Objavljeno u Nacionalu br. 451, 2004-06-06

Autor: Damir Radić

FILM

'24 sata' najavljuje zanimljiv hrvatski filmski naraštaj

Prvi dio omnibusa, 'Sigurna kuća' Kristijana Milića, djelo je filmaša koji dijei autorski svijet s Tarantinom još iz vremena kad za američkog redatelja nitko nije čuo, a 'Ravno do dna' Gorana Kulenovića narativno-sintaktički glatka humorna priča s kriminalističkim motivom

Damir RadićDamir RadićNa pretprošlim Danima hrvatskog filma, početkom 2002., produkcijska kuća Interfilm prikazala je dva srednjometražna igrana filma, polusatnu “Sigurnu kuću” Kristijana Milića i 45-minutni “Ravno do dna” Gorana Kulenovića. Ljeta iste godine čelnik Interfilma Ivan Maloča “Sigurnu kuću” i “Ravno do dna” spojio je u omnibus nazvan “24 sata” i predstavio ga u Puli, gdje je film prikazan u službenoj konkurenciji. Za redovnu kinodistribuciju zainteresirao se zagrebački Discovery, tvrtka specijalizirana za distribuciju kreativno ambicioznih neameričkih odnosno američkih nezavisnih filmova, međutim problemi su nastali s autorskim pravima Branimira Štulića, čijih nekoliko pjesama Kulenović koristi u svom segmentu filma. Dobro je poznato kako Štulić smatra da Croatia Records konstantno krši njegova autorska prava te da odbija sve kontakte po tom i drugim pitanjima, pa je stoga distribucija filma postala neizvjesnom. Međutim, kad je početkom 2004. Igor Mirković pustio u kina svoj dokumentarac “Sretno dijete”, u kojem je pregršt Azrinih pjesama, postalo je jasno da Štulićeva autorska prava više nisu problem, premda (u široj javnosti) nije objašnjeno kako je stvar riješena. Bilo kako bilo, Discovery i producent Maloča ponovo su se zagrijali za distribuciji “24 sata”, osobito u svjetlu svojevrsne “renesanse” hrvatskog filma (ove godine četiri su hrvatska filma uvrštena u službeni program međunarodnih festivala najviše A kategorije, “Sretno dijete”, “Konjanik” i “Duga mračna noć” bilježe jako dobar posjet u kinima, a na predstojećem festivalu u Puli premijerno će biti prikazano respektabilnih sedam filmova u nacionalnom programu), no novi problem je nastao CineStarovim nedostatkom entuzijazma za prikazivanje filma u svojim dvoranama. Nakon duljeg natezanja, Discovery je shvatio da od prikazivanja u CineStaru neće biti ništa i, jednako kao u slučaju svog nedavnog ciklusa Filmofilija s temom represije nad ženama, dogovorio zagrebačku distribuciju s Kinematografima, u čijem su nekoć “kraljevskom” kinu Europa “24 sata” prošlog četvrtka imala svečanu premijeru.

Kristijan Milić, autor prve priče filma, “Sigurna kuća”, rođen je u Zagrebu 1969., a na Akademiju dramske umjetnosti upisao se nakon nekoliko neuspjelih pokušaja. Prononsirani ljubitelj skinheads ikonografije, filmskog i stripovskog nasilja te crnog humora (diplomirao je pomalo bizarnom radnjom o suvremenom hororu koja je oduševila nekonvencionalnog filmologa Hrvoja Turkovića), poklonik Petera Jacksona u vrijeme kad je ovaj bio svjetlosnim godinama udaljen od “Gospodara prstenova” i statusa megazvijezde, Milić je u očima većine svojih profesora doživljavan kao neželjeni eksces, čista suprotnost “zlatnim dečkima” iz uglednih “zagrepčanskih” građanskih obitelji a la Hrvoje Hribar ili Lukas Nola. Stoga mu se nijedan studentski rad nikad nije našao na programu Dana hrvatskog filma, iako je primjerice njegova vježba s temom potjere jedna od najboljih snimljenih otkad Akademija djeluje u nezavisnoj Hrvatskoj. No Milićeva potjera crnohumorno se bavila rasnim nasiljem čija glavna žrtva Židov na kraju “židovskom lukavošću” nadvlada zajapurene skinse i Arape, a ta vrsta politički nekorektne ironije većini Akademijinih profesora nije bila nimalo simpatična. U kasnijim studentskim radovima Milić se bavio i mračnom stranom proteklog rata (dokumentarna vježba koja je uznemirila Akademijine profesore, a podršku dobila samo od Miliću svjetonazorski suprotstavljenog Nenada Puhovskog) i uprizorenjem trash-horora s tzv. grafičkim nasiljem, no ništa od toga nije pušteno u javnost, tako da njegova filmografija do 2000., kao što svjedoči temeljna “Hrvatska filmografija” Vjekoslava Majcena, službeno ne postoji. U tom smislu, “Sigurna kuća” doslovno je prvi javno zabilježeni Milićev uradak.

Kritičari su “Sigurnu kuću”, priču o svjedoku pokajniku koji u jednoj noći izaziva razdor među trojicom korumpiranih policajaca koji ga čuvaju (potpisnik scenarija je Ivan Pavličić, sin Pavla Pavličića), označili kao (zakasnjeli) odjek tarantinovske poetike. Zaista, sve je u tom filmu tarantinovsko, od općih značajki (pomaknuti “tough” likovi, “frajerski” dijalozi, inzistiranje na grafičkom nasilju s crnohumornim pomakom) do onih konkretnih (skučen prostor zbivanja sa znakovitim flešbekovima koji ga “otvaraju” očito upućuje na “Reservoir Dogs”). No Milić je, o čemu svjedoče njegovi stripovi i priče s kraja 80-ih, dijelio autorski svijet s Tarantinom u vrijeme kad ni on ni nitko drugi za Tarantina nije bio čuo. Veza Tarantino – Milić usporediva je s onom Warhol – Gotovac, s tom razlikom što je Gotovac gotovo istovremeno, ne znajući za Warhola, rabio srodnu poetiku, dok je Milić imao nesreću da prvi “javni” film ostvari deset godina nakon “Reservoir Dogsa” i osam nakon “Paklenog šunda”. Drugi prigovor koji je upućen Milićevu filmu jest neutemeljenost u domaćoj zbilji. Istina je, Milić radi posve američki inspiriran film, no to može biti mana samo u očima dosadnih zagovaratelja “stvarnosne proze” (iz čijih je redova ta kritika i stigla), a osim toga u toj “americani” ima itekako domaćeg podteksta. Naime, koliko god karakterizacija policajaca bila izvedena po američkom modelu, nema nikakve sumnje da je u njoj sadržana i hrvatska nota, i to ona o kojoj se malo tko uz Milića usudio progovoriti. Policijsko premlaćivanje do smrti nepoćudnog Srbina nadovezuje se na prijašnje milicijsko premlaćivanje do smrti nepoćudnog pedera, nakon čega slijedi policijsko zataškavanje lakonskog ubojstva prostitutke poslije “orgijanja” s murjacima; Milić očito inzistira na kontinuitetu milicijsko-policijskog primitivizma, što je u izravnoj opreci sa “službenom verzijom” po kojoj su jugoslavenske milicijske sirovine smijenili “naši dečki”, kulturni i savjesni hrvatski policajci.

Goran Kulenović, autor druge priče omnibusa, “Ravno do dna”, bio je u većoj milosti Akademijinih profesora od dvije godine starijeg Milića, pa je tako podosta njegovih studentskih radova prikazano na Danima hrvatskog filma. Najviše je pažnje izazvao kratkometražnim dokumentarcem “Zapisi jednog nevjernika” iz 1994., u kojem je ironizirao opću pomamu za papom prilikom njegova posjeta Zagrebu, a pamti se i karakterizacijski ekspresivan te narativno dobro elaboriran, no u završnici dramaturški zbrzan 20-minutni igrani rad “Trgovci srećom”. Naslov tog ostvarenja, preuzet od sjajne pjesme Filma s njihova prvog albuma, poveznica je s “Ravno do dna”, koji je nazvan po Azrinoj pjesmi i znamenitom trostrukom live albumu, a ponavlja se i dio glumačke ekipe (Rene Bitorajac, Mia Elegović, Bojan Navojec), kao i prepoznatljiva zagrebačka ambijentacija. Za razliku od zagasitog kolora “Sigurne kuće”, “Ravno do dna” snimljen je u robbymüllerovski atraktivnoj crno-bijeloj fotografiji (snimatelj obaju filmova je Mario Sablić, inače i filmski kritičar, kojem je to također dugometražni debi) te s Milićevim segmentom uspostavlja zanimljiv kontrapunkt dan – noć, svjetlo – mrak, otvoren prostor (Kulenovićev film dobrim se dijelom zbiva u eksterijerima, po gradskim ulicama i dvorištima) – zatvoren prostor. Radnja, smještena u vrijeme Domovinskog rata, što je međutim od marginalne važnosti, počinje u nedjelju ujutro i završava u kasno popodne istog dana, a tematizira perišićevski besperspektivnu trojicu mladića i djevojku, koji se moraju riješiti leša policajca kojeg je ubio jedan od njih. Kulenović ponovo demonstrira vrijednu sposobnost izražajnog profiliranja likova (kako protagonista, tako i živopisnih epizodista) u prostorno-vremenski skučenim dramaturškim prilikama, te narativno-sintaktičku “glatkoću”, ali ovaj put mu je razrješenje priče uspjelije. Kao i Milić, poseže za kriminalističkim motivima, no njegov pristup nasilju umjesto grafičke ekspresije nudi lakonski stav koji koketira s apsurdom, jednako kao i humorna nota koja prožima priču, a tretman hrvatskog policajca još je radikalniji od Milićeva: antipatična nabusita policajčina zaslužila je što je dobila, pa se gledateljska briga veže samo uz to hoće li simpatični protagonisti pronaći način da uklone leš. Jedini ozbiljan problem Kulenovićeva segmenta je trenutak kad njegov zagrebački lokalpatriotizam, pomiješan s ponešto patetične jugonostalgije, prijeđe u vulgarni urbani rasizam spram “primitivnog”, u gradu zalutalog Dinarca u mercedesu.
Ukupno uzevši, “24 sata” je korektan debi dvojice 30-i-nešto-godišnjaka koji ovoj kinematografiji imaju što ponuditi. Ako se izbore za normalan autorski kontinuitet, zajedno s nekolicinom svojih darovitih vršnjaka, Hrvatska bi napokon mogla dobiti zanimljiv filmski naraštaj.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika