"Danas bilo tko može snimiti CD, ali ga nitko živ ne može prodati, radijski eter je zatrovan reklamama i tko god ima para može si kupiti minute. Gužva je u eteru”, zaključuje Gobac“Bilo je vremena kad je bilo super, s prepunih koncerata nosili smo vreće grudnjaka i gaćica doma, a bilo je i vremena kad smo se s dvomjesečne turneje vraćali kući sa sto kuna zarade. Ali ostali smo bend, i još smo danas ovdje”, prisjeća se Davor Gobac trenutaka koji su obilježili karijeru benda Psihomodo pop čiji je frontmen. Ove će godine, naime, dečki proslaviti tridesetu obljetnicu, no kako - još nisu odlučili. Sigurno je samo da će Gobac biti za mikrofonom, Tigran Kalebota Tigi na bubnjevima, Smiljan Paradiš Šparka na basu, Vlatko Čavar Brada na gitari, a Jurij Novoselič Kuzma na saksofonu i klavijaturama. "Organizirat ćemo sigurno neki veliki hepening. Mislim da bi bilo vrijeme da konačno napravimo i dokumentarac, a razmišljali smo i o knjizi”, pojašnjava pjevač koji će 17. veljače proslaviti 48. rođendan.

Zanimljivo je da je "godina zmaja" znakovita za cijeli bend - Gobac je, baš kao i većina dečkiju iz benda, rođen u godini zmaja, njihov prvi album s kojim su postigli velik uspjeh nosi to ime, a kako je i ova godina u koju smo ušli po kineskom horoskopu godina zmaja, zmajevi spremaju - nešto veliko. “Ja sam ušao u bend prije točno trideset godina. Tada su se dečki još zvali Neron, a tek smo godinu dana kasnije promijenili ime u Psihomodo pop. Dugo smo se premišljali oko imena i onda smo se pronašli u imenu albuma Cockney Rebela i Stevea Harleya 'Psychomodo'”, prisjeća se Gobac i dodaje: “'Psycho' smo promijenili u Psiho da ne bi netko u našoj bivšoj državi zaključio kako se netko u bendu zove Sajko."

Prvi koncert Psihomodo pop održao je u kultnom zagrebačkom klubu Lapidarij i, prisjeća se Gobac, bez problema ga napunio. “To je bilo krajem '82. i bilo je stvarno super. Došla nam je ekipa iz škole i prostor se napunio bez po' frke, na prvoj su nas svirci odmah zvali na tri bisa. Samo, bila su to druga vremena. Ljudi kao da su bili znatiželjniji, zanimalo ih je što se događa. Mislim da se isto to danas događa sa cajkušama”, razočarano komentira pjevač priznajući kako je mladim bendovima u njihovo vrijeme možda čak bilo i lakše. “Tada je bilo teško napraviti profesionalne snimke. U gradu je bilo tek nekoliko profesionalnih studija i vrijeme tamo bilo je jako skupo, ali zakazati gažu bilo je k'o iz pičke. Ali kad si jednom snimio ploču i pogurnula te neka diskografska kuća s ne baš previše ulaganja, lako je bilo ići dalje. Mislim da je danas obratno. Bilo tko može snimiti CD, ali ga nitko živ ne može prodati, radijski eter je zatrovan reklamama i tko god ima para može si kupiti minute. Gužva je u eteru”, zaključuje Gobac.

No i tadašnja su vremena imala svoje velike mane, najčešće vezane uz politiku. “Pokušavali su nas cenzurirati u nekoliko navrata, ali nije išlo. Zapravo, šunderaj i politički pritisci su bili prije nas, a imam osjećaj da je '88. i '89., kad je izašla naša prva ploča, bila veća sloboda govora nego ikad. 'Ajde danas opsuj na radiju. Odmah sto udruga za promicanje morala izlazi na cestu i pojavi se dvjesto s argumentima kako to loše djeluje na omladinu. A to što političari pokradu cijelu državu, to ne šteti omladini. Prije su ljudi u eteru kužili što je zajebancija, i ako je psovka bila u nekom pozitivnom kontekstu nitko od te muhe nije radio slona. Danas su svi moralni za popizdit”, kaže Gobac.

Cijeli članak pročitajte u novom broju Extre!