a njima je bio dan tek inferiorni Pavelić. Štoviše, Ahil blagotvorno utječe na Briseidu, Apolonovu svećenicu i svoju robinju, zdravorazumskom logikom dovodeći u sumnju njezinu kulturalno uvjetovanu privrženost zadanim religijskim vrijednostima, ali i na Hektora: gordo odrubivši glavu Apolonovu kipu i ne pretrpjevši zbog toga nikakve štetne posljedice, Ahil je definitivno uvjerio ionako racionalnog i staloženog Hektora u nužnost oslanjanja na vlastite snage, a ne na zaštitu bogova. Uostalom, Prijamova odluka da posluša svećenika i njegovu religioznu logiku te uvede Odisejeva konja u grad, nasuprot Parisovoj slutnji da nešto nije u redu s tim darom, koštala je Troju razaranja. Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose, kaže stara izreka, a Benioff i Petersen dodaju: ne vjeruj religioznim i nacionalnim tlapnjama, nego vlastitom zdravom razumu. Dakako, na nekom strogo načelnom planu, ovaj stav “Troju” može dovesti u vezu s kritikom Bushova prijetvorna ratovanja u Iraku, ali mnogo izravnije ona upozorava na institucionalna kršćanska presezanja, napose na posve neutemeljen vatikanski zahtjev da se u preambulu europskog ustava posebno istaknu europski “kršćanski korijeni”. “Troja” dobrodošlo podsjeća da je antička kultura, napose grčka, zapadnoj civilizaciji “korjenskija” od kršćanske, a osobito ističe liberalno načelo individualizma i prosvijećenosti kao mnogo važniju tekovinu Zapada od bilo kojeg religioznog naslijeđa. Ukratko, “Troja” je idejno mnogo ozbiljniji film nego što njeni površni kritičari misle.

Vezane vijesti

Ranojutarnje pressice u podne i propala 'maskarada'

Ranojutarnje pressice u podne i propala 'maskarada'

Ne volim konferencije za novinare koje počinju prije 13 sati. Rekao je to Brad Pitt u utorak u Cannesu, bilo je 11.20, ali, htio-ne htio, morao je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika