Ilko ČulićJim White – ‘Drill A Hole In That Substrate And Tell Me What You See’ (Luaka Bop / Dallas)

Profesionalni lovci na talente mogli bi puno naučiti od Davida Byrnea. Potkraj 80-ih on je zapazio brazilsku samba-reggae pjevačicu Margareth Menezes i odmah zaključio kako je njezin potencijal veći od bilo kakve jezične barijere. Nakon Brazila istraživao je Peru gdje je pronašao buduću world music primadonu Susanu Bacu, a neki mu pripisuju i pravovremeno otkriće londonskog Cornershopa, koji je doveo u Ameriku prije nego što je bilo tko u Britaniji stigao pomisliti da će cijeli otok pjevušiti refren njegova indie-pop hita “Brimful Of Asha”. “Southern-gothic” kantautor Jim White poslao je 1996. svoje demo snimke u “Luaka Bop” i za nekoliko dana već je bio na prvom razgovoru u Byrneovu
newyorškom uredu.

Whiteov kaubojski šešir i country background teško bi se uklopili u kozmopolitski profil Byrneova labela, ali zbližila ih je fascinacija tipično južnjačkom “white gospel” tradicijom. Byrne je svoju pokazao u neponovljivom uvodu za “Road To Nowhere”, a White se napajao na samom izvoru odrastajući u Pensacoli na Floridi, gdje su američki statističari pobrojali najviše crkava per capita. No Jim White nije dugo pjevao u crkvenom zboru. Ako jednog dana bude dovoljno slavan da se o njegovu životu snimi igrani film, hollywoodski scenaristi dobit će predložak zanimljiviji od kakva pustolovnog romana.

U Pensacoli White je uglavnom bio junkie, pa se skinuo s heroina i otišao u Honolulu postati profesionalni surfer, pa je živio New Yorku, vozio taksi i završio filmsku akademiju, pa je stigao i do Milana gdje se okušao kao maneken. Poslije je nakratko radio u pilani i zamalo ostavio na cirkularu tri prsta lijeve ruke. Tijekom višegodišnje rehabilitacije usavršio je poseban stil sviranja gitare bez hvatanja akorda i kad je negdje oko 40. rođendana napokon pokucao na Byrneova vrata, imao je više nego dovoljno materijala za dobar početak kantautorske karijere.

Debitantskim albumom “Wrong-Eyed Jesus” toliko je impresionirao članove Morcheebe da su se sami prijavili za produkciju sljedećeg LP-ja “No Such Place”. To je bila vrlo uspješna kombinacija, ali White je odigrao još bolju kad je za treći album “Drill A Hole…” angažirao Joea Henryja koji uvijek iz prve pogađa gdje završavaju utjecaji Toma Waitsa, Robbieja Robertsona iz “Somewhere Down The Crazy River” ili Daniela Lanoisa iz “Sleeping In The Devil’s Bed” i počinje originalna alter-country-gospel fuzija, magnetski privlačna za ljubitelje Lambchopa i Calexica. Međutim, izvrsno otvaranje sa “Static On The Radio” i “Bluebird” trebalo bi Jima Whitea dovesti do znatno brojnijeg auditorija, baš kao i pjesma “Borrowed Wings” iz koje svako malo izviruje Waitsov duh. David Byrne opet je potpisan kao izvršni producent albuma koji nakon trećeg kruga u CD playeru potvrđuje ranije pretpostavke da bi ovo moglo biti njegovo najvažnije otkriće.

David Bowie – ‘Diamond Dogs (30th Anniversary Edition)’ (EMI / Dallas)

Ovo je jedan od onih albuma koji efikasno prekidaju svaku akademsku raspravu o prolaznosti pop-rock muzike. Bowie iz 1974., na putu od “Ziggy Stardusta” prema “Low”, u formi o kakvoj danas može samo sanjati, s remek-djelima poput “Rebel Rebel”, “Diamond Dogs”, “1984”, “We Are Dead” i još dvadesetak minuta antologijskog materijala. Za 30. obljetnicu napravljen je besprijekoran remastering, a ubačen je i bonus CD koji će razveseliti najvjernije fanove s raritetnim snimkama kao što su skraćeni trominutni mix “Rebel Rebel”, svojedobno objavljen samo kao američki singl i dosad nedostupna Bowiejeva obrada Springsteenove “Growin’ Up”. Jedini balast je još jedna, puno lošija verzija “Rebel Rebel”, skinuta sa soundtracka “Charlie’s Angel: Full Throttle”.

J. J. Cale – ‘To Tulsa And Back’ (Blue Note / Dallas)

Legenda kaže da je J. J. Cale započeo solo karijeru kao bučni hard rocker, a onda je naletio na vlasnika kluba koji mu je obećao dobar honorar ako zasvira nešto ugodnije. Caleov laid-back blues bio je glavna inspiracija Knopfleru za Dire Straits, Clapton je zaradio milijune na coverima njegovih pjesama “Cocaine” i “After Midnight”, a J. J. je zauvijek ostao u drugom planu uglavnom zbog toga što teško podnosi bilo kakav publicitet. U njegovu zatvorenom svijetu promjene su rijetke kao kod nas vijesti iz Mongolije, pa se “To Tulsa And Back” odmah može gurnuti na policu sa starim albumima. Neće to biti adekvatna zamjena za evergreene “Naturally” i “Troubadour”, ali u nekoliko pjesama naći ćete vitalnog 66-godišnjaka koji se nikad nije dao uvući u žrvanj industrije zabave.

Brian Wilson – ‘Gettin’ In Over My Hand’ (Rhino / Dancing Bear)

Trijumfalna turneja bila je sjajna preporuka za prvi studijski projekt Briana Wilsona nakon albuma “Imagination” iz 1998., ali “kalifornijski Mozart” nakon svega što je prošao u životu ipak treba asistenciju nekog pouzdanog producenta, koji bi eventualno mogao probuditi skladateljskog genija iz hibernacije. Pojačavanje ekipe s pripadnicima engleske rock aristokracije nije donijelo očekivane rezultate jer Clapton svira rijetko dosadan solo u “City Blues”, Sir Paul McCartney zvuči potpuno indisponirano u “A Friend Like You”, a Sir Elton John u “How Could We Still Dancin’” podsjeća na Danijela Popovića dok doziva Julie. Za pamćenje ostaju samo naslovna pjesma i odličan ovitak na kojem je radio legendarni Peter Blake, dizajner omota za “Seargent Pepper’s Lonely Heart Club Band”.

Zvjezdice
Jim White – 4
David Bowie – 5
J. J. Cale – 3
Brian Wilson – 2

Top lista:
1.!!! – ‘Louden Up Now’
2.Edo Maajka – ‘No Sikiriki’
3.Beastie Boys – ‘5 To The Boroughs’
4.Jim White – ‘Drill A Hole…’
5.Earl Sixteen – ‘Soldier Of Jah Army’