Ilko ČulićLenny Kravitz – “Baptism” (Virgin – Dallas)

Kad je 1989. objavio debitantski album “Let Love Rule” za Lennyja Kravitza zainteresirali su se čak i neki od najzagriženijih poklonika starog rocka, inače nepokolebljivo uvjereni da je sve krenulo naopako nakon što je Chapman ustrijelio Lennona, a votka dokrajčila Johna Bonhama. 25-godišnji kantautor koji je vješto kombinirao utjecaje Hendrixa, Zeppelina i Slyja Stonea tada je bio jedan od rijetkih retro-rockera stalno prisutnih na MTV-iju i tkogod je gajio nadu da će se mainstream uskoro očistiti od sintetičkih produkata 80’s popa morao je biti barem malo nestrpljiv u iščekivanju Lennyjevih sljedećih poteza. Albumi “Mama Said” i “Are You Gonna Go My Way?” učvrstili su njegovu reputaciju, ali četvrti “Circus” bio je promašaj od kojeg se Kravitz nikad nije potpuno oporavio. Iako je kasnije imao velike hitove poput “Fly Away”, u diskografiji mu je nedostajao album koji bi se nekako mogao povezati s ranim radovima. Idealnu priliku za takav pothvat dobio je nakon planetarne ekspanzije nove generacije retro-rockera. Dok je u grunge atrakcijama iz Seattlea nalazio samo nezgodne suparnike koji su ga ubrzo prokazali kao ordinarnog pozera s hollywoodskim backgroundom, Lenny je u bandovima ala Darkness dobio prirodne saveznike, ako ne i istomišljenike.
U povoljnijem okruženju nastao je “Baptism”, njegov definitivno najambiciozniji album poslije “Are You Gonna Go Ma Way?”. Shvativši da mlađahni obožavatelji Darknessa danas uživaju u tradicionalnim rockerskim ritualima bez ozbiljnijeg preispitivanja njihova sadržaja, on im je već u prvoj pjesmi poručio “I’m the minister of rock’n’roll, I can heal you, I can save your soul”. Zahtjevniji, no ipak dobronamjerni slušatelj koji će mu oprostiti ovu budalaštinu vjerojatno će odustati tri minute kasnije kad Lenny zapjeva “I don’t want to be a star, just want my Chevy and an old guitar, I don’t want to be a star, I don’t need a fat cigar”. Nakon ovako pompoznog otvaranja gotovo je nevažno što će se dogoditi u preostalih 11 pjesama, ali ne može se reći da se Kravitz nije trudio zaokružiti projekt. Petominutna “Calling All Angels” je prva od četiri podjednako ljigave balade, aktualni singl “Where Are We Runnin’” je blijeda kopija ZZ Topa, “Flash” se nespretno naslanja na stari Primal Scream hit “Rocks”, u “Storm” je ubačena traljava reperska asistencija Jay Z-ija, a kao jedina svijetla točka novog albuma pojavljuje se funkoidna kompozicija “Sistamamamlover”. Unutra opet nema ničeg originalnog, ali ovaj efektni crossover Princea i Sly & The Family Stone barem će nakratko izmijeniti žalosni dojam da su bolji album mogle snimiti i Divlje jagode, samo da im je netko osigurao milijunski budžet. Neovisno o plasmanu na top listama, “Baptism” je za Lennyja Kravitza još veća blamaža od ozloglašenog “Circusa”. Na dobitku mogu biti jedino njegovi neodlučni stariji simpatizeri koji još uvijek nisu utopili 275 kuna u ulaznicu za predstojeći zagrebački koncert.

Brenda Fassie – “The Remix Collection” (Virgin – Dallas)

Najpopularnija južnoafrička pjevačica Brenda Fassie umrla je od infarkta, 9. svibnja u Johannesburgu. 40-godišnja prvakinja plesnog “kwaito” stila, koja je u domovini imala naklade veće od 500 000 primjeraka, prije samo nekoliko tjedana pripremala se za svjetsku premijeru remix albuma čije su snimanje potaknuli londonski house inovatori iz banda A Man Called Adam. Njihova verzija Brendinog hita “Vulindlela” privukla je još desetak renomiranih remixera, a najviše su pokazali 4 Hero izvrsnom povezivanjem kwaito i hip hop ritma u pjesmi “Nakupenda”, kalifornijski Dubtribe u “Jiva” i Norman Jay u afro-disco fuziji “Mingi, Mingi”.

Morrissey – “You Are The Quarry” (Sanctuary – Menart)

U 15 godina dugoj solo karijeri Morrissey je samo jedanput, na singlu “Everyday Is Like A Sunday”, opravdao reputaciju lidera vjerojatno najrazvikanijeg engleskog banda iz 80-ih.
No, fanovi The Smiths nastavili su kupovati njegove albume čak i kad je opasno zabrljao sa “Southpaw Gramar” i “Maladjusted”. Poslije sedmogodišnjeg zatišja njihova vjernost nagrađena je s 12 novih pjesama u kojima je Morrissey prilično uspješno odigrao nekoliko uloga. Antiratni aktivist iz uvodne “America Is Not The World” u nastavku će se predstaviti kao uglađeni adult-rocker, a negdje oko sredine kroz pjesme “How Can Anybody Possibly Know How I Feel” i “”First Of The Gang To Die” provući će i malo nostalgije za
The Smiths.

The Streets – “A Grand Don’t Come For Free” (Atlantic – Dancing Bear)

Na drugom albumu Mike Skinnera neki produkcijski zahvati još uvijek se mogu definirati kao “UK Garage”, ali barem dvije trećine novog materijala vuče The Streets prema hip hopu. Prije i poslije rockerski postavljenog singla “Fit You Know It”, Skinner se poigrava karakterističnim elementima američke hip hop produkcije što mu neće donijeti još jednu titulu velikog inovatora, no zato će dodatno istaknuti njegovu osebujnu vokalnu tehniku. Manje glazbenih avantura, više prostora za inteligentno sklopljene rime, to bi mogla formula dugoročnog ostanka na vrhu Brit-hop piramide, makar se sjajni reperi Roots Manuva i Ty
već sada pokazuju kao ozbiljna smetnja Skinnerovoj dominaciji.

Zvjezdice:
Lenny Kravitz – 2
Brenda Fassie – 4
Morrissey – 3
The Streets – 3

Top lista:
1. Edo Maajka – “No Sikiriki”
2. Denyken – “15”
3. Patti Smith – “Trampin’”
4. The Streets – “A Grand Don’t Come For Free”
5. Gustafi – “Gust Of”