Screenshot: YoutubeKako razumjeti ovu dužničku krizu koja upravo traje u Europi? Sve dosad bila je prljava mala tajna da je rješenje za svaki otkup duga proslijediti račun za sve veće pojedinačne i institucionalne dugove ljudima koji s tim dugovima nemaju veze.

Politički, Europa je od demokracije pretvorena u bankokraciju; to znači da se ekonomska politika vodi gotovo isključivo u interesu banaka. Stajući na stranu banaka, vlade igraju opasnu igru i postaju sve otuđenije od ljudi. Zato europska elita smrtno strahuje od svakog govora o referendumima. Jer zašto tražiti od ljudi da glasuju o stvarima koje bi ih se zaista mogle ticati?

Kružni tijek duga

U prvih deset godina eura, goleme količine novca premještale su se uzduž i poprijeko eurozone jer su banke pobrkale nepostojanje tečajnog rizika s nepostojanjem rizika uopće. Kako su bile u krivu. Sada vlade duguju novac drugim vladama. Zemlje duguju novac drugim zemljama koji nikada neće moći isplatiti.

Postoje samo dva izlaza iz svake dužničke krize: ili stisnete dužnika, ili oprostite dužniku i nastavite dalje. S obzirom da je većina zemalja dužnika - ili barem Italija, Španjolska, Irska i Portugal - slučajno katolička, pogledajmo to iz kvazireligijske, kulturne perspektive. Katolički način nošenja s krivnjom i s dugovima jednak je ispovijesti - kažeš da ti je žao, malo se pokaješ. To je financijski ekvivalent pet Zdravomarija i Očenaša: na kraju ti je sve oprošteno i ideš dalje. Banke koje posuđuju novac preuzimaju gubitke, kao što bi i trebale jer tako funkcionira kapitalizam. To se zove suodgovornost. To znači da su i zajmoprimac i zajmodavac odgovorni.

Marx za bogate

Naravno, možemo učiniti i suprotno: možemo krenuti protestantskim putem gdje je grešnik onaj koji uzima zajam, a ne onaj koji ga daje te je dužnik prisiljen trpjeti vječno ekonomsko prokletstvo, to jest godine štednje.

No, kad malo razmislite o tome, to o čemu govorimo nije uistinu protestantizam Maxa Webera, to je više Karl Marx nego Max Weber. Ali to je Marx samo za bogate. Jer, kad stvari idu dobro, bankari sami sebi plaćaju cijela bogatstva, a kad stvari krenu nizbrdo, oni ne plaćaju za svoje pogreške - nego vi. Za bogataše to je ovakva situacija: glava, ja dobivam; pismo, ti gubiš.

Einstein ili Roy Keane?

Ali što je sa samim zemljama? S obzirom na to kako ekonomija funkcionira, štedljivost je problem. Jer štedljivost bi trebala riješiti dužničku krizu, ali nije veća vjerojatnost da će dužnik moći otplatiti dug ako ga stisnete; u stvari, vrijedi upravo obrnuto. Irska je štedjela tri godine i stvari se pogoršavaju. Slično je u Grčkoj.

Netko pametan, ne mogu se točno sjetiti tko - Einstein ili Roy Keane - jednom je rekao: definicija gluposti je raditi istu stvar uvijek iznova i očekivati različite rezultate. Upravo to radi Europa. Što više štedljivosti, to manje rasta. Manje rasta, manje poreznih prihoda. Naposljetku ne možete otplatiti prvotni dug jer nemate poreze. To je pomalo kao strpati nekoga u dužnički zatvor. Vratimo se u viktorijansku Englesku. Stavite nekoga u dužnički zatvor da biste ga kaznili jer je zadužen, ali u zatvoru on ne može otplatiti dug jer ne može raditi. Svi su na gubitku.

Irski kanarinac

Ovaj tjedan europski vođe okupit će se u Bruxellesu kako bi odobrili novi otkup čiji su začetnici Francuska i Njemačka. Najnoviji potez je, vjerovali ili ne, staviti izvan zakona da vlade uzimaju zajmove u recesiji. Svatko tko se imalo razumije u ekonomiju zna da je recesija dio ekonomske plime i oseke, ali Njemačkoj se taj tijek ne sviđa te ga želi zakonom zabraniti. No zabraniti nešto ne znači da će to nestati. Na primjer, možete zabraniti bolesti srca, ali to ne znači da ćete ih iskorijeniti.

Bit problema je da su postavili pogrešnu dijagnozu. Uzmimo Irsku kao primjer. Irska je kanarinac u rudniku jer se ono što se dogodilo u Irskoj prije tri godine upravo događa u cijeloj Europi.

Neurotičnost Woodyja Allena

Dobar način razmišljanja o ovome je sljedeći: zamislite Woodyja Allena. On je neurotičan, tjeskoban, ne zna što će dalje. Isto se događa u ekonomiji kada se poremeti bilanca. Ljudi su prestravljeni, neurotični, ne troše, a što manje troše, to manje troše drugi oko njih i odjednom je ekonomija na silaznoj putanji. Kao posljedica toga bilanca će se pogoršati, a ne poboljšati. Svi znamo da se bilanca ne poboljšava tako da joj se dodaje dug, već tako da se oduzima.

U ovakvoj situaciji, u ovoj recesiji woodyallenovskog tipa, ljudi ne troše; oni štede i štede i štede. Ali ako ljudi štede i nitko ne troši, kako održati makar i minimalnu razinu ekonomske aktivnosti? Netko mora trošiti. A ako vlada ne troši, tko će?

Problem s njemačkom idejom jest što oni žele sve vlade natjerati na prestanak trošenja. Tako će ekonomija propasti.

Pomoć bankama, a ne zemljama

Njemačka i Francuska i elita prodaju svoju novu veliku ideju kao fiskalnu uniju. To nema nikakve veze s time. Fiskalna unija kakvu zamišljaju Njemačka i Francuska u stvari kažnjava zemlje koje su u nevolji umjesto da radi ono što bi trebala, a to je pomoći im u nevolji. To nije prijateljski savez, to je osvetnička luđačka košulja stavljena s ciljem pomoći bankama, a ne zemljama.

Boston

Usporedimo to s pravom fiskalnom unijom, onom američkom. Prije mnogo godina, kasnih 80-ih, radio sam kao perač posuđa u Bostonu. Boston je bio u procvatu, a onda je doživio slom. Nezaposleni Bostonci automatski su počeli plaćati manje poreze američkoj vladi i primati više isplata od američke vlade. Tako funkcionira prava fiskalna unija. U dobrim vremenima napredna područja plaćaju više, ali u lošim vremenima primaju više. To omogućava glatko funkcioniranje poslovnog ciklusa i oporavak regije zahvaćene depresijom.

Da je Boston bio u fiskalnoj uniji njemačkog i francuskog tipa, bio bi kažnjen i ne bi primio pomoć, a njegova depresija koja je uslijedila nakon procvata potrajala bi godinama i godinama. Ono što se stvarno dogodilo bio je brz oporavak jer je u tome pomogao ostatak Amerike.

Njemačko će rješenje samo uzrokovati recesiju i još recesije na periferiji. To će uzrokovati priljev novca u Njemačku, a ne iz nje jer se povećava rizik da periferija neće moći vraćati dugove. S vremenom će većina Europe početi nalikovati Grčkoj, balansirajući na rubu.

Dok se novac slijeva u Njemačku, njemačke obveznice gube na vrijednosti, Grčka neće moći otplatiti dug, a to će drugima dati dozvolu da učine isto jer neisplata grčkog duga pokreće domino efekt širom Europe jer će Europljani reći: ako mogu Grci, zašto ne bi mogli i mi? Je li onda čudno da se cijena zlata čvrsto drži, da je prinos na njemačke obveznice u padu i da euro slabi u odnosu na dolar?

Francuska i Njemačka silom guraju svoj stav kroz ekonomije ostatka periferije Europe. U pokušaju spašavanja eura, Francuska i Njemačka uništavaju Europsku uniju. To će se nastaviti neko vrijeme, ali na kraju će ljudi ustati i reći: Dosta! Nemojte reći da vas nisam upozorio.

Prevela: Diana Robaš