Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

Autor: Sandra Bartolović

Ivan Račan

Dok se HDZ ne oporavi, možemo malo i griješiti

Saborski zastupnik, sin nekadašnjeg premijera, kreator uspona Ive Josipovića i Zorana Milanovića, govori o dječjim bolestima aktualne vlade, negativnoj percepciji prvih premijerovih poteza i odnosima s opozicijom

Dugogodišnji
PR-ovac najavljuje
da će uskoro prodati
svoju agenciju kako
ne bi upao u sukob
interesaDugogodišnji PR-ovac najavljuje da će uskoro prodati svoju agenciju kako ne bi upao u sukob interesa"Da me sada vidi u Saboru, stari bi mi sigurno rekao – što ti je to trebalo?", uz smijeh će Ivan Račan, sin pokojnog lidera SDP-a i trećesiječanjskog premijera Ivice Račana. Ozbiljnije ipak dodaje da mu je otac uvijek govorio – "tvoj život, tvoj put". Račan junior u Saboru još nije govorio, a kako je član saborskih odbora za medije i za vanjsku politiku, to su područja kojima se ubuduće namjerava posvetiti. Vijećnik je i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, no više je na glasu kao strateg i igrač iz sjene. Pripisuju mu se zasluge za politički uspon Zorana Milanovića i Ive Josipovića.

Dugogodišnji PR-ovac najavljuje da će vrlo brzo prodati svoje suvlasništvo u agenciji Maksima komunikacija kako bi izbjegao mogući sukob interesa, uvjeren da će zbog prezimena koje nosi biti pod posebnim povećalom javnosti. To će mu prezime, vjeruje, više biti teret nego prednost u političkoj karijeri.


Kakve su vam prve impresije na novom radnom mjestu? Vidite li smisao svog angažmana kao saborskog zastupnika?

- Vidim perspektivu za smisao. Kao zastupnik se suočiš se sa svim realnostima demokracije i procedure. Ta ogromna količina procedure u mnogim je elementima arhaična, zastarjela i troma, ali se ne može zaobići i bez nje nema demokracije. Osim toga, u Saboru je jako puno teatra i u tom dijelu se ne osjećam korisnim i mislim da od toga osobitu korist nema nitko osim pojedinaca koji se tom vrstom populizma bore za novi mandat. Pritom mislim na one koji uvijek imaju što reći, o gotovo svakoj točki dnevnog reda. Sve ostalo je maraton, trka na duge staze. Uvijek se pitam tko može dati više: idealist vizionar ili junak birokratskog manevriranja?

I što sami sebi odgovorite?

- Vjerojatno ovisi o trenutku. Nekada moraš biti junak birokratskog manevriranja, ali ako nemaš neku viziju, neke ideale za koje si spreman i stradati, uzalud to manevriranje. Pogotovo u našim uvjetima, gdje je procedura iznimno spora i još uvijek se provodi hrpama papira koji se dijele.

Jesu li ta sporost i proceduralno birokratiziranje glavni razlog odiuma što ga javnost osjeća prema političarima, pogotovo saborskim zastupnicima?

- Djelomice jesu, jer čine politiku i rad u Saboru sporim i neefikasnim. Međutim, to i jest jedna od najvećih slabosti demokracije, sporost. Često se događa da se baš u pokušaju ubrzavanja procedure, pokušaju da se bude efikasan, naprave greške koje nije uvijek lako ispraviti, a nose i političku cijenu popularnosti i povjerenja. No mislim da su građani ipak više nezadovoljni politikom zato što loše žive, ne osjećaju perspektivu i zbog toga nemaju povjerenja u vlast. Politika je u Hrvatskoj prečesto bila nekoherentna i mijenjala se ne u skladu sa željenim društvenim ciljevima, nego s interesima političkih ili interesnih skupina. Sabor je prečesto donosio zakone koji su izravno pogodovali nekim skupinama i privatnim interesima, a kad se utvrdilo da su ti zakoni loši ili štetni, jako puno vremena trebalo je da se promijene. Na primjer, prvi put su nam se zastupnička umirovljenja na jedan dan dogodila 2003., a zakon je promijenjen tek 2012. U tome je razlog lošeg imidža politike i takve loše stvari moraju se puno brže mijenjati.

Problematičan zakon koji je donijela vaša vlada je Komadinin zakon, kojim se pogoduje nekim vašim dužnosnicima, a time ste poništili volju birača iskazanu na izborima. Nije li i to primjer i lošeg i brzopletog zakona?

- Moguće, vrijeme će pokazati. Mislim da je ovdje riječ o sukobu prakse i pragme, jer izbori u Primorsko- goranskoj županiji ne bi dali drukčiji rezultat od postojećeg, s obzirom na očito raspoloženje birača. Htjeli smo biti pragmatični, uštedjeti izbore, a to čini legitimnom raspravu o demokratskoj praksi. Odlučili smo tako i snosit ćemo posljedice ako se pokaže da smo pogriješili.

Javnost je pogodovanjem političkim interesima ocijenila i odluku Vlade da i nepravomoćno osuđeni mogu u vodstva javnih poduzeća, koju ste donijeli nakon što se podignulo puno prašine zbog pokušaja imenovanja Ferenčaka u NO Janafa?

- Teoretski, u nadzorne odbore i uprave mogu se imenovati ljudi s nepravomoćnom presudom ili protiv kojih se vode sudski postupci, ali koja politika bi to činila, jer bi to rušilo njenu vjerodostojnost?

To je vaša politika pokušala prije deset dana, pa ste se predomislili nakon žestoke reakcije javnosti.

- To su dječje bolesti koalicijske vlade. No u cijelom tom slučaju vidim veći problem. Ne ulazim u to je li gospodin Ferenčak kriv ili nije, ali dramatičan problem je da slučaj iz 1996. nema sudski epilog u 2012. Što se mene tiče, onaj tko je kriv za pronevjeru javnog novca nema što tražiti u javnoj službi, ali pravorijek za takva djela mora biti donesen u razumnom roku. U tom smislu je i gospodin Ferenčak žrtva nerazumno dugog parničenja. Imate problem i s odlukama koje donosite. U prošlom mandatu smo se rugali i napadali premijerku Kosor i druge HDZ-ove ministre kad su izjavljivali da nemaju pojma što su potpisali ili izglasali.

Prošlog tjedna se i premijer Milanović pred novinarima iščuđavao nad odlukom za koju je malo prije toga dignuo ruku?

- To je, na žalost, jedna od slabosti demokracije. Premijer jest odgovoran za svaku odluku i svaki potpis, ali, s druge strane, broj akata i odluka koji se donose je ogroman i nije moguće znati svaki stavak svakog dokumenta. Također postoji i razlika između dokumenata koji se donose ili odobravaju. Zaista treba očekivati da, ako potpisujete ugovor o prodaji Ine, temeljito proučite taj dokument, dok za manje bitne akte morate imati povjerenja u svoje najbliže suradnike. Što se tiče vaše interpretacije Milanovićeve reakcije, mislim da se nije iščuđavao nego je bio ciničan.

Može li premijer sebi dopustiti cinizam koji ne izgleda kao cinizam nego kao zbunjenost i neupućenost? Za identične stvari Kosor smo napadali, a Milanovića bismo trebali amnestirati?

- Svatko ima svoj stil.

Što kao član saborskog Odbora za medije mislite da bi Vlada trebala odlučiti u vezi s Vjesnikom?

- Emotivno, Vjesnik su novine s kojima sam odrastao, pamtim ga još iz 80-ih. Pamtim i Vjesnik iz 90-ih, kad mi nije bio drag, a zatim i onaj iz 2000-ih, kad sam prestao imati emocije prema njemu. Postao je bilten jedne stranke, nerelevantan i nebitan. Ali mislim da ne postoji ni jedna politička opcija koja kao svoj program ili ideju ima zatvaranje novina. Moguća je Linićeva teza da je Vjesnik mrtvac i da ga samo treba sahraniti, no prije takvog suda želim vidjeti opširan izvještaj o stanju Vjesnika. Iako je u tijeku opća javna rasprava, ona je također lišena konkretnih informacija o stanju Vjesnika, a to nije dobro, jer to znači da se raspravlja o dojmu. Vlada mora objaviti konkretne podatke, a usporedo s njima i opcije što dalje s Vjesnikom. Te opcije mogu biti od gašenja preko stečaja s eventualnim preustrojem do privatizacije. Tek tada možemo razgovarati što dalje.

