Zoran FerićJučer sam sanjao da sam ubio čovjeka. To je san koji mi se ponavlja s vremena na vrijeme, i uvijek je jednako strašan. Budim se bez zraka, znojan, u vlažnoj posteljini. Otkako sam bio dijete pa do danas ponovio se taj san nekoliko puta, a ubijeni je uvijek netko drugi. Jednom je to bio stari prosjak koji je prije više od trideset godina, dok su mi roditelji još bili živi a ja balavi klinac, došao u naše dvorište prositi sitniš i stari kruh. Nije mi bi bio odbojan, nisam ga se bojao i zapravo ne znam zašto sam ga ubio. Samo znam da sam to učinio drvenim nožem za rezanje papira koji je stajao u šalici za olovke na mom radnom stolu. Zakopao sam ga pod beton ispred naše kuće. Stvar je bila u tome što mu je za nekoliko dana izvirila ruka. Sama ruka virila mu je onako iz betona. Kao u hororima. I koliko je ja god gurao unutra, pod beton, ona bi uvijek iznova izvirila. Tada me obuzeo neljudski strah, ne samo zbog toga, koliko se sjećam, što će me uhapsiti, jer je ubojstvo najteži zločin, nego je to nekako imalo veze i s mojom savješću. Čim je ruka izvirila iz betona, odmah sam se pokajao, potpuno svjestan da je i moj život sada upropašten. Da se s ubojstvom na savjesti ne može živjeti. Jer ubojstvo nepopravljivo mijenja život. Drugom prilikom žrtva je bio inkasator koji je u našoj ulici prije dvadesetak godina skupljao televizijsku pretplatu. Bio je vrlo neugodan, ljudi su pričali da špijunira po stanovima i traži neprijavljene televizijske aparate. Ubio sam ga očevom lovačkom puškom. I tada mi je razlog ostao prilično neosviješten, važno je bilo ubojstvo i kajanje koje je nastupilo nakon toga. I taj je, naravno, izvirio iz zemlje, gore, u kutu našega dvorišta. Ne sjećam se više koji mu je dio izvirio, ali da je nekako isplivao iz zemlje, to pouzdano znam. Poslije inkasatora, bilo ih je još. I koliko bih ih god ja pažljivo zakopao, nekoga ispod naše kamenjare s alpskim biljem, nekoga pod višnju, pokojeg pod brezu, uvijek bi im nešto izvirilo. Noga, ruka, komadić cipele ili nešto pedeseto. Ta me je obilna empirija naučila da leševi uvijek izviruju, da uvijek nakon nekog vremena isplivaju. Doslovno ili metaforički, ali eto ih. Jučer je to bila mlada policajka. Moj prijatelj, mali poduzetnik, i ja opljačkali smo naše samoposluživanje. Odnijeli smo nešto novca i puno slatkiša. Iako smo obojica dobrano prevalili četrdesetu. Mlada policajka došla je pretresti moj stan i u onoj kutiji za rolete, iznad prozora, našla skrivenu kapu s prorezima za oči. Nije mi preostalo ništa drugo nego da je ubijem. I nju sam zakopao u vlastitom dvorištu. Ne sjećam se je li izvirila, jer sam se ubrzo probudio, ali ne sumnjam da će se to sigurno dogoditi. Ako nije u ovome, a ono u nekom sljedećem snu zacijelo hoće. U ovome snu barem znam razlog, ali ne znam zašto baš policajka i zašto baš mlada. To će mi, nadam se, rastumačiti kolegica Maja, školska psihologinja, koju ponekad gnjavim svojim snovima jer su mi psihoanalitičari ili preskupi ili su luđi od mene. Konstanta svih tih snova, međutim, jest da ubijene zakapam u vlastitom dvorištu i da ću kad-tad morati počistiti to dvorište iz svojih snova, jer je sad to već poprilična kosturnica pa je ispod trave strašno slična onim masovnim grobnicama iz nedavnoga rata, koje se otkopavaju, evo, već više od desetljeća. Moj pak rat s ubojicom u vlastitoj podsvijesti traje gotovo cijeli moj dosadašnji život. Zato se valjda u svjesnom stanju toliko gnušam ubojstava i ubojica. I sva ubojstva i svi ubojice nekako su mi isti. Pritom se, dakako, pitam o čemu sanjaju ti pravi ubojice, ljudi koji imaju na duši nekoliko desetaka ili stotina ljudskih života, kad ja, koji, evo, dosad nikoga nisam ubio, svaki put iznova sanjam tako strašne snove. Kad sam prije izbijanja posljednjeg rata čitao o ratnim zločincima, uvijek mi se nekako činilo da takvi ljudi strašno pate, ma koliko se grčevito borili da se spase od zatvora i kazne. Činilo mi se da je svaki pucanj u ljudsku lubanju za takve bio zapravo oblik samoubojstva. Bio sam uvjeren da, kad takvi ispaljuju svoje metke, ta zrna kroz tuđe glave polako, ali nezadrživo, putuju prema njihovoj vlastitoj, a masovna pogubljenja da nisu ništa drugo nego perverzan oblik ruskoga ruleta.

Sad odjednom svi mi više nismo Norac, nego bismo svi mi lijepo u Europu, pa da tamo potiho budemo Norac. A on da bude u buksi S ubojstvom na savjesti ne da se živjeti. Jer ubojstvo nepopravljivo unakazuje ubojicu i vraća se u snu kao permanentna noćna moraMeđutim, žilavost s kojom se ubojice u ovoj zemlji nastoje prikazati herojima, razotkriva svaku takvu misao o njihovu grizodušju kao sanjarenje naivne budale, opsjednute pseudopsihoanalitičkim bedastoćama. Ubija se, naime, iz uvjerenja i strasti koja najčešće ima oblik etničke mržnje. I, što je najgore, ubojstvo se opravdava. Ne ubojstva u ratu, nego likvidacije s jasnim forenzičkim tragovima. Tako smo nedavno čuli zapanjujuću činjenicu da se, usred Domovinskog rata koji se vodio u cijeloj Hrvatskoj, u gradu Gospiću vodio građanski rat za koji, valjda, ne vrijede međunarodne ratne konvencije. Taj svjež povijesni fakat, ujedno element ne baš pretjerano inteligentne sudske obrane, implicira niz novih zaključaka o Domovinskom ratu. Da su ljudi ubijeni, da postoje leševi, ne može se poricati, jer se to vidi golim okom i nanjuši vlastitim nosom. Treba, prema tome, relativizirati okolnosti.

A da su okolnosti itekako relativne, pokazuje upravo nedavni sukob između premijera Sanadera i organizacije Uzdanica ‘90, udruge koja je štampala plakat sa slikom Mirka Norca i tekstom: “Kriv jer je obranio Hrvatsku”. Sanader, kojemu su braniteljske udruge i glasoviti Stožer za obranu Domovinskog rata bili itekako dobrodošli dok je HDZ bio oporbena stranka, sada je odjednom relativizirao okolnosti i nakon prispijeća haaške optužnice sad odjednom svi mi više nismo Mirko Norac, nego bismo svi mi lijepo u Europu, pa da tamo potiho i potajno budemo Mirko Norac. A on da bude u buksi. Neki su plakate s Norčevim likom lijepili, drugi pak trgali, iako su donedavno, i oni koji su lijepili i oni koji su trgali, bili na istoj strani. Strane su se sada promijenile, Vlada kreira nove oklonosti, a Mirko Norac, čije prezime, ako se ne varam, ima neke veze s ronjenjem, sada je ostavljen na suhom. Jer i domoljublje je relativna stvar i usklađuje se s potrebama političkoga trenutka, a oni, koji su bili heroji, uskoro će postati ubojice. Samo ako se tako naredi. I sve bi to bilo dobro i lako da nema leševa. Oni su roba koja se najteže skriva. I u snovima i na javi.