Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

Autor: Saide Patricia Florez Calume

Álvaro Uribe Vélez

Zločincima sam oduzeo monopol na silu - silom

Kolumbijski predsjednik, za čija se dva mandata od 2002. do 2010. zemlja gospodarski oporavila, objašnjava treba li legalizirati drogu ili ne i zbog čega se ne treba bojati ulaganja u Kolumbiju

'Kolumbija je
najzanimljivije i
najvažnije odredište za
ulaganja u Latinskoj
Americi', smatra Álvaro
Uribe Vélez'Kolumbija je najzanimljivije i najvažnije odredište za ulaganja u Latinskoj Americi', smatra Álvaro Uribe VélezUzdižući se iz nasilne prošlosti, Kolumbija postaje možda jednom od najperspektivnijih zemalja Latinske Amerike. Uposljednjih pet godina ima održive stope ekonomskog rasta između 5 i 7 posto, a stopa nezaposlenosti lani je smanjena na 9,8 posto. Prema podacima organizacije Doing Business, prva je zemlja u Latinskoj Americi koja štiti privatne ulagače. Jedan od najdinamičnijih sektora je turizam s lancima hotela kao što su Intercontinental, Sonesta i Hilton, koji ulažu u razne gradove, osobito u Cartagenu.

Prošlog tjedna Kolumbijci su se prisjetili da rat protiv narkoterorističkih organizacija nije završen: teroristički napadi uzeli su sedam ljudskih života uz više od 70 ozlijeđenih. Deset milijuna Kolumbijaca na ulicama 4. veljače 2008. sudjelovalo je u najvećim demonstracijama u Kolumbiji - obitelji, djeca, radnici, studenti, seljaci prosvjedovali su protiv FARC-a (Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije), protiv terorizma, nasilja i tiranije što su ih takozvane ljevičarske gerile nametale Kolumbiji više od 50 godina. Dotad su građani živjeli u strahu od ljevičarskih gerila, paravojnih skupina i odreda smrti financiranih novcem od droge.


Prosvjed je bio održan na šestu godišnjicu najpoznatije kolumbijske žrtve nasilja Ingrid Betancourt, koju je FARC oteo u veljači 2002. dok se natjecala na predsjedničkim izborima. Te veljače nitko nije slutio da će u lipnju Ingrid Betancourt i još 11 talaca (uključujući tri Amerikanca) osloboditi kolumbijska vojska u Operaciji Jaque. Od 1998. do 2002. broj ubojstava bio je 38.000 godišnje. Pod prijetnjom ljevičarskih gerila i desničarskih ilegalnih naoružanih skupina, koje su djelovale kao lokalne vlasti u odsutnosti središnjeg autoriteta, zemlja je za mnoge međunarodne analitičare bila na putu da postane propala država. FARC je u pacifičkom priobalnom gradu Bojayá bombardirao lokalnu crkvu u kojoj su građani pronašli utočište. Paravojska je, s druge strane, terorizirala borce za ljudska prava, novinare i seljake koji su se zatekli usred borbi. U te četiri godine, sudjelujući u mirovnom procesu koji je omogućio demilitarizaciju 42.000 km2 kolumbijskog teritorija, FARC je dosegnuo vrhunac svoje vojne moći. Tih godina počeli su primjenjivati jednu od najstravičnijih metoda ratovanja, pescas milagrosas (čudesne otmice): zaustavili bi 300-400 automobila na glavnim cestama i nasumce otimali putnike. Tako su paralizirali zemlju jer je putovanje kolumbijskim cestama postalo gotovo samoubilački čin. U svibnju 2002. za predsjednika je izabran Álvaro Uribe Vélez, nestranački liberalni kandidat. Njegova kampanja, koja je imala korijene u potpori građana a ne u političkim strankama, imala je konkretnu središnju poruku o vraćanju zakonitog monopola sile oružanim snagama države. Primarni cilj tih mjera bio je zaustaviti pokolj nevinih građana i zaštititi građansko društvo od napada terorista. Organizacije za ljudska prava i lijeve stranke Uribea su vidjeli kao predstavnika ekstremne desnice i isticali da će njegova politika produljiti kršenje ljudskih prava. Iako je tijekom njegove osmogodišnje vladavine opozicija bila jača nego ikada, pogotovo stoga što je smjela slobodno govoriti, malo je predsjednika okončalo svoj mandat s 80-postotnim odobravanjem u anketama kao Uribe. Intenzivna vojna ofenziva protiv FARC-a, koja je gotovo dovela do uništenja te skupine, smrti njenih najznačajnijih vođa i mirovnog procesa, rezultirala je demobilizacijom 30.000 naoružanih članova skupine i izručenjem 14 njenih najvažnijih gospodara rata SAD-u. Kad je sigurnost obnovljena, zemlja je u cjelini doživjela procvat, kolumbijski BDP i dohodak po glavi stanovnika udvostručili su se u tih osam godina i znatno je učvršćena demokracija, a državne institucije postale su prisutne u svim regijama. Siromaštvo je smanjeno s 53,7 na 45,5 posto, a međunarodna su ulaganja počela ponovo pristizati. Uribeova ustavna reforma omogućila mu je da se dvaput kandidira za predsjednika i nakon drugog mandata poželio se natjecati i treći put. Za mnoge kolumbijske analitičare to mu je možda bila najveća pogreška, a navodni korupcijski skandali utjecali su na posljednje dvije godine njegove vlasti i još uvijek potkopavaju pozitivne rezultate koje je postigao. Ipak, s njegovom podrškom i glasovima njegova biračkog tijela u Kolumbiji je 2010. za predsjednika izabran Juan Manuel Santos, ministar obrane u Uribeovoj vladi. Godinu i pol nakon izborne pobjede Santos je pokazao više sklonosti Uribeovim protivnicima nego provedbi politike koju je obećao nastaviti. Zemlja je nastavila s pozitivnim gospodarskim rastom i postignuto je značajno priznanje žrtava nasilja pomoću Zakona o žrtvama koji će omogućiti ekonomske naknade onima pogođenima ratom. Ali sigurnosna se situacija počela pogoršavati, osobito u pograničnim područjima s Venezuelom i Ekvadorom, a to dokazuju i nove žrtve. Nekadašnji Santosov sponzor Uribe danas je njegov najžešći kritičar, a njihove su razlike sve veće. Prije nego što ste došli u kolumbijski predsjednički ured, mnogi su međunarodni analitičari vjerovali da je Kolumbija na putu da postane propala država, što je gotovo paradoksalno, jer Kolumbija ima najdužu i najstabilniju demokraciju u Južnoj Americi i uvijek je bila poznata po ozbiljnom makroekonomskom menadžmentu.

