IlustracijaDamask - velegrad s dva milijuna stanovnika. Petak je prijepodne, sunce sija na nebu bez oblačka, ali grad je - pust. Tu i tamo prođe koji automobil, uglavnom taksi. Već neko vrijeme je ta slika tipična za glavni grad Sirije - petkom. Samo oko džamija je živo. Tamo putničkim autobusima dolaze stotine pripadnika snaga sigurnosti. Mali dio ima gumene palice, većina je naoružana kalašnjikovima i sačmaricama. Po njihovoj odjeći se ne može raspoznati jesu li vojnici, policajci ili pripadnici specijalnih postrojba - neki su u civilu, drugi nose jakne od uniforme i traperice ili hlače od uniforme i džemper. "Mi smo policajci, ali u ovakim situacijama moramo improvizirati", kaže jedan od njih. Na krovovima okolnih zgrada stoje neki ljudi - vjerojatno snajperisti.

Policajci pucaju "samo u samoobrani"

Sigurnosne snage su tu, objašnjava našem reporterskom timu jedan zapovjednik, da bi zaštitile one koji u džamijama žele moliti. Svoje ime i čin ne želi reći s objašnjenjem da ne želi postati meta terorista. Kad kaže "teroristi", onda misli na pobunjenike koji su ustali protiv režima. Policajci, tvrdi, neće pucati - "samo u samoobrani, to je jasno". On objašnjava: "Kada na nas neka naoružana osoba cilja, onda da, ali inače nam je zabranjeno da prvi otvorimo vatru."

"Policija nas uvijek čeka"

Selimo se na drugi kraj Damaska. Jedan mladić nam je spreman dati intervju uz obećanje da će njegov glas biti promijenjen. On djeluje u ilegali, u jednom je od takozvanih Lokalnih koordinacijskih odbora koji organiziraju prosvjedne akcije po cijeloj Siriji, svakoga petka nakon podnevne molitve, ali uvijek kod različitih džamija. "Svatko tko je uz nas zna kod koje džamije će se nakon molitve petkom prosvjedovati. Ali i policija. Ona nas tamo uvijek čeka. I kada prosvjednici nakon molitve izađu iz džamije i počnu skandirati protiv režima, počnu trčati za nama kako bi nas uhitili. Ili odmah počnu pucati", priča politički aktivist i tako objašnajva veliki broj ranjenih i mrtvih: "Kada je netko ranjen ili ako je i poginuo, pokušavamo ga ponijeti sa sobom. Među nama ima i liječnika koji su u svojim privatnim kućama improvizirali ambulante za hitnu pomoć. Ako ranjene ne uspijemo pokupiti, onda ih sigurnosne snage saslušavaju, ucjenjuju i iz njih izvlače imena drugih aktivista. I na kraju ih prisile da potpišu kako su na njih pucali teroristi ili naoružani prosvjednici."

Dolazi li oružje iz inozemstva?

Idemo natrag do džamije. Policijski časnik vuče svoje inozemne goste u jednu improviziranu stražarnicu pored džamije. Molitva se bliži kraju. On ne može garantirati da "neće postati neugodno", kaže, jer "režim, eto, ima i svojih neprijatelja."

"Oružje dolazi izvana. Oružje u Homsu, Hami, Idlibu dolazi iz Libanona ili Turske. Sto posto. To važi i za mnoge borce, neki od njih su zloglasni sirijski gangsteri. Mnogi dolaze iz drugih arapskih zemalja. To su islamisti."

Mladi Sirijac koji nam je dao intervju to opovrgava. Bilo bi lijepo kad bi dobili podršku iz inozemstva, kaže, ali je nema. Sirijski pobunjenici su ti, tvrdi, koji traže kraj Asadove ere i njegovog režima: "42 godine Asadovog klana su 42 godine korupcije. Oni su od Sirije učinili nerazvijenu zemlju. A ni ja niti grupa kojoj pripadam nikada nije dobila ni novac niti oružje iz inozemstva."

A što bi bilo kada bi ga netko danas nazvao i ponudio mu oružje? Na primjer jedan od dezertera koju su se priključili takozvanoj Slobodnoj sirijskoj vojsci i napadaju vladine objekte? "Ako bi to donijelo kraj ovoga režima, ja bih bio spreman dati i svoj život", odgovara mladi Sirijac.

Krtice u tajnim službama

Do sada se malo koji član Slobodne sirijske vojske pojavio u Damasku, dodaje, jer je sigurnosni aparat režima svugdje prisutan. No i on i njegovi prijatelji u ilegali u međuvremenu imaju kontakte s pojedinim djelatnicima tajnih službi, policije, vojske. Oni im, priča, daju informacije o uhićenima i mrtvima, ali se još ne usuđuju prijeći na stranu pobunjenika. Oni, smatra mladi aktivist, čekaju na signal iz inozemstva, na primjer od Ujedinjenih naroda: "Oni bi mogli osnovati sigurnosne zone i proglasiti zonu zabrane leta nad Sirijom." On i njegovi istomišljenici ne boje se strane okupacije. Asadov režim je, kaže, najgora moguća okupacija.

Sirijska "politička kultura"

Pred džamijom, nedaleko od ulaza, nekoliko desetaka naoružanih pripadnika Asadovih jedinica zauzima položaj. Bliži se kraj molitivi. Policijski časnik je napet. Što bi, za njega osobno, bilo rješenje trenutne političke situacije u Siriji?

"Kad bi televizijske postaje poput Al Jazeere, Al Arabiye i BBC-ija prestali širiti svoju propagandu, kriza u Siriji bi bila okončana već u roku od dva dana. Ako se to ne dogodi, ja ću u svakom slučaju ostati lojalan predsjedniku Asadu. Meni je važna zaštita naše političke kulture. A ona se zasniva na otporu prema Izraelu, jedinstvu zemlje i ljubavi prema Siriji."

Molitva je gotova. Nekoliko sekundi je situacija napeta poput puške. Hoće li ljudi demonstrirati? Hoće li policija zapucati? Napetost popušta tek kada vjernici počnu izlaziti iz džamije, tiho i pokušavajući ne upasti u oči hitaju kući.

Autori: Björn Blaschke/Dunja Dragojević