Objavljeno u Nacionalu br. 447, 2004-06-08

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Pornografija i melodrame

'Hvala ti, Bože, što si mi dao ovo iskušenje i molim te za zdravlje i razum svojih bližnjih', kaže osoba koja se slika u crnini, s križem oko vrata, nakon što je natjerala i one koji nikad nisu gledali nijedan pornić da prvi put u životu pogledaju snimljeni eksplicitni seks

Zoran FerićZoran Ferić“Vozili su se u crnom BMW-u i slušali Severinu. Braco je gledao uokolo. Misli su mu vijugale i drndale tu i tamo, kao naša magistrala. U jednom trenutku uhvatio je sebe kako se pita s kim se ševi Severina. Dobra je Severina. Onda pomisli na svoju ženu. Njegova žena, objektivno gledano: mlada, zgodna; ali nekako mu je posve isparila*. Baš tako mu se činilo, kao da ne postoji. Kao da je nema više u onom bitnom smislu. Pokušavao se sjetiti kako je bilo dok nije isparila. Sjećao se, da, kako je glasno govorila i smijala se, kako je njezino tijelo bilo realno pod rukom, i kako je on od svega toga dobivao nekakvu volju, volju da krene u nekom smjeru, da stvarno zapiči bez razmišljanja. To se valjda i dogodilo. I danas ona glasno govori, a on se trudi ostati mirnih živaca. I svaki put kad se sjeti onoga, one volje, padne mu na pamet samo ta riječ – isparila. Došli su dotle dokle su došli, a on se osjećao sam i ljut, kao nakon Hajdukovih teških poraza u bitnim utakmicama, nekad davno. Nema više čak ni toga, bitnih utakmica. Samo dosada i razdražljivost.

Pravo na seksualnu privatnost i pravo na religioznost ne moraju biti u tako strašnom neskladu kako to žele pokazati dežurni moralisti Zapanjuje koliko se ljudi boje smrti, a onda cijeloga života upravo od tog života bježe, kao voajeri ili potrošači melodrama o slavnima I, nije imao pojma s kim se ševi Severina. – Šta ti misliš, bi li Severina u braku, recimo, isparila? – upita on Leku. – A?- trgne se ovaj. – Razumiš? Ono, da vidiš kroz nju, da je ne vidiš. – A… dašta bi – reče Leko.
Braco se zagledao nekamo neodređeno ispred sebe, kao da gleda koliko još ima do Opuzena.
-Hn, ne znan… – reče.”

Ovaj tekst, koji je upravo ovih dana nevjerojatno aktualan, dio je jedne od najboljih priča Roberta Perišića, “Utjerivači”, koja je objavljena sada već prilično daleke 1999. godine u knjizi “Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas.” Već tada, naime, fenomen Severina bio je jedan od simptoma društva i kulture u kojoj živimo. U tom je kratkom odlomku i razgovoru dvojice utjerivača dugova o Severini zapravo anticipirano sve ono što se s takvom pompom i u razmjerima tektonskih poremećaja događalo protekloga tjedna u Hrvatskoj i bliskim joj balkanskim državicama. U prvom redu pornić o najvećoj hrvatskoj zvijezdi estrade gurnuo je u drugi plan sve što se u politici, ekonomiji, pravosuđu, kulturi ili školstvu događalo ovih dana. Veliki pogoni, ogromne firme, državne institucije, pa čak i Sabor, bili su zabavljeni zapravo jednom banalnom stvarčicom: prilično mutnom 11-minutnom snimkom ljubavnoga čina između Severine i njenog bivšeg ljubavnika. I ne znam koliko danas toga možemo biti svjesni, ali dogodilo se čudo: umjesto Gospe ukazala se Severina, a snaga toga elektroničkoga ukazanja bila je upravo nevjerojatna. U prvom redu, taj je filmić natjerao i one koji nikada u životu nisu gledali neki pornić da prvi put u životu pogledaju snimljeni eksplicitni seks. Pa da se onda moralistički zgražaju, govore kako sve to izgleda profesionalno, kako je očito da Seve zna radnju i sve tako. Drugi, naravno, brane njeno pravo na privatnost koje, mislim, nitko ne može osporiti. No meni se čini da je stvar u tome što se u ovom slučaju tvrdi pornić prvi put gledao kao što se gledaju kraljevska vjenčanja. S tim tipom interesa. No, umjesto da komentiraju vjenčanicu, buket, veo, šešir, mladoženjin frak ili prinčevsku lentu, dobar je dio ženskoga gledateljstva komentirao sise, bokove, stražnjicu, stas. Zaključeno je kako Seve stvarno nema celulita, kako gola izvrsno izgleda, kako je alat njenoga ljubavnika dug i sve tako. Dobar dio muškaraca također je gledao ovaj film iz čiste znatiželje, a ne zbog onoga zbog čega se pornići inače gledaju: seksualnoga uzbuđenja. To je, valjda, došlo spontano. Postojalo je u toj općoj pomami nešto izvan seksa što nas ipak privodi seksu i tjera da o njemu razmišljamo. Nešto čak i izvan morala i moralističkih priča, neka vrsta opijenosti znatiželjom. Većina ljudi koje sam čuo da razgovaraju tih dana o Severini nije moralizirala, niti se zgražala, nego su ostajali zatečeni fenomenom. Nečim izvan i nečim ispod, što se ne može sasvim objasniti. Stekao sam dojam da muškarci gledaju Sevu da bi vidjeli nekoga tko možda u braku ne bi ispario, a žene, isto tako, da vide u čemu je ta tajna, gdje je taj recept koji pomaže Severini da bude nešto drugo, da raspaljuje maštu, da istovremeno djeluje i kao seks simbol i kao dobra mala djevojčica, ukratko, da spoznaju recept kako da se ne ispari.

S druge strane, i jedni i drugi, čini mi se, gledali su tu snimku kako bi se maknuli iz vlastitih života, problema, kredita, nesređenih ljubavnih odnosa, nezadovoljstva samim sobom. Isparili. Jer isparivanje u braku očito je zajednički problem i žena i muškaraca, a spomenuti je 11-minutni video aktualizirao i taj aspekt muško-ženskih odnosa. Jer i pornografija i novinske melodrame o vjenčanjima, kakvo je i ono koje je Severina najavila neposredno prije pojave filma na Internetu, pomažu ljudima da ne žive. Zapravo, da žive živote drugih. Zapanjuje koliko se ljudi boje smrti, a onda cijeloga života upravo od tog života bježe. Kao voajeri ili kao oni koji se samo igraju življenja. To da su voajerske strasti odustajanje od života, ne treba valjda podrobnije objašnjavati. Severinin pak film samo je jedan od tisuća i stotina tisuća privatnih pornića koji se snimaju kod nas i po cijelome svijetu. I kad čovjek gleda te privatne porniće vidi zapravo koliko je ljudska seksualnost podređena nekim uobičajenim obrascima koje je nametnula pornoindustrija svojim klišeiziranim scenarijima, vidi zapravo koliko nas mediji i seksualno odgajaju. Dakle, u tim filmovima sve ide po jasnom obrascu: prvo predigra, obavezno pušenje, onda seks, nekoliko promjena poza, malo naprijed, malo otraga, obrni se, okreni, kao da plešu linđo, eventualno polijevanje šampanjcem i lizanje s tijela. Tisuće takvih videosnimki čame po ormarima sredovječnih ljudi u Hrvatskoj i nitko ne žudi za njima. I ono što pokazuje film koji je uzdrmao Hrvatsku jest to da Seve zapravo u njemu nije zvijezda, da je ona tu običan čovjek koji se igra života i da ju to igranje seksualno pali baš kao i one tisuće anonimusa čije snimke nikada nećemo gledati, ali znamo da postoje. A što se tiče Seve, jedno je sigurno: za nas ona ne može ispariti. To je očito. Ali za sebe samu? To je već ozbiljnije pitanje. U velikom intervjuu Seve kaže: “Hvala ti, Bože, što si mi dao ovo iskušenje i molim te za zdravlje i razum svojih bližnjih.” To su riječi religiozne osobe koja se u jeku svojih porno skandala slika u crnom, s križem oko vrata. Tako jasno pokazuje da ima pravo na svoju seksualnu privatnost, kao i na svoju religioznost koje ne moraju biti u tako strašnom neskladu kako to žele pokazati neki dežurni moralisti. Cijela je Hrvatska u prošlom tjednu osjećala nekakvu vražju uspaljenost. Imam dojam da je Seve u tri dana učinila za hrvatsku populacijsku politiku više nego don Anto Baković u 14 godina. Neka mi Bog oprosti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika