Film 'Bosanoga, sasvim slučajna smrt' Morane KomljenovićOsmo izdanje najvećeg međunarodnog festivala dokumentarnog filma u ovoj regiji, Zagreb- Doxa, održat će se od 26. veljače do 4. ožujka u Movieplexu u Centru Kaptol. Festivalski program obuhvaća više od 150 dokumentaraca koji pokrivaju širok spektar tema: od kontroverznih političko- društvenih pojava i ličnosti preko glazbenih priča i fenomena te filmskih opažanja dokumentarnih velemajstora sve do tinejdžerskih problema. Službeni program Happy Dox ove godine obuhvaća deset dokumentarnih priča s pozitivnim predznakom.

MEĐU BROJNIM STRANIM autorima svoje filmove na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavit će i nekoliko domaćih autora kao što su Dana Budisavljević, Silvestar Kolbas, Morana Komljenović, Đuro Gavran, Jagoda Kaloper, Branko Ištvančić, trio - Mejra Mujičić, Nika Radić i Marina Viculin, Igor Bezinović, Neda Radić i Goran Trbuljak. Dana Budisavljević, zagrebačka redateljica, producentica i montažerka, snimila je film “Nije ti život pjesma Havaja”. Riječ je o njezinoj intimnoj, obiteljskoj priči, u kojoj se ona, pred kamerama, suočava s neriješenim odnosima sa svojim ocem, majkom i bratom. Autorica već godinama živi s tajnom koju znaju samo njezini najbolji prijatelji.

Lažni život dugo ju je izjedao pa je odlučila kroz film svojim roditeljima otkriti svoju tajnu, koju su oni na kraju i prihvatili. Raspravljajući o autoričinoj tajni i njezinim intimnim problemima, roditelji i brat otkrivaju i neke svoje, dotad nikad izgovorene tajne. "Primijetila sam da je fascinantno koliko smo zapravo vezani za svoje roditelje i svoju obitelj. Uvijek se kaže, sad si odrastao, sad to više nije važno, a čini se kao da te dječje rane zapravo nikad ne zacjeljuju. Shvatila sam da je velik poklon što imam žive roditelje i da ne smijem dopustiti da odu a da barem ne pokušamo riješiti stvari koje nas muče. I da ono vremena koje nam je ostalo trebamo proživjeti kvalitetno i iskreno. To je veliko bogatstvo. Kad si odrastao i samostalan, najčešće te s roditeljima i obitelji vežu nedjeljni ručkovi. Baš sam zato odlučila taj ritual nedjeljnog ručka iskoristiti u filmu. U našoj obitelji to je malo specifično jer su roditelji rastavljeni pa utorkom doručkujem s tatom, a nedjeljom ručam kod mame. Brat se također uključuje u te rituale jer živimo vrata do vrata. A onda se još poklopilo i vrijeme slavlja dvostrukog rođendana (tata i ja imamo sličan datum rođenja), koji nismo slavili pet godina. A mami se nije diglo tijesto za tortu, a ni krema baš nešto nije uspjela, tako da je prijetila katastrofa. I eto pregršt filmskog materijala”, kaže autorica, dodavši kako je najprije bila uvjerena da će njezini roditelji odbiti sudjelovati u filmu, no oni su ipak pristali.

"Gledala sam svoje roditelje kako stare i shvatila u jednom trenutku da će umrijeti, a da to nikad s njima neću riješiti. I s bratom sam imala neke duhove iz prošlosti i dugo nismo komunicirali, tako da je film bio idealan način da to riješimo. Takve je stvari jako mučno i teško rješavati i ljudi to s razlogom izbjegavaju. Vjerojatno bih i ja, kao dosad, mislila proći će i ovaj obiteljski ručak za sat vremena i idem doma, a ovako me kamera prisilila da stisnem zube i izguram to do kraja. Još sam uvijek u čudu što su pristali, i još k tome bili toliko opušteni i uvjerljivi, ali valjda su shvatili da mi je to užasno važno i učinili su to meni za ljubav. To je bio zaista velik poklon od njih”, otkriva autorica.

FILM JE SNIMALA u razmacima od oko godinu dana, nakon čega ga se okanila na cijelu godinu.Đuro Gavran, autor filma 'Veliki dan' Trebao joj je, kaže, odmak jer ipak je sve to jako osobno i intimno. Tek 2011. ozbiljno se pozabavila montažom snimljenog materijala. Redateljica Morana Komljenović, koja se već dugi niz godina bavi filmskim aktivizmom, poglavito kroz djelovanje u Fade Inu, danas producentskoj kući specijaliziranoj za produkciju dokumentaraca i filmskih TV-formi fokusiranih na civilno društvo, na Zagreb- Doxu će premijerno prikazati svoj film "Bosanoga, sasvim slučajna smrt". Riječ je o priči čije je polazište kontroverzna smrt Nenada Vižina, posljednjeg riječkog hipija, koji je skočio s prozora hotela Kontinental 1981. nakon što ga je proganjala policija. Na pitanje zašto se prihvatila upravo te teme autorica objašnjava: "Rođena sam u Rijeci, odrastala sam i učila o životu na istim mjestima kao i Nenad i njegova generacija. Za ono što se oko Nenadove smrti događalo u Rijeci 1981. saznala sam tek 2004. Iznenadila me spoznaja da smo se mi družili, zaljubljivali, oblikovali kao ljudi upravo na mjestu na kojemu je on skončao i činilo mi se da smo, neposredno, dobili u naslijeđe dio te priče a da možda nismo toga bili svjesni.

Na film me ponukala kolumna kolege Nikole Petkovića koji je, povodom terorističkog napada u Madridu, govorio o Nenadu Vižinu. Tada mi nije bilo jasno otkud potreba da se evocira Nenadovo stradanje u tom kontekstu i počela sam istraživati. Htjela sam ispričati univerzalnu priču o nemogućnosti opstanka 'drukčijih' u društvu koje ne trpi 'drukčijost'. Htjela sam upozoriti kako od besmislene nasilne smrti nikada ne smijemo okretati glavu", otkriva autorica. Budući da film govori o događaju koji se zbio prije gotovo trideset godina, Morana Komljenović kaže da je bilo teško rekonstruirati sva lica i aktere priče. Mnogi ljudi su s vremenom nestali, a oni koji su ostali i koje smo našli teško su govorili o tome. Nenadova smrt i ono što se poslije događalo za neke je ljude imalo posljedice pa se nisu osjećali sigurno govoreći o tome. Morate shvatiti da Nenad Vižin nije bio lik s kojim se većina rado asocirala. Tako je bilo i tijekom snimanja. Za neke je ljude bilo neprihvatljivo kompromitirati se. Ipak, bilo je ljudi koji su rado stali pred kameru bez obzira na sve konotacije. U filmu sudjeluju svjedoci događanja o kojima govorimo, nepoznata, ali i poznata lica; poput Pavice iz grupe Paraf, Kralja iz Termita, Prlje iz Leta 3, redatelja Bernardina Modrića, Nikice Petkovića i drugih. Zoran Prodanović Prlja posudio je glas Nenadovim dnevničkim zapisima.

"U ISTRAŽIVANJE ZA FILM krenuli smo 2004. a prvo snimanje obavili smo 2008. Međutim, ljeto 2009. godine nas je totalno pokosilo i onda smo shvatili da zapravo nemamo tu priču. I da nema obespravljene generacije i da nema borbe dobra i zla, nego da samo postoji taj jedan čovjek kojeg su gotovo svi zaboravili. I onda nam je taj čovjek postao najveća briga - htjeli smo mu na neki način vratiti dostojanstvo, a faktografske stvari su postale manje bitne. Postalo je bitno vidjeti na koji je način svatko od tih ljudi koji su to proživjeli, ostavio to u sebi. Bilo je teško, nekoliko puta smo gubili priču. U jednom trenutku smo razmišljali da film nazovemo 'Smrt ideala'. Najveći problem su bili sugovornici koji su odustajali od sudjelovanja (neki čak i nakon što smo završili snimanje). Također nam se činilo da 'ganjamo duha' kojega samo mi vidimo. Nenad je nekako nestajao i pojavljivao se u čudnim kontekstima i sve nas je to zbunjivalo", otkriva autorica. Glumica i akademska slikarica Jagoda Kaloper snimila je film "Iza ogledala" koji je autobiografska analiza njezina života .

Jagoda Kaloper snimila je dokumentarac 'Žena u ogledalu'Riječ je o filmskom kolažu u kojem autorica kombinira isječke iz filmova u kojima je glumila 1960-ih i 1970-ih godina, koristeći ih kao filmski readymade, te ih izmjenjuje s kadrovima prikazanog vlastititog lika zrcaljenog u reflektirajućim površinama, koje je sama snimila digitalnom videokamerom. Lik žene prezentiran je i promatran kroz nekoliko mogućih narativa, kroz razne filmske priče, i kroz prizmu društvenih institucija, kojima pripada i kinematografija, a koje obuhvaćaju umjetnički establishment, masovne medije i kulturne stereotipe. Ovaj film u jednoj osobi donosi i autoricu scenarija, režiserku i snimateljicu koja je u isto vrijeme i sama svoj glumac, sudac i analitičar. Filmom "Veliki dan", koji se bavi vjenčanjima i svim oko njih, zagrebačkoj će se publici predstaviti Đuro Gavran. Spomenuti film ujedno je i rad za magistarski studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti. "Posljednjih godina počelo se događati da sve češće prisustvujem nekim svadbama. Kad su mi se i jako bliski prijatelji počeli ženiti, dobio sam priliku vidjeti što je sve potrebno napraviti da bi se organizirala svadba. Kad sam shvatio opseg organizacije te ceremonije i uvidio koliko svaka stavka košta, bio sam - šokiran. Cijela mi se šarada učinila jako zanimljivom za filmsku priču. Htio sam istražiti koje to standarde mladenci pri organizaciji svadbe prihvaćaju kao normalne, na što pristaju, a što im se nameće. Što im tržište nudi, odnosno koje sve kopije ponude američkog i zapadnoeuropskog trišta prolaze ovdje. Kolika je cijena pojedine stvari/usluge/ideje koja će omogućiti da taj jedan jedini 'veliki dan' ispadne kako su mladenci zamislili."

NA PITANJE što mu je važno kod dokumenataraca, autor koji iza sebe ima filmove "Zapadna Sahara – posljednja afrička kolonija" i "Kelti" odgovara: "Ako pogledam što sam dosad napravio, teško je reći da postoji neki obrazac po kojem pristupam dokumentarnom filmu - od gerilskog odlaska s kamerom u Saharu s idejom da snimim film o posljednjoj afričkoj koloniji (Zapadnoj Sahari), preko intimne priče mog dobrog prijatelja o izgubljenom prijateljstvu iz doba Domovinskog rata, priče o navijačkoj skupini Kelti iz mog rodnog Bjelovara, pa do dokumentarca o pravima/nepravima migrantskih radnika u susjednoj Sloveniji. Važno mi je govoriti o stvarima o kojima mislim da se ne govori dovoljno, ili pak o onima o kojima se toliko priča da se uzimaju zdravo za gotovo. Primjerice, svi smo bili na nekom vjenčanju, vidjeli fotoalbume koji ostaju kao uspomena na svadbu.

Mene je interesiralo što se krije iza tih fotoalbuma. Zašto susrećem ljude odjevene u vjenčanicu i svečano odijelo u posve bizarnim situacijama - kako usred radnog tjedna, u parku Maksimir ili nasred Ilice, skaču u zrak, glume da se ljube, kleče jedno pred drugim... Je li moguće da ljudi zaista dižu kredite kako bi financirali svadbu. Zašto moramo proći kroz zaručnički tečaj ako želimo sklopiti brak. Zašto gotovo svaka svadba ima isti obrazac i zašto sav taj uloženi trud i novac prečesto odu u nešto što izgleda kao šarena, suluda predstava za okupljenu masu, nimalo nalik simbolu sklapanja intimne veze između dvoje ljudi, koja se njom slavi."