Objavljeno u Nacionalu br. 445, 2004-05-25

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Okupljanje, besmisao, čitanje

Kratka priča u Hrvatskoj i dalje se čita. Možda i pod kišobranima, za sunčana dana, na okupljanju koje novinari i sociolozi smatraju besmislenim, a u koje gledatelji upisuju svoja vlastita značenja. Kako kaže Olga Tokarczuk: 'Roman nas baca u trans, a priča prosvjećuje'

Zoran FerićZoran FerićKad sam u novinama od petka pročitao tekst o tome kako se dvadesetak ljudi za lijepa vremena s otvorenim kišobranima nad glavama okupilo na Trgu bana Jelačića i čitalo knjige, asocijacija se nametnula sama od sebe: o tome bi se mogla napisati apsurdistička kratka priča. Nešto poput Harmsovih ili Bernhardovih minijatura. Riječ je o flash mobu, pokretu besmislenog okupljanja, fenomenu koji je sve rašireniji u zapadnim gradovima otkako se lani prvi put pojavio u New Yorku. Širi se Internetom kao virus, i zahvaća sve slojeve. Kao i osjećaj apsurda o kojem je literatura ozbiljno i sustavno progovorila tek poslije II. rata. Ono što se u tom prvom zagrebačkom flash mobu i reakcijama na njega učinilo zanimljivim može se lako povezati s riječima “okupljanje”, “besmisao” i “čitanje”. Činjenica je da su okupljeni pod kišobranima na glavnom gradskom trgu čitali. Kao da su dio nekakve edukativne promocije za spas čitanja kao načina da čovjek utroši dio svog života u jednoj ugodnoj aktivnosti koju, ruku na srce, sve više ljudi smatra besmislenom. Ono što mi se u svemu tome ne čini slučajnim i upućuje na nama teško dokučiv red stvari, jest to što se prvi zagrebački flash mob s čitanjem dogodio u jeku priprema za treći Festival europske kratke priče od 24. do 28. svibnja u Zagrebu i Hvaru. Jer i suvremena kratka priča barata pojmovima kao što su okupljanje, apsurd i čitanje. Upravo mi je zato na pamet i pala ona apsurdistička kratka priča. Festivali su općenito nekakva okupljanja, pogotovo književni festivali. Tako je i s Festivalom europske kratke priče što ga organizira zagrebački nakladnik MD. Ovaj put festival je okupio vodeće europske prozaike u čijem opusu kratka priča ima važno mjesto. Prva na popisu pozvanih je španjolska spisateljica Cristina Cerada, rođena 1970., koja je već svojom prvom knjigom priča “Noctambulos” osvojila važne književne nagrade: nagradu Pedro Atarrabio za najbolju priču 2001., nagrade Casa de America i Caja Madrid 2003. Tu je i Natasza Goerke, zanimljiva poljska spisateljica koja je sredinom 80-ih emigrirala iz Poljske i otad živi u Danskoj i Njemačkoj. Objavila je četiri zapažene zbirke kratkih priča, a za knjigu “47 šamara” nominirana je za prestižnu poljsku nagradu NIKE za 2003. Tu je i Frode Grytten, norveški pjesnik i prozaik, poznat zagrebačkoj publici s prvog Festivala kratke priče, koji je otad u Norveškoj postao književna zvijezda, a romanom Pjesma košnice, koju je upravo objavila zagrebačka Naklada MD, postigao je velik uspjeh. Francusku kratku priču predstavlja Eric Holder, čovjek čije bi ime odgovaralo glavnom junaku akcijskih krimića, pisac koji je objavio više od osam proznih knjiga, od toga tri zapažene zbirke kratkih priča, a dobio je i niz važnih književnih nagrada u Francuskoj. Sljedeći gost, Wladimir Kaminer, zanimljiv je europski književni fenomen već i po tome što je jedan od najtraženijih suvremenih pisaca u Njemačkoj zapravo Rus. Knjigom priča “Ruski disco” u kratkom vremenu osvojio je srca njemačke publike a mi ga, evo, imamo prilike čuti i u Zagrebu u Kulturnom centru Centra Kaptol gdje su organizirana čitanja za sve pisce s festivala. Gost iz Irske je Mike McCormack, autor kojeg hrvatska publika već poznaje, jer mu je u izdavačkoj kući V.B.Z. izašla sjajna knjiga kratkih priča “Ravno u glavu” u kojoj je znalačkim spisateljskim direktom nokautirao velik dio svojih čitatelja. Aldo Nove pripadnik je nove generacije talijanskih pisaca, za koje kažu da pišu strašnu ljudoždersku prozu, a hrvatskoj je publici poznat preko tekstova iz Antologije talijanske kratke priče koju su uredile Snježana Husić i Tatjana Peruško. Tu je još jedan Talijan, Tiziano Scarpa, prošlogodišnji gost festivala kojeg je publika primila s oduševljenjem. Nedavno mu je u Hrvatskoj u prijevodu Snježane Husić izašao i roman “Oči na Gradeli” što ga je talijanska kritika proglasila jednim od najboljih talijanskih romana 90-ih. Dana Rhodesa, rođenog 1972., koji je dosad objavio dvije knjige priča i roman, The Guardian je pak proglasio najboljim mladim piscem u Britaniji. Iz Nizozemske dolazi spisateljica Manon Uphof, autorica pet knjiga, koju su nizozemski kritičari uvrstili među pet najtalentiranijih prozaika 90-ih. Austrijsku kratku priču predstavlja Monika Wogrolly, koja je za prvu objavljenu prozu dobila nagradu Beča, a nakon toga je objavila četiri romana. Od hrvatskih pisaca na festivalu nastupaju Veljko Barbieri, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić i Senko Karuza. Iz Bosne i Hercegovine dolazi sarajevski pisac Nenad Veličković, “jedan od najcjenjenijih suvremenih bosanskih prozaika”, kako ga predstavlja festivalski katalog. Okupilo se dobro i cijenjeno spisateljsko društvo koje zagrebačkoj publici garantira odličnu zabavu.

Kratka priča već 30 godina suvereno vlada hrvatskom književnošću: 70-ih borgesovci, 80-ih quorumaši a 90-ih carverovci Na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu i Hvaru očekuju nas malo poznati pisci, ali u čijim se pričama jako dobro prepoznajemo Što se pak apsurda tiče, iako niz ovih pisaca u kratkim pričama tematizira apsurd, odsutnost logike i besmisao življenja, Olga Tokarczuk, autorica fascinantnih kratkih priča, kaže: “Roman nas baca u trans, a priča prosvjećuje.” Niz pobrojanih autora s raznih krajeva Evrope svojom, tematizirajući i apsurd i besmislene trendove kao što je i ovaj najnoviji, flash mob, daje svoj prilog ne samo katalogiziranju apsurdnih situacija, nego upravo njihovu spoznavanju, razumijevanju i možda prevladavanju. Pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto nas u suvremenim uvjetima upravo apsurd privlači na tako magičan način.

Što se pak čitanja tiče, hrvatska književnost, konkretno proza, duboko je u posljednjim desetljećima 20. stoljeća vezana upravo uz kratku priču. Kratka priča je ona književna forma koja je kod nas od 70-ih naovamo formirala čitave generacije hrvatskih prozaika. U 70-ima su se pojavili borgesovci, naraštaj autora koji su rasli i književno se formirali upravo uz priče velikoga argentinskog književnika, oca postmoderne i čovjeka koji u životu nikada nije napisao roman. Generacija quorumaša 80-ih također se vezala uz kratku priču koja je u sebe osim intertekstualnih veza ugrađivala i najrazličitije oblike intermedijalnoga kontekstualiziranja, dok su pisci 90-ih čvrsto vezani uz Raymonda Carvera, majstora američke kratke priče, koji također nikada nije napisao roman. Kratka se priča u Hrvatskoj, dakle, čitala i dalje se čita. Čak možda i pod kišobranima, za sunčana dana, na jednom okupljanju koje novinari i sociolozi smatraju besmislenim, a u koje gledatelji upisuju svoja vlastita značenja. Što se pak festivala tiče, ta nas manifestacija iz godine u godinu upoznaje sa zanimljivim autorima evropskih književnosti o kojima u Hrvatskoj možda nismo puno znali, ali se nerijetko jako dobro prepoznajemo u njihovim pričama. Kao da se s likovima i autorom susrećemo na poznatom trgu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika