Vedrana RudanČesto se tresem, to zna i moj doktor. Jučer sam bila u kafiću, velika terasa, krasan dan. Moja kći za sebe je naručila dupli makjato i mineralnu, ja makjato bez kofeina i mineralnu, trideset i šest kuna. Trideset i šest kuna?! Platila je kći, nisam pitala, odakle ti tolika lova? Takve mi stvari ubijaju radost življenja. Vidjela sam i bebu, trčala je za balonom, balon je puknuo, buuum! Očekivali smo dernjavu, jedan je konj sjedio za susjednim stolom, na nogama su mu bile ukradene pačotice, rekao je, prokleti bebač, sad će zaurlati, kompa, gledaj, gledaj… Beba je otvorila usta, pa se nasmijala. Živimo u teškim vremenima, okruženi smo strašnim ljudima. Malo se gubim, želim reći, traka mi pucketa, živci su mi sitnoga profila, zato sam bila kod doktora Nikolića. Rekla sam mu, sinoć sam gledala televiziju, pa čitala novine. Na ekranu su se ukazali Hebrang i Čačić. Čačić mi se smijao dok je Hebrangu tonom znalca govorio, uhvatili smo vas s rukom u vreći, ahahaha. Hebranzi navodno namjeravaju opljačkati Hvarane. I Hebrang mi je pokazao zube, nije izgubio živce i nije se izderao na Čačića. Rekao mu je, da mi stavimo ruku u neku vreću, tamo bismo našli tvoju ruku, ahahaha. Ni jedan ni drugi nisu od Hloverke tražili ispravak pogrešnog navoda. Imam velik problem, i to sam rekla doktoru Nikoliću, gadi mi se gledati lopove u udarnom terminu. Ne volim kad mi državna televizija nameće zadatak, ajde, pogodi, imaš pet sekundi, dobro pogledaj ovaj dvojac, tko je veći majstor? Nije fer tako se igrati sa mnom, osjetljiva sam žena, plaćam porez. Kako mogu znati je li veća lopuža onaj tko stavlja ruku u vreću ili je gori onaj koji je tamo već drži. Doktor Nikolić mi je rekao, evo ti helex. Samo malo, rekla sam, moram vam ispričati što sam pročitala u novinama. Tajkun Zubak je bez dozvole, tamo negdje pokraj Senja, izgradio ogradu oko svoga imanja i ljudima koji tamo žive tisuću godina prepriječio put do mora. Novinarima je rekao da svatko može doći do mora, samo mora p o z v o n i t i na, valjda, neka od njegovih tisuću vrata, a pse koji čuvaju njegovo more i njegov hotel zatvorenog tipa sluge puštaju samo n o ć u. I još sam rekla Nikoliću, doktore, kad vidim naše političare na TV ekranima, kad čitam u novinam o našim tajkunima koji ograđuju more i puštaju divlje pse na sirote ljude, poželim… Htjela bih… Gospodine doktore, ja sam terorist! Dobro, dobro, rekao je Nikolić. Dragi doktore, u zemlji u kojoj vlada teror pasa i gadova terorizam je jedini spas, i još sam dodala, o terorizmu se govori sa puno predrasuda. Lupala sam šakom po doktorovom sivom, plastičnom stolu, od plaće ne mogu platiti makjato! Na televiziji moram gledati razbojnike! Moje more više nije moje! Želim slobodu, i pravdu, i demokraciju, i vladavinu zakona! Pa sam uzdahnula i lijevim prstima zgrabila desne. Nikolić je buljio u ekran svoga kompjutera. Htjela bih dignuti u zrak sve divlje izgrađene ograde, bazukom izbrisati osmijehe s lica naših političara… Voda mi je skočila u oči. Htjela bih piti makjato, šaptala sam, ne želim biti terorist, oni su na lošem glasu, uglavnom muslimani, meni negdje piše da sam rimokatolkinja… Opusti se, rekao je doktor Nikolić, ja njemu govorim vi, on meni ti, ako ti teško pada biti terorist, budi Che Guevara, i on je radio pizdarije na Kubi i u Boliviji, ali je na dobrom glasu. Ne sviđa mi se Che, ne volim tamne, dlakave likove… Draga moja, rekao je Nikolić, ne možeš dizati u zrak brda i doline i izgledati kao Mate Granić. Ne sviđa ti se Guevara, budi partizan, i partizani su dobri teroristi, što fali Radi Končaru? Ne želim biti frižider, perilica ili štednjak, rekla sam, hoću biti strah i trepet! Opusti se, rekao je Nikolić, dan je lijep, sjedni pred neki kafić i popij makjato. Jebeni doktor, to sam pomislila. Ne slušate me, nos mi je bio nekako mokar, nemam za makjato! Jako me zabrinjava, obrisala sam nos o rukav jakne tibies kupljene na sedam rata, preko kartice, doktore, ja nisam jedna ja, ima nas dvije. Jedna bi htjela žariti i paliti, druga zbog toga osjeća krivnju, obje imaju živce tanke kao nit sline. Pravi teroristi sigurno imaju samo jedno ja i živce u obliku sajle od nekog čvrstog materijala. Moja me krhkost, gospodine Nikoliću, baca u bed. I nepoznavanje neprijatelja. Imaju li Čačić i Hebrang i Zubak neki zajednički nazivnik? Tko su moji neprijatelji? I smiju li ikome biti neprijatelji ljudi koji su sve svoje ugrabili u skladu sa zakonom? Zašto želim silom ustati na pravdu? Doktor Nikolić me gledao kao mačak centrifugu. Osjećam se loše, rekla sam, htjela bih ih udaviti golim rukama i još bih im otrovala čistokrvne pse koji samo noću čuvaju njihove dvorce i još bih s užitkom gledala kako im se gadne pasje njuške u pjeni kupaju i još bih htjela da ih ti njihovi otrovani psi rastrgaju na komadiće i još bih htjela da sve to snimi naša televizija i još bih htjela da me mlada novinarka pita, što o svemu mislite, gospođo, i još bih se nasmijala u kameru i rekla, neki od njih su držali ruke u vreći, neki su u vreću trpali ruke, ahahahahaha, a ja sad idem popiti makjato…Huh! Ja sam terorist! A, gospodine doktore, čekajte malo, čekajte malo… Doktor Nikolić me držao za lakat i vodio prema vratima ordinacije. Jesam li ja terorist? Što je terorizam, doktore? Nikolić nije znao. To je sustavna upotreba nasilja i zastrašivanja, osobito da se iznude neki politički ustupci, novac i slično. Kužite, Nikoliću? Iščupala sam lakat iz njegove šake. Bili smo u čekaonici. Opa! Opala, gospodine doktore! Teroristi zastrašuju? Psima koje puštaju samo noću. Teroristi iznuđuju novac? Uvlačenjem šapetina u vreće ili držanjem ručetina u vreći. Jebote! Doktore! Doktore! Ja nisam terorist! Ja sam antiterorist! Tko zna da li me Nikolić čuo, iza zatvorenih vrata ordinacije?