17.02.2012. / 20:44

Autor: Renato Baretić

Baretić o odlasku Mosora

Gordosija od čovika

Nisu ovo nikakva nekrologičarska sranja, ne treba to Mosoru, ovo je samo jedno tužno zavijanje i lizanje rane koja nikad neće u cijelosti zacijeliti. Piše: Renato Baretić

Renato Baretić (Photo: Anto Magzan/Večernji list)Renato Baretić (Photo: Anto Magzan/Večernji list)Samo su dvije stvari sasvim jednostavne i sigurne: čovjek se rodi i čovjek umre. Sve ono između silno je komplicirano i nesigurno. A najteže je od svega, najkompliciranije i najnesigurnije, u cijelom tom međuvremenu biti - čovjek. Bez ostatka i bez ijedne pauze, svake sekunde. Biti moćna planina ljudskosti, prijateljstva, dobrote i veselja. Poznajem samo jednoga kojemu je to doista i uspjelo: Milorada Bibića Mosora.

Premda je bio i ateist i titoist, i zajebant i hedonist, u Mosoru je, samom samcatom, bilo više kršćanskoga čovjekoljublja nego na svim nedjeljnim misama u zadnjih dvadeset godina! Bio je bolji i Hrvat i Zemljanin, više građanin i veći Splićanin, nego itko koga ćete u životu upoznati! Bio je vulkan smijeha i gejzir kolegijalnosti. Bio je planina čovječnosti i nesebičnosti, bunar anegdota i najtajniji NASA-in laboratorij za smišljanje novih genijalnih dosjetki i namještaljki.

Tužno zavijanje

Nisu ovo nikakva nekrologičarska sranja, ne treba to Mosoru, ovo je samo jedno tužno zavijanje i lizanje rane koja nikad neće u cijelosti zacijeliti. Ovo moje "utorkaško" društvo izgubilo je najboljega među sobom, bez imalo dileme, i još ni sami ne shvaćamo koliko će nas u ostacima života Mosorov šokantni odlazak doista koštati, koliko ćemo okljaštrenije dane živjeti bez njegove nesebičnosti i neprigušive vedrine.

Otišao je čovjek koji je intuitivno znao za što jedino vrijedi postojati: za objašnjavanje drugima zašto se ipak valja veseliti životu! Otišao je u teškim fizičkim mukama, ali - siguran sam! - u nutrini, skrivenoj tankom i sve slabijom tjelesnom opnom, ipak zadovoljan činjenicom da je dao i davao ama baš sve što je mogao dati i davati, ne tražeći od nas ostalih zauzvrat ništa osim dobre volje. One koju nam je on ionako već maločas darovao.

Uska varoš

Foto: PixsellFoto: PixsellDanas se mnogi pitaju "kako?" i "zašto?". Ja ću vam reći: Mosor je imao dva metra i četiri centimetra, a u njima nekih sto i dvadeset kila. I rastao je sa svakom uspjelom dobrohotnom dosjetkom, i u visinu i u širinu. I, jednostavno, Split mu je postao prenizak, a Hrvatska preuska. Previše je u njemu bilo duha za tu usku varoš i te uske ljude.

Čitam vijest o Mosorovoj smrti po raznim portalima i na svakom nalazim, ispod teksta, poneki uvredljivi "anonimni" komentar na račun gordosije od čovjeka kojemu je već i samo srce bilo dovoljno veliko da ponese nadimak Mosor. Prije par godina, dok je ovaj portal još bio u povojima, bio sam među prvima koji su tražili da čitateljima dopustimo komentiranje naših tekstova. Danas, evo, zbog tuge za velikim prijateljem i zgađenosti nad mogućnošću da se i ovdje ispod oglasi neko štakorsko srdašce i odgovarajući mozak, molim urednika da blokira bilo kakvo komentiranje ovog javno-privatnog oproštaja.

A prijateljima koji se večeras neće moći družiti kod Vinka, na tužnom okupljanju "Po jednu za Mosora", šaljem video Milorada Bibića kakvog se jedino i može pamtiti:

I Mosorov standardni pozdrav: ajmo naprid!

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika