Zoran FerićOvih dana, kad se u crnim kronikama često piše o prometnim nesrećama sa smrtnim ishodom, neprestano mislim o punini i praznini. Upravo me opsjedaju ti pojmovi: puno i prazno. Kaže se “punina života” ili “diše punim plućima”, što se metaforički najčešće i odnosi na život. Tako, nerijetko, život poistovjećujemo upravo s puninom. Praznina pak asocira na smrt. Uostalom, smrt se za nas žive obično i pojavljuje kao neka vrsta praznine, nedostatka, nekog strašnog osjećaja da su nam drage osobe koje su umrle nekako amputirane iz života, a bol koju osjećamo je poput onih fantomskih bolova kad još uvijek osjećamo udove koji su davno odrezani. Tu, dakako, kad je o prometu riječ, postoji i jedno pravilo. Punina se u prometu često veže uz smrt, a praznina nerijetko uz život. Jer, kad su ceste pune, više je nesreća i više se gine, a kad su prazne, nesreća je ipak manje pa je i manje one praznine koju smrt u prometu tako često donosi u naše živote. Osobito je alarmantno bilo prethodnog dugog vikenda, za Tijelovo. Na našim cestama bilo je ratno stanje, a u prometu se ginulo više nego u najtežim borbama u ratu. U samo 24 sata smrtno je stradalo desetak ljudi. Jasno, taj povećani broj nesreća možemo sasvim racionalno i bez ikakvih mistifikacija povezati s praznicima, nervozom, potrebom da se što brže od nečega ode, ili nekamo stigne, a Tijelovo i spojeni dugi vikend pali su upravo u vrijeme kad su, nakratko, zavladale prave ljetne vrućine pa su svi valjda pohrlili prema moru ili nekamo na izlet. Međutim, ovaj je vikend, čini mi se bio rekordan što se tiče mrtvih u prometu, a to se ne događa za svaki praznik. Kao da u čitavoj toj racionalnoj kalkulaciji i statističkome predviđanju postoji i nekakav iracionalni ostatak. Nešto kao onaj fenomen vidljiv u dućanima, poštama i bankama kad ste s druge strane pulta. Kad sam, recimo, kao klinac za vrijeme ferijalne prakse radio u dućanu, bila je ili užasna gužva, pa je bilo strahovito naporno raditi, ili nije bilo nikoga, pa nas je mučila dosada. Taj fenomen poznaju svi prodavači ili oni koji rade za šalterima. Isti fenomen, izgleda, poznaje i smrt. Gomila se u jednome vremenu, na nekom mjestu ili u nekoj obitelji, a onda je dugo nema i tako onemogućuje zapravo bilo kakva naša predviđanja. Osim praznine, nepredvidljivost je možda najčešća osobina koju vezujemo uz smrt i umiranje. Dobar dio strave koju izaziva upravo je u toj nemogućnosti predviđanja i u tome što ne postoje nikakva čvrsta uporišta. A o tom vikendu i smrti u prometu nameću mi se, zapravo, tri istinite priče. Priča prva. Čitajući o svim tim nesrećama, sjetio sam se trenutka kad smo se mi, dečki iz kvarta, prvi put sreli s ovim oblikom smrti. Bilo je to kad nam je poginuo prijatelj Bela. Danas smrt dolazi telefonom. Aparat zazvoni, ti mirno dižeš slušalicu, a s druge strane promukli i uplakani glas obavještava te da je umro netko tko je i tebi drag. U ono vrijeme, ta prva naša prometna smrt stigla je jednim dugim fićukom. Tako smo se, naime, u kvartu dozivali s prozora na prozor: fućkanjem. Nisam imao telefon. Prijatelj, koji jest, i kojega su obavijestili, fućnuo je i preko prozora rekao kratku poruku: poginuo Bela. Zvučalo je gotovo kao brzojav koji mi netko izvikuje preko praznine od stotinjak metara. S njegove strane to je, vjerojatno, bio glasan uzvik, a do mene je stiglo nešto poput šapta, riječi dovoljno tihe da posumnjam kako nisam dobro čuo, kao da se umiješala ona praznina. Ili vjetar. Nažalost, čuo sam dobro, nije bilo buke u komunikacijskom kanalu, nego samo tišina. Ili praznina. Ostali smo stajati tako u tišini, svatko na svom prozoru i to je, koliko se sjećam, bila jedina minuta šutnje za našeg poginulog prijatelja. Poslije o njemu više nismo šutjeli, nego samo razgovarali.
Priča druga. U tjednu o kojemu govorimo, neposredno prije Tijelova, stradao mi je i drugi prijatelj. Išao je biciklom na posao s Kvatrića na Jankomir i jurio između automobila. Bilo je vruće i jedan gospodin je otvorio vrata automobila. Bio je to vjerojatno gadan sraz, čovjek na biciklu, koji ide barem trideset na sat, i otvorena vrata automobila u koloni. To mi je javio isti onaj prijatelj koji je javio i za Belinu smrt. Neuvjerljivo je rekao da nije strašno, da je, doduše, moglo biti, ali se naš pajdo izvukao samo s nekoliko gadnih masnica. Rekao je, isto tako, da se kod stradalog okupilo veće društvo, kao što se i događa kad netko neočekivano pogine ili preživi. Znajući kakvo je stanje u njegovu frižideru, sjeo sam na motor i pojurio da mu kupim burek od sira. To mi je u toj situaciji prvo palo na pamet: burek od sira. Kao da se smrt burecima tjera. I kad sam stigao pred njegovu kuću s vrućim burekom u vrećici, iz dvorišta su izašli njegov brat i šogorica. U crnini. Ona u tamnoj haljini s nekom čipkom oko vrata, ili sam bar tako u tom trenutku vidio, a on u tamnoplavom odijelu s crnom kravatom. Šok je bio potpun. Stajao sam tamo sekundu dvije, na istom onom mjestu gdje smo nesvjesno šutjeli i za Belu. Zapravo ispod toga mjesta, na ulici, točno između naših kuća. Međutim, prijateljev brat i šogorica veselo su me pozdravili. “Zašto ste tako obučeni?”, pitao sam. Ispostavilo se da su bili na maturalnoj večeri svoga sina kad je stigao telefonski poziv. “Nije strašno, samo je natučen”, rekla je šogorica. Predložio sam da se vrate, dugo se nismo vidjeli, pa da popijemo jedno piće. No rekli su da se žure i otišli. To je bilo u utorak. Tek u nedjelju navečer doznali smo što se dogodilo iste večeri. Dok su se vozili Pantovčakom, na njih je naletio nekakav luđak sa sto dvadeset na sat. Prešao je potpuno na njihovu stranu i brat moga prijatelja jedva je skrenuo s ceste tako da je taj umobolnik u nekakvom bijelom Passatu samo okrznuo stražnji dio njihova automobila. Dva su brata mogla smrtno stradati u istome danu. A vikend je tek počinjao.

Život uglavnom poistovjećujemo s puninom. Praznina pak asocira na smrt. Na pustim i prekrcanim cestama često je upravo suprotno I moji su znanci znali zaspati za volanom. Važno je samo prepoznati takve dane. Oni nam daju znakove. Treba ih znati pročitati Priča treća. U srijedu popodne, prije Tijelova, vozio sam svoju ženu i njezinu tetu u Rijeku. Na brzoj cesti, tamo gdje prestaje klasična autocesta, išle su nam ususret kolone automobila. Vozio sam oko 130 kilometara na sat, kolika je tamo normalna putna brzina. I onda mi se prispavalo. Ne jako, samo onako, malo. Mislio sam: “Mogu ja to, neću zadrijemati. Uostalom, uskoro smo u Rijeci. I tada sam zaspao. Probudio sam se skroz na lijevoj strani ceste. Tamo, začudo, nije bilo nikoga. Nikakvih kolona, kamiona, samo spasonosna praznina ceste. Minutu nakon toga, opet su počele kolone. Šok je pomogao da se razbudim jer dobro znam da frontalni sudar, ako voziš 130, a onaj drugi isto toliko, znači skoro sigurnu smrt. Pogodili smo točno nekakvu rupu između dvije kolone. Jedino me čudi što moja žena ni njena teta nisu ništa rekle kad sam zaspao. Nisu ispustile nikakav zvuk, ništa. Možda su se ukočile od straha. Ili su i one spavale? Ne znam. Nismo o tome razgovarali. U četvrtak popodne, pak, na sam praznik, vozio sam ženinu tetu natrag u Zagreb. Stvar je bila u tome što je cesta kojom smo prolazili bila gotovo nestvarno prazna. Kao da se nalazimo u nekom paralelnom svijetu u kojemu je sve isto, samo nema ljudi. Ili su za nas nevidljivi. Kao i mi za njih. I dok smo se vozili od Grobnika prema Gorskome kotaru po potpuno praznoj cesti koja nikada nije potpuno prazna, učinilo mi se na trenutak kao da ipak nisam izbjegao onu kolonu iz suprotnoga smjera i kao da smo stvarno poginuli pa sada lutamo cestama poput duhova, nevidljivi za druge, kao što su i oni za nas. Međutim, ako je to smrt, onda i nije tako loša. Dan vedar, ni topao ni hladan, jurimo kroz šumu, između grana probijaju se traci sunčeve svjetlosti. Zrak je oštar i mirisan, a na CD-u svira Dylan, “Knock, Knock, Knockin’ on the Heaven’s Door”. A taj sam CD, “Pat Garett i Billy the Kid” kupio u Berlinu prije mjesec dana, i odonda ga ne vadim iz auta. Možda bi ga, ipak, trebalo izvaditi.

Stvar je u tome što postoje dani kad se gine. Lakše i masovnije nego drugih dana. To se posebno dobro može vidjeti u prometu. Odjednom su svi nekako nekoncentrirani, nervozni, nepažljivi, sve ljude kao da je obuzela neka omaglica ili sumanutost. Takav je bio i taj vikend. Poslije sam doznao da su i neki drugi moji znanci bili u kritičnim situacijama ili zaspali za volanom. Važno je samo prepoznati takve dane. Oni nam daju znakove. Treba ih samo znati pročitati.