A što kao član Odbora za medije koji je iznadprosječno aktivan na internetu mislite o ACTA-i?

- Autorska prava treba zaštititi, ali nisam za ACTA-u ovom obliku. Radi se o međunarodnom sporazumu za borbu protiv zloupotrebe krivotvorene robe, generičkih lijekova i autorskih prava na internetu na temelju kojeg svaka zemlja potpisnica izrađuje vlastiti zakon. Iako mi se čini da ima previše fame o cenzuri interneta koja će usljediti zbog ACTA-e, činjenica je da ona ostavlja otvorena vrata za, nazovimo ih tako, kreativna rješenja u provedbi. Ta rješenja mogu dovesti do cenzure i drakonskih kazni o kojima se puno priča ovih dana, ali jednako tako i bez ACTA-e bilo koja država može donijeti zakon čak i kudikamo restriktivniji od svega što se pripisuje ACTA-i. Ili barem može pokušati. ACTA je posebno zanimljiva jer ona u Hrvatskoj u ovom trenutku nije na dnevnom redu, što znači da sudjelujemo u europskoj i svjetskoj javnoj raspravi. To ohrabruje jer znači da nismo po strani ili da ne kasnimo za tim pitanjem. Također, rasprava o ACTA-i ima i elemente romantičnog buntovništva. Bogati i moćni žele zaštititi svoj prihod regulacijom, dok svi ostali žele malo anarhije, svjesni da im ne mogu konkurirati. U Hrvatskoj je taj problem još složeniji, jer nama uopće nije moguće kupiti veliki dio audio i video sadržaja na internetu, a znamo da se navike teško mijenjaju. Navikli smo razmjenjivati piratizirane sadržaje, a pri tome često zaboravljamo da je to krađa.

Jesu li onda prosvjedi i akcije Anonymousa opravdani?

- Bez suprotstavljenja mišljenja nema demokracije. Dok prosvjedi ne izazivaju nerede, oni su legitiman oblik izražavanja mišljenja, a priznajem da mi ima i šarma u rušenju internetskih stranica javnih zagovornika ACTA-e.

Je li bio šarmantan i predsjednikov prvotni stav o ACTA-i, koju je bezrezervno podupro, bez ograđivanja od manjkavosti tog dokumenta? Javnost mu je prigovorila da je prioritet dao svom privatnom interesu.

- Čini mi se da je on tom problemu pristupio suho pravno, kao području koje treba zaštititi, kojemu se nudi zaštita i on ju je podržao.

Ne bi li se kao predsjednik države u prvom redu trebao brinuti o zaštiti ljudskih prava?

- Ima pravo na svoj stav. Zašto netko ne bi zagovarao da treba drakonski kazniti i onemogućiti nekome pristup internetu zbog skidanja piratiziranih filmova? Ali ne mislim da je tako mislio. Jednostavno se slaže, kao i ja, da u Hrvatskoj moramo stvoriti kulturu u kojoj nije normalno uzimati tuđe vlasništvo bez naknade.

Kako, kao komunikacijski stručnjak, vidite Vladinu komunikaciju u kojoj, primjerice, putem Twittera najavljuje gašenje Vjesnika ili objašnjava zašto neće tražiti reviziju ugovora s Vatikanom?

- Krajnje je vrijeme bilo da se Vlada i ostale institucije počnu koristiti tzv. novim medijima. Treba ih razumjeti i prihvatiti kao kanale isporuke vijesti. Svaki početak je težak, pa tako i ovaj, a ima politički i tehnički aspekt. Politički aspekt je da se tako dosad nije radilo i da je potrebno naći mjeru te nove komunikacije. Tehnički aspekt je također da se tako dosad nije radilo pa u sustavu nema ljudi koji to znaju raditi te je potrebno razdoblje edukacije i uvježbavanja. Sve je to iskorak i dobro je da se ide u tom smjeru komuniciranja, jer su ti novi mediji mladim generacijama koje sada stasaju prirodna stvar.

Čini se da upotrebom tih medija Vlada samo stvara privid otvorenosti u odnosu na HDZ-ovu Vladu, jer je dvosmjerna komunikacija i dalje deficitarna?

- Naravno da to što objavljuje na Facebooku ili Twitteru Vladu ne čini otvorenom samu po sebi, ali ju čini pristupačnijom. Vi iz medija morate kontinuirano inzistirati na otvorenosti Vlade. Ne smije se više dogoditi da novinari u Hrvatskoj moraju pokretati sudske postupke kako bi ostvarili pravo na informaciju, što se događalo u mandatima HDZ-ovih vlada. Zato vi iz medija morate biti nadzor i napraviti frku kad vam se uskrati informacija. Nedopustivo je da se na novinarski upit ne odgovori ili da odgovor bude laž.

Mislite li da je Vlada u komunikacijskom kaosu - ministri se uzajamno demantiraju ili ih Vlada demantira preko Twittera, opravdavaju se lapsusima ili osobnim mišljenjem?

- To su dječje bolesti koalicijske vlade, bit će ih još.

Neće li ostaviti dojam da baš i ne znaju što i kako raditi nastave li ovako?

Mediji moraju
dignuti frku
svaki put kad ne
dobiju traženu
informaciju ili kad
im se laže, smatra
RačanMediji moraju dignuti frku svaki put kad ne dobiju traženu informaciju ili kad im se laže, smatra Račan- Naravno, u svemu što radite možete ispasti i loši, no mislim da će Vlada u odnosu na opoziciju imati prilično povoljnu medijsku situaciju neko vrijeme. Možda do jeseni, sve dok se HDZ ne konsolidira. Oni sada grčevito napadaju Vladu i traže prostor za sebe, što je razumljivo, ali oni u ovom trenutku nisu alternativa. HDZ je zarobljen u unutarstranačkoj borbi i to nama pruža povoljnu medijsku situaciju koja lako guta naše uhodavanje, pa i greške u komuniciranju. Jer bodove koje mi eventualno gubimo nema tko kapitalizirati osim manjih stranaka u opoziciji. Teško je vidjeti da je nešto loše ako se ne pokazuje da je nešto drugo bolje. HDZ prvo mora izabrati novog lidera, a zatim ta osoba mora biti i ujedinitelj. Vjerujem da će se Vlada do tada uhodati i biti spremna na HDZ-ov uspon koji može početi tek nakon svojevrsne javne ispovijesti za greške.

Pa i stižu iz HDZ-a najave da će se ispričati za svoje grijehe.

- To je ta neizbježna situacija njihove zarobljenosti u unutarstranačkoj borbi. Luka Bebić koji je otišao u mirovinu izjavio je da je to potrebno, dok je Jadranka Kosor rekla da se trebaju ispričati oni koji su griješili. Lider je onaj tko preuzima odgovornost, bez obzira je li ili nije kriv, a birači su jasno rekli da je HDZ kriv za tešku situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Tek kad to naprave počinje formiranje alternative ovoj vlasti. Tada će se naše greške njima automatski lijepiti kao bodovi.

Mislite li da svejedno ne mogu sada ubrati nešto sitno bodova, recimo, na dizanju PDV-a? Kad je Kosor uvodila krizni porez i dizala PDV za jedan posto, SDP je vikao do neba, a sada SDP dvostruko više podiže taj porez...

- Nije isto. Mi istovremeno donosimo prvi proračun u Hrvatskoj koji smanjuje rashodovnu stranu i započinjemo investicijski ciklus.

Kritičari kažu da vaša porezna reforma neznatno pomaže najsiromašnijima, ali da uništava ionako slabašni srednji sloj?

- Svi moraju podnijeti teret krize i logično je da onaj tko ima više mora i podnijeti više. Za bilo kakav razvoj Vlada mora reorganizirati državne financije i pronaći svjež novac. Vjerujem da bi građani podnijeli i veće poreze i mjere, ako ih uvjerimo da novac koji skupljamo ulažemo u razvoj i da će im taj novac u doglednoj budućnosti biti vraćen kroz bolji standard i veću kupovnu moć. Kako ćete građane u to uvjeriti kad ne režete na sebi, kad ne pokazujete elementarnu solidarnost, empatiju, ni suosjećanje s građanima koji teško žive? Usred svih ovih rezanja, štednje, otpuštanja, podizanja poreza vi raspravljate o tome trebamo li iz proračuna i ministrima, kao i zastupnicima, u cijelosti plaćati stanove i režije. Možda je populizam i demagogija, ali grčki predsjednik je naložio svom ministