Vedrana RudanNe volim Hrvatsku televiziju. Poludim kad se na ekranu ukaže neko muško pa mi pljune u lice, nisi dobra katolkinja, muž ti je drkadžija, svi vi koji ste gledali Seve divljaci ste koji ne mogu držati životinjske porive pod kontrolom. Čula sam i da je Internet zmaj koji će zavladati našim životima, više nikad, nikad, nikad nitko od nas neće biti siguran. Ljudska intima postat će opće zlo, naše lažne orgazme analizirat će istovremeno i Eskimi i prvi susjedi, žene će morati paziti kako se jebu, kamere će biti svuda oko nas, prolaznici o koje ćemo se češati u gradovima u kojima živimo znat će kakvu pičku nosimo ili kakav se kurčić dečkićima među nogama ljulja.

Što mogu ljudi učiniti protiv Interneta? Prestati se jebati? Ne gledati kako se drugi jebu? Ali mi volimo gledati porniće, nas uzbuđuju uzdasi i guzice i sise…To zna Hrvatska televizija, zato smo nedavno, jedne nedjelje, oko devet uvečer, gledali razgovor sa pornoglumicom, pričala nam je kako joj ga često, istovremeno, jedan stavlja u pussy, drugi u guzzy. Da li boli, pitala je Svilanova novinarka. Ne, rekla je umjetnica, dečki su nježni…To je bio prilog o pornoindustriji, ali d e č k e nismo vidjeli. Ni dan danas ne znamo koliko njima teško pada umjetničko guranje kurca sad u pussy pa u guzzy. Zato smo, mi drkadžije i licemjeri, u prvom planu vidjeli i novinarkinu guzicu. Zašto nam Hrvatska televizija prikazuje glumice koje pičkom zarađuju svoj kruh, a onda nam u istoj emisiji zamjera kad gledamo gospodičnu Vučković kako se jebe? U čemu je problem? Gledanje ruske kurvice i novinarkine guzice je normalno, gledanje gospođice Vučković besramno je i nekatoličko ulaženje u ljudsku intimu? Ma, ne serite, oj, urednici! Ne nabijajte nam krivicu i nemojte nam prodavati tezu kako bi sirota govna trebala obrisati svoju spermu sa ekrana kompjutera, i još se u kutu sobe šakama dobro izbubetati, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Ma, popušite malo, možete se i snimati! Odgledala sam film, ne osjećam se krivom. Jedino me smeta što smo mi obični komadi, kad se jebemo sa tuđim komadima, kurve, a Severinino međunožje je Oltar Domovine. Kad jedna od nas, konobarica Kata, da pičke krivome, prebije je muž. Ako pozove policiju, izjebe je policija. Centar za socijalni rad razmišlja smije li djecu povjeriti majci kurvi koja se jebe sa gospodinom kome nije potpisala. Onda se Kate odreknu, najprije ćaća, pa mater. Na poslu je za guzicu više ne hvata šef nego portir, HHO se ne oglašava, Predsjednik države šuti, nitko joj ne šalje telegrame podrške, nijem je i njezin mobitel, a novinarski i televizijski urednici ne pozivaju na milost i samilost. O, sirota, sirota, jadna Kata! A Pjevačica je, kad zgrabi tuđi oženjeni kurac, Žrtva?! Ovako ne bi smjela govoriti jedna ž e n a?! A ja, vidite, mislim da se ljudi ne dijele na žene i muškarce, sigurna sam da smo svi ljudska bića koja ne bi trebalo definirati prema onome što im je među nogama. Ni čovjekov visoki društveni i materijalni status nisu kvaliteta po sebi.

Pa ipak, Katina je pička pička jedne kurve, a Severinina pička je Baščanska ploča? Što to njen muf ima što ni jedan drugi hrvatski muf nema?! Sigurna sam da je upravo povlašteni status Severinine pičke ono najgadnije i najjadnije u ovoj priči. Svi ti novinari i voditelji i urednici i spikeri i kolumnisti i kolumnistice i sociolozi i doktori nauka i ministri i književnici koji nas pozivaju na red i jebu nam mater radoznalu, prodaju nam jeftinu priču, Kata i gospođica Vučković nisu isto. Kao da mi to ne znamo. Svi ste vi sirota Kata svakoga nam dana govore šef, liječnik, šofer autobusa, službenica u banci, prodavači automobila, vlasnici stanova u kojima živimo. Obični građani Republike Hrvatske govna su nad govnima. Naši nam političari danas obećavaju jedno, sutra rade drugo, urlaju u Saboru poput pijanih kočijaša, Sanader za saborskom govornicom drži ruku u džepu i igra se jajima dok pljuvačkom gađa Račana. To smijemo gledati? To nije pornografija?! Moramo platiti svaki ispit, raditi za petsto eura, najam rupetine u kojoj živimo je tristo, penzije nisu dovoljne za režije, klinci tajkuna ubijaju nam djecu na zebri, sudsku pravdu čekamo stoljećima, djeca nam drogirana umiru, ona pametnija bacaju se preko balkona, starce nam po ubožnicama žderu štakori, pacijenti u bolnicama umiru od sepse…

A naši novokomponirani bogataši i njihove kurve kruže jahtama, rastežu se u dvorcima uz samo more, njihova dječica kupaju svoje noseve u kokainu, voze ferarije i maseratije kupljene novcem koga su njihovi očevi ukrali od naših unuka… I onda se odjednom, nama sirotinji, na ekranu kompjutera, ukaže Severinina pička. Pa sad ti stisni srce i ne gledaj, budi plemenit, budi velik i budi katolik?! Zašto, za koji kurac, u ime čega? Jebu li nas jebu, seru li nam seru, lažu, nose križeve oko vrata dok nam deru kožu i još se na nas ljute što nam rana ne zarašta dovoljno brzo. Ma, čekajte malo, suci, komentatori, analitičari, voditelji, urednici, dežurni ćudorednici! Kako ne kužite?! Za sirotinju je gola Severina gola Moć. Sirotinji se rijetko pruža prilika da vidi nekoga od Njih onako kako, možda, taj netko to ne želi. Neka jesam perverzna, neka jesam zla, uživala sam dok sam gledala film. Hah, mislila sam, i ti si samo jedna od nas… Ma, znam da nisam u pravu. Nije ona jedna od nas. U ovoj pretužnoj hrvatskoj priči u kojoj je sirotinja jedanaest minuta došla na svoje car nije gol ni kad je pokriven samo spermom i šampanjcem.