Damir RadićDo prije samo pet-šest godina Hayao Miyazaki na Zapadu je bio slavljen tek u uskom krugu poklonika japanske anime. Sve se promijenilo na prijelazu u novo tisućljeće pojavom “Princeze Mononoke” koja je širem zapadnjačkom gledateljstvu otkrila autorski svijet ingenioznog Japanca. Taj film impresivno je pokazao kako se načelno slijedeći disneyjevsko oblikovno naslijeđe može prevladati dominantno infantilan, značenjski uglavnom krajnje reduciran disneyjevski svijet i kreirati animirani slikopis koji osim formalne impresivnosti, nezaobilazne u Disneyja, nudi i tematsko-idejnu intrigantnost. Višeslojno prožimanje svijeta ljudi i prirode, racionalnog i iracionalnog, realnog i fantastičnog, ovdašnjeg i onostranog, posve neuobičajen, fascinantno suptilan erotski trokut mladih protagonista s dvoje iznimno snažnih, međusobno suprotstavljenih ženskih likova – divlje djevojčice te mlade i lijepe gospodarice, koji utjelovljuju sukob prirodnog i kulturnog, a između kojih posreduje dječak-mladić koji dijalektički sraz želi prevesti u dijalektičku sintezu, sve to i štošta drugo (srednjovjekovna ”šumska” atmosfera filma priča je za sebe) učinilo je “Princezu Mononoke” umjetničkim događajem godine, a gotovo 60-godišnjeg Miyazakija Zapadu otkrilo kao klasika animacije. Neki zapadnjački kritičari doduše ne dijele “opće” oduševljenje Miyazakijem, pa tako primjerice i Nikica Gilić u kontroverznom Filmskom leksikonu, obrađujući “Princezu Mononoke”, tvrdi da je u njoj naslijeđe japanske nacionalne kulture i mitologije trivijalizirano “slično kao što su temelji zapadnjačke kulture trivijalizirani u proizvodima tvrtke W. Disneya”. Premalo poznajem temelje japanske kulture da bih mogao komentirati ovakav iskaz, ali sasvim je sigurno da je značenjska potentnost i ozbiljnost “Princeze Mononoke” daleko ispred svega što je Disneyjev studio, uvijek bitno preokupiran idejnom podobnošću i (pogrešno) pretpostavljenim recepcijskim mogućnostima ciljane dječje publike, stvorio u zadnjih podosta godina, a vjerojatno i uopće. Usporediti uzbudljiv, iznimno slojevit, dominantno mračan svijet “Princeze Mononoke” s disneyjevskim trivijalizacijama doista nije mudro, jer Hayao Miyazaki, redovno kompletan autor svojih filmova, dakle režiser, scenarist, crtač i animator, koliko god to patetično zvučalo, doista jest umjetnik, a ne visokokompetentni “tehničar” kakve Disney proizvodi na pokretnoj traci, dakle istinski, “integralni” kreativac, ne tek tzv. zanatski virtuoz koji će pokušati do savršenstva dovesti unaprijed zadanu formu, mijenjajući autentičnu kreativnu inventivnost za onu tehničku (koja u “tehničkom” mediju kakav je film nesumnjivo ima svoj umjetnički potencijal, ali prečesto sve ostaje samo na potencijalu), a sadržaj tretirati po podobnjačkoj špranci u kojoj kao da se od new deala do danas ništa bitno nije promijenilo. Drugim riječima, Disney nudi “pouzdan” i “provjeren” industrijski proizvod za masovnu uporabu, proizvod visokog “tehničkog” standarda, ali senzibilitetom uglavnom po mjeri mediokritetske dominante, dok Miyazaki pruža individualiziran umjetnički rad u kojem tvorcu glavni orijentir nije publika nego on sam, iako Miyazaki od publike nipošto ne bježi, no za razliku od hollywoodskih mogula ne doživljava je nužno kao infantilne tamanitelje kokica.

Miyazaki pruža individualiziran umjetnički rad u kojem tvorcu glavni orijentir nije publika nego on sam“Princeza Mononoke” je kao svojevrsna kruna Miyazakijeva opusa navodno trebala biti njegov posljednji rad prije umirovljenja. Međutim, priča se dalje, prijateljeva kći toliko ga je oduševila da je dobio neodoljivo nadahnuće za film čija će protagonistica biti pametna, snalažljiva i požrtvovna 10-godišnja djevojčica koja se zatekla u onostranom svijetu duhova, bogova, čarolija, metamorfoza… Tako su nastale “Avanture male Chihiro”, prvi crtani film nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinskom festivalu i osvajač Oscara za najbolji dugometražni crtić. Kritičari su u priči o djevojčici koja se zatekne u fantazmagoričnom svijetu paralelne stvarnosti lako prepoznali utjecaje “Alice u zemlji čudesa” i “Čarobnjaka iz Oza” (potonjeg osobito u motivu zle i dobre čarobnice), a mogu se uočiti i tragovi Stephena Kinga odnosno njegova omiljena motiva pametne i visokointuitivne djece nedoraslih im roditelja, što se opet može tumačiti kao šira metafora svijeta u kojem nekompetentni vladaju kompetentnima, a kad dođe do nevolje, koju često sami skrive “superiornom” indolencijom, iz nje ih moraju vaditi upravo oni podcijenjeni. Takva je upravo situacija u “Avanturama male Chihiro”: nonšalantno radoznali i samoživi roditelji, odavno “ogrezli” u ultimativno racionalno uređenom svijetu odraslih pa stoga nesposobni naslutiti mogućnost drugačije realnosti i opasnosti koju ona donosi, zakorače u nepoznato te nesvjesni njegove onostranosti završe, kao u “Odiseji”, pretvoreni u svinje. Chihiro se tad mora sama pobrinuti za sebe, pronaći načine opstanka u čudnome mjestu, svojevrsnom “predindustrijskom” javnom kupalištu i odmaralištu za duhove odnosno bogove, koje vodi vještica Yubaba, a naposljetku povratiti roditelje u ljudsko stanje i vratiti se u svoj svijet, obogaćena spoznajom o realnosti koegzistirajućih svjetova različitih, no međusobno prožimajućih ontologija. Posežući u kulturnu riznicu Zapada, Miyazaki od njezinih motiva gradi tkivo prožeto japanskim šintoizmom i budističkim elementima, afirmira, karakteristično za nj, međusobnu prožetost svega živog, osobito ljudi i životinja odnosno prirode uopće, koja se manifestira primjerice u nekovrsnom čovjeku-pauku, dok je ključni lik za razumijevanje Miyazakijeva svjetonazora dječak Haku koji se može preoblikovati u zmaja, a izvorno je zapravo rijeka, što znači da u sebi spaja čovjeka, fantastičnu onostranost i prirodu.

Dojmljiva ambijentacija i atmosfera uopće, što dosta duguju naslijeđu europskog i japanskog stripa, još je jedan karakteristično miyazakijevski prilog kvaliteti filma, no koliko god ona bila visoka, nedostaje joj erotska intrigantnost koja je krasila “Princezu Mononoke”. Ljubav Chihiro i Hakua zaslužila je pomniju razradu, jednako kao i lik zgodne i svojeglave djevojke Lin čije uključenje u svojevrsni erotski trokut, na tragu prethodnog Miyazakijeva filma, gledatelji neće dočekati. Ipak, sav taj kaotičan novi svijet s kojim se Chihiro suočava, pogotovo začudne, ponekad i zastrašujuće metamorfoze likova, sadrži i seksualnu metaforu: on je, među ostalim, anticipacija Chihirina ulaska u pubertet, najava preobrazbi, iskušenja i konfuzija u trenucima kad djeca zakorače na tlo osviještene seksualnosti.

Istovremeno s “Avanturama male Chihiro”, na kinorepertoaru se nalazi zadnji Disneyjev crtani proizvod “Pobuna na farmi”, koji jasno pokazuje spominjanu razliku između onog što može ponuditi industrija ultimativno vođena profitom i kreativan individualac nošen plemenitijim motivima. Istini za volju, “Pobuna na farmi” ne ide u red ambicioznih Disneyjevih uradaka poput “Ljepotice i zvijeri” ili “Aladina”, to zasigurno nije film kojim će kompanija parirati Pixaru i Dreamworksu, no svakako je riječ o reprezentativnom Disneyjevu ostvarenju. Svi sastojci su tu: jednostavna priča izražajnih i prepoznatljivih karaktera, akcija i humor dozirani u uobičajenom omjeru, dinamičan ritam, mjuzikl segmenti, eskapističko bagateliziranje i lažiranje zbilje, rodno stereotipiziranje. Sve je oblikovano i posloženo bez pogreške, u skladu sa zadanim visokim standardima, film neosporno ima šarma, posebno u odlično profiliranim likovima protagonistica – triju krava s Divljeg zapada koje su se dale u potjeru za kravokradicom kako bi dobile nagradu raspisanu za njegovo hvatanje i njome spasile svoju voljenu gospodaricu, siromašnu vlasnicu farme pod hipotekom. Uglavnom, pošteno odrađen posao na zadanu temu bitno lišen svakog iskoraka iz rutine, što Disney već relativno dulje vrijeme košta zaostatka za entuzijastima iz Pixara i agilnim animiranim odsjekom Dreamworksa, koji danas pružaju najbolji hollywoodski crtanofilmski proizvod. No i taj proizvod, uza svu izvedbenu virtuoznost “Shreka” i “U potrazi za Nemom”, koja zaslužuje visoko poštovanje, uza svu težnju da se značenjski sloj učini intrigantnijim, ili bar emocionalno iskrenijim, teško da se može staviti uz bok Miyazakiju. Filmovi Hayaoa Miyazakija, jednako kao i oni Britanca Nicka Parka (njegova “Pobuna u kokošinjcu”, za razliku od “Pobune na farmi”, ne bježi od porazne realnosti životinjske svrhe u ljudskom prehrambenom lancu), pripadaju nekoj drugoj kategoriji, nečem što bi se frazeološki ali točno moglo nazvati autentičnim umjetničkim djelom, čija je važna odlika neopterećenost potrebom da se svidi po svaku cijenu. Teško da će se američki crtić, uza sve vrijedne napore Pixarova genijalca Johna Lassetera, do toga ikad dovinuti.