Srećko Jurdana“HSLS je Hrvatskoj potrebniji nego ikad !”, uskliknuo je na nedavnoj proslavi rođendana spomenutoga interesnoga društva, odnosno stranke, njezin aktualni predvodnik imenom Ivan Čehok. Navedenim gospodinom Čehokom – bez obzira na to što nastupa u Saboru – do sada se na ovome mjestu nismo bavili, a vjerojatno nećemo ni ubuduće. Radi se o pronositelju Budišine baklje i dugogodišnjem borcu za narodnu stvar koji je – kronično izigravajući avangardnu mladu snagu, neopterećenu formalizmom – kod promatrača stvarao dojam da se oko frizure, brade i personalnoga stylinga* konzultirao s Vukom Draškovićem iz četničke ili Hrvojem Hitrecom iz nacional-boemske faze. Svojim zaključkom da HSLS – koji je na izborima faktično izbrisan s političke karte – Hrvatskoj unatoč tome i dalje treba kao žabi voda ili Ivanu Šukeru PDV, spomenuti aktivist doista pokazuje razvijeni osjećaj za mjeru i procjenu situacije. Vječiti mladići koji usiljenim širenjem optimizma pokušavaju dati viši smisao vlastitome karijerizmu, politici kao birokratiziranoj disciplini često usađuju neodoljiv šarm razigrane blesavosti.

‘Mi smo za demokraciju, to jest za mene’

Poput Čehoka, i Vesna Pusić iz HNS-a čvrsto vjeruje u sretnu budućnost svoje stranačke lože, a da je u njezinom širenju vjere ne bi omele neke nepredviđene okolnosti, za predsjednicu stranke s novim mandatom dala se demokratski izabrati bez protukandidata, uz konstataciju da su sve vrijednosti HNS-a sublimirane u aktualnome rukovodstvu. O. K. Biranje usamljenoga kandidata aklamacijom ili javnim narodnim, odnosno plemenskim izjašnjavanjem tradicionalni je hrvatski običaj koji je inaugurirao još Franjo Tuđman na prvome kongresu HDZ-a, a spremno ga preuzeli svi ostali lokalni lideri, i nema razloga da se u toj galeriji hrvatskih živih spomenika gđa Pusić ponaša kao revolucionarna iznimka koja nasilno istjeruje nekakve demokratske kriterije. Mi smo za stvarnu demokraciju, to jest za mene, a ne za nekakvu anarhiju, mudro je govorio pokojni Josip Broz.

Navedenome poučku ili doktrini profesorica Pusić dala je zadnjih dana sofisticiranu akademsku formu, nepoznatu u jednoumnim sustavima: “Naša stranka je funkcionalna organizacija i u njoj se ne bira kao u mjesnoj zajednici. Mi nemamo više programa, mi imamo samo ovaj program, i bira se samo mene kao nositeljicu toga programa.” Nitko drugi ne bi bio u stanju realizirati tu složenu funkcionalnost HNS-a. Briljantno rečeno, nema zbora. Velika je stvar verziranost u inženjeriji duša ili sociopragmatičkim floskulama kojima se štiti osobna pozicija u sustavu. Princip bolje ne bi formulirao ni Edvard Kardelj-Gljivar.

Hebrangov personalni apsolutizam

Hrvatska je možda u ekonomskoj, pravosudnoj i moralnoj krizi, ali na sreću ne oskudijeva u malim bogovima raznih demokratskih profila, što se među ostalim kronično potvrđuje i preko slučaja Andrije Hebranga. Taj svestrani čovjek ne funkcionira samo kao dežurno plašilo za zdravstvenu birokraciju i ravnatelje hrvatskih bolnica, nego i kao nadzorno-izvršni organ za državne transakcije s turističkom kokom nesilicom zvanom Sunčani Hvar. I na toj poziciji voli plašiti ljude. U svojstvu Sanaderovog mandatara za prodaju spomenute firme, nedavno je izveo televizijski show* nazivajući urednike i tražeći da u Dnevniku odmah demantiraju ono što su upravo izgovorili na temu S. Hvara i što njemu nije konveniralo – nešto oko sudova, dionica i zabrane prodaje – jer u protivnom će im on, doktor Hebrang glavom i cvikerima, uvesti PDV koji je država ukinula.

Da Hebranga nema, trebalo bi ga izmisliti. U eri “truloga liberalizma”, fetiša građanske demokracije i ljubavi sviju protiv svih, malo je junaka poput njega koji otvoreno izražavaju afinitete prema personalnome apsolutizmu, i koji su pritom na vlasti. Zgražaju se slobodom opijeni novinari, zgraža se direktorij televizije, zgražaju se Račan i napredna opozicija kojoj je na čelu, ali Hebrang ostaje zamorno dosljedan vlastitim impulsima. Mišljenje javnosti i oporbe, Tuđmanovog “stada ovaca”, ne zanima ga; zanimaju ga samo direktive koje mu šalje njegov centar za razmišljanje.

Revival* Tuđmanovih legendi

Kad je riječ o temi Sunčanoga Hvara, koja je za Hrvatsku ono što je za Ameriku rat u Iraku, Vlada je doista povukla potez nacionalnoga spasa s odlukom da spomenutu kompaniju ustupi Borislavu Škegri. Stare ljubavi evidentno ne umiru. Čovjek je ipak bio siva eminencija svih pretvorbenih afera pod Tuđmanom – u rasponu od Slobodne Dalmacije, preko Plive, do Večernjeg lista – i ne bi imalo smisla da se takav lik od historijskoga formata ostavi po strani u trenutku kad se rasprodaje najveća hrvatska morska tvrtka. U tom revivalu* Tuđmanovih legendi čudno je da se u igru ne uvodi i Miroslav Kutle. Premda i dalje nastupa u funkciji izravnoga realizatora trgovačkih odluka politbiroa HDZ-a, Škegro se ovaj put ne skriva iza fonda s Kajmanskih otoka i to je svakako značajan demokratski napredak, koji pokazuje kakav je ogroman korak napravljen na putu prema Europi. Uz Hebranga kao vlast, Milana Bandića i Željku Antunović kao opoziciju, Račana kao kontrolora demokracije i Škegru kao vodećega državnoga poduzetnika, trijumfima ove zemlje ne nazire se kraj.

STUPAC TJEDNA: ODVAŽNI MESIĆ ODREKAO SE GLAVNOG ČOVJEKA

Osim što je angažirao novinara marginalnoga lista iz interesne sfere Europapressa da mu napiše memoare, Stipe Mesić se za predsjedničke izbore priprema i provedbom kadrovske čistke* u kabinetu. Zadnjih dana otpustio je svoga glavnoga savjetnika Željka Bagića. Prethodno ga je prilično uvredljivo degradirao u novinama, nazvavši ga “tajnikom Ureda zaduženim za arhivu”. Bagić je za Mesića obavljao mnoge povjerljive poslove. Logistički je pripremao nastupe pojedinih generala pred haaškim istražiteljima, i pribavio je – “iz arhive” – dokumente koji govore u prilog Anti Gotovini. Sve je to radio po izravnome Mesićevom nalogu.

Zašto ga se Mesić odriče? Navodno zato što to traži Haag, kao i u slučaju smijenjenoga šefa POA-e Franje Tureka. U tom objašnjenju postoji značajna doza kontradiktornosti i dvoličnosti. Mesić je stajao iza svih Bagićevih akcija i bilo bi u takvom slučaju pošteno da stane i iza svoga suradnika. Umjesto toga, on ga hladnokrvno žrtvuje, kao što je žrtvovao i Tureka. U isto vrijeme, ponudio mu je navodno položaj u nekoj ambasadi, što je Bagić odbio. Kako se čovjeku, kojeg se smjenjuje pod objašnjenjem da ga na zubu drži međunarodna zajednica, može kao kompenzacija nuditi istaknuta sinekura u vanjskopolitičkoj službi? Mesićevo ponašanje prema ljudima koji su mu bili lojalni definirano je ambivalencijom, osobnom pragmatikom i sumnjivim prilagodbama mutnim okolnostima.

I Turekovu i Bagićevu smjenu tražili su Europapress i njegov boss*, s kojim se Mesić po bilo koju cijenu nastoji konformirati i udovoljiti njegovim zahtjevima, računajući da će mu na izborima izdanja Europapressa pružiti propagandnu potporu. Ako već nije pretjerano moralan – rezonira Mesić – takav stav može biti koristan. Ići će intervjui, objavljivat će se reportaže o obiteljskim aktivnostima, pisati stupidariji iz “zapadnoga krila Pantovčaka”, teći će lagodan život u simbiozi s tajnim gazdom hrvatske političke scene koji se zove Nino Pavić, i koji iz predsjednikove političke blizine opsesivno želi maknuti sve koji su se na bilo koji način eksponirali u istraživanju njegove bolne točke – afere Grupo.