Kako ste spasili zemlju s ruba ponora?

- Moja vlada nije ostavila raj, ali se u zemlji javio novi osjećaj kretanja pozitivnim smjerom. Promijeniti dvjesto godina nasilne povijesti nije lak posao. Moja se vlada usredotočila na tri jasna cilja: obnovu sigurnosti koja je temeljna vrednota svake demokracije, promicanje ulaganja koja slijede nakon oporavka sigurnosti i, s ekonomskim rastom, programe socijalne jednakosti. Uobičajena kritika na vaš račun glasila je da ste gotovo opsjednuti sigurnošću u Kolumbiji.

Zašto se uvijek vraćate na to pitanje?

- Kad mi građani prilaze i govore mi o rastućoj nesigurnosti na područjima koja su već pod nadzorom oružanih snaga, zabrinem se. Kad primim poruku na Twitteru da je netko otet, moram se zabrinuti. Sigurnosno pitanje u Kolumbiji ne može se riješiti slabošću. Kad sam otišao s dužnosti, zemlja je bila na dobrom putu, ponovo smo preuzeli monopol sile od različitih zločinačkih organizacija i uspostavili prisutnost oružanih snaga u svim zakutcima Kolumbije, domaća su ulaganja stalno rasla, a i strana su bila u usponu, što nam je omogućilo povećanje društvenih ulaganja. Kolumbija ne smije skrenuti s tog smjera, to je moja najveća briga. (Nekoliko dana nakon ovog intervjua teroristi FARC-a napali su više gradova i ostavili za sobom sedmero mrtvih i više od sto ranjenih op. aut.)

Kako vidite situaciju u Kolumbiji u kontekstu Latinske Amerike godinu dana nakon što više niste predsjednik?

- Na ovom kontinentu u mnogim zemljama raste kriminal, a njihove se vlade time ne bave. Shvaćam koliko je truda Meksiko uložio da nadvlada svoje nedavne sigurnosne probleme. S druge strane, po ulaganjima Kolumbija prednjači među južnoameričkim zemljama, gotovo je poput Čilea, Brazila, Meksika i Peruu. I neke manje zemlje imaju izvrsne ekonomske i društvene pokazatelje, kao Kostarika i Panama. Prošle je godine Ured Ujedinjenih naroda za borbu protiv droga i kriminala (UNODC) pokrenuo raspravu o mogućnosti legalizacije droga kao učinkovitog završetka rata protiv droga. Neki od zagovornika te teze su i dobitnik Nobelove nagrade Mario Vargas Llosa i bivši predsjednik Brazila Fernando Cardozo.

Koji je vaš stav prema legalizaciji droga?

- Rasprava u UN-u nije izgledala baš tako, naprotiv, ono s čime smo se mi kao nacija susreli u UNODC-u potpuna je podrška mjerama borbe protiv droge u Kolumbiji. Moja zemlja ozakonila je uporabu droga prije gotovo 16 ili 17 godina, prihvativši presudom Ustavnog suda ono što se naziva minimalnom dozom. Praktične posljedice ove odluke bile su porast stope unutarnjeg kriminala i veća nekažnjivost malih raspačavatelja droge. Aktivisti za legalizaciju tvrde da Álvaro Uribe
Vélez najžešći je
kritičar politike
sadašnjeg
predsjednika
Juana Manuela
SantosaÁlvaro Uribe Vélez najžešći je kritičar politike sadašnjeg predsjednika Juana Manuela Santosamoramo legalizirati kako bi ovisnik o drogi, koji je bolesnik, prestao kupovati drogu od kriminalaca pa bismo tako oduzeli prihod dilerima, a ovisnika ne šaljemo u zatvor nego u centar za rehabilitaciju. Prema mom mišljenju, za postizanje tog cilja nije nužna legalizacija. Moja vlada, s odobrenjem Kongresa, izglasala je ustavnu reformu, koju vlada mog nasljednika predsjednika Santosa nije provela i to je jedna od stvari u kojoj se ne slažem s njim. Taj je zakon kažnjavao minimalne doze droge, on jasno navodi da ovisnik nikada ne ide u zatvor, ovisnik ide u rehabilitacijski centar i ako mi kažu da liječnik mora prepisati postupno smanjenje doze droge da izliječi ovisnika, trebamo poštovati znanost, ali za to nije potrebna legalizacija. Ono što ovaj zakon zapravo čini jest kriminalizacija mikroraspačavatelja koji su zarazili naša susjedstva drogama i s drogama povezanim zločinima. Drugi je veliki problem s drogama to što one otuđuju pojedinca. Kolumbijske statistike pokazuju da je gotovo 100 posto kriminalaca uhićenih nakon počinjenja zločina bilo pod utjecajem ili droga ili alkohola ili obojega. To nije kriminalna politika protiv konzumiranja droga pa mi recite, što ćemo to točno legalizirati? Uvjeren sam da moramo poduzeti više preventivnih mjera u zajednici – zatvor za raspačavatelje droga i mjere prevencije za konzumente, ili medicinski tretmani itd. – kao i administrativne sankcije kao u Portugalu, gdje konzument ne završava u zatvoru nego se mora podvrgnuti medicinskom tretmanu, a ako to ne želi, mora platiti globu ili mu se oduzima vozačka dozvola. Ističem tri argumenta: ovaj planet ima 510.000 kvadratnih kilometara, od kojih 148.950 km2 kopnene površine, na kojoj je otprilike 3 milijuna hektara droge – vjerujem da je lakše izbrisati tu površinu nasada nego riskirati cijeli planet. Prošle godine, dok sam držao predavanje na sveučilištu Georgetown, jedan me student pitao zašto ne legalizirati marihuanu. Odgovorio sam mu: za nekoliko godina morat ćete odgovoriti na pitanje "zašto ne kokain". Ovaj planet ima 7 milijardi stanovnika od kojih su 30 milijuna ovisnici, a 270 milijuna redoviti korisnici, mislim da je manje teško pobrinuti se za 30 milijuna ovisnika nego ugroziti 7 milijardi stanovnika planeta. Posljednje, ali ne i manje važno: legalizacija droga poticaj je uništenju prirodnih rezervi poput Amazone, legalizacija droga stimulirat će globalno zatopljenje.

Prošlog mjeseca venezuelanski predsjednik Hugo Chávez imenovao je novog ministra obrane Henryja Rangela Silvu, što je bio šok za kolumbijsku vlast zbog njegovih navodnih veza s FARC-om. Što o tome mislite?

- Postoje čvrsti i brojni dokazi o Rangelovu odnosu s terorističkom skupinom FARC i o popustljivosti venezuelanske vlade prema teroristima. Nekoliko dana prije kraja mog mandata predstavili smo OEA-i (Organizacija američkih država) dokaze pronađene u računalu terorista Raula Reyesa, sve su te informacije potvrdili Interpol i Međunarodni institut za strateške studije u svojoj knjizi "Dosjei FARC: Venezuela, Ekvador i tajni arhiv Raula Reyesa". Taj je institut pomno proučio sva računala terorističkog vođe i predstavio svijetu čvrste odnose vlada Venezuele i Ekvadora s FARC-om. Sramota je što susjedna zemlja ministrom obrane imenuje osobu koja je bila toliko bliska terorističkoj skupini koja je donijela toliko nasilja i zla našoj zemlji.

Kako vidite FARC kao organizaciju?

- Od kolumbijskih gerila – imali smo razne gerilske skupine, ne samo FARC – ta je imala najujedinjenije središnje zapovjedništvo, iako su posljednjih godina jako oslabljeni. Ali ako vlada nastavi s neopreznim tajnim pregovorima o mirovnom procesu, državne trupe će biti demoralizirane i to će im omogućiti da ponovo osnaže svoju centralnu moć. Timochenko, njihov novi vođa, koji je zamijenio Alfonsa Canoa nakon što je ovaj ubijen u vojnoj operaciji, želi se prikazati kao veliki mislilac, a zapravo je samo veliki ubojica.

Biste li promijenili nešto u politici demokratske sigurnosti?

- Trebalo je napraviti mnoge prilagodbe, ali zadržao bih istu upornost, možda ne bi bilo potpunog vojnog poraza FARC-a, ali cilj je bila potpuna fragmentacija terorističkih skupina. I svakako smo trebali provesti agresivnije socijalne mjere da spriječimo regrutaciju mladića i djevojaka u njihove redove.

Što biste rekli međunarodnim ulagačima, zašto vrijedi uložiti u Kolumbiju?

- Danas je Kolumbija najzanimljivije i najvažnije odredište za ulaganja u Latinskoj Americi. Prvi je razlog sigurnost. Drugo, slobode: Kolumbija je zemlja u kojoj postoji snažna svijest o socijalnim slobodama i u kojoj stanovništvo ohrabruje privatno poduzetništvo, kreativnost, ima razvijen smisao za privatnu inicijativu, nema rizika za privatne ulagače kao u drugim zemljama gdje su bile eksproprirane privatne kompanije. Treće, podigli smo svoje društvene indikatore, istodobno s unapređenjem sigurnosti i privatnog ulaganja napredovali smo u društvenom ulaganju, u društvenoj jednakosti. I posljednji je razlog to što je Kolumbija demokracija koju integriraju neovisne institucije, posve drukčije nego u Venezueli, gdje izvršna vlast dijelom obuhvaća pravosudni sustav i druge ogranke države. Kolumbija je zemlja s pluralnom participacijom, a danas u Venezueli, pa i u Ekvadoru gotovo su svi masovni mediji u rukama države ili država vrši pritisak na njih; u Kolumbiji pak vlada apsolutna sloboda tiska.

U Kolumbiji se šire glasine da ste vi opozicija vladi izabranoj s vašom glasačkom bazom i vašim programom, drugi stalno kritiziraju vašu prisutnost na Twitteru i vaša oštra mišljenja o događajima u Kolumbiji.

- Zabrinjava me što Kolumbija ponovo gubi svoj put. Okončanje siromaštva iziskuje mnogo vremena i truda. Treba vremena da se zemlja oporavi, ali vrlo je lako pasti natrag u krizno stanje. Posljednjih dana bio sam na sastanku s Fernandom Enriqueom Cardozom, bivšim predsjednikom Brazila, velikim demokratom; na tom je sastanku bio i važan kolumbijski poduzetnik. Pitali su se zašto ljudi kritiziraju moju uključenost i stavove o situaciji u Kolumbiji, a poduzetnik je rekao: "Predsjedniče Uribe, molim vas, nemojte ušutjeti, najgore što se može dogoditi jednoj zemlji jest da svi ušute i nitko se ničemu ne protivi, ja sam prije mnogo godina morao napustiti zemlju zbog otmice, vratio sam se zahvaljujući vašoj vladi i stoga vas molim, nemojte se prestati boriti."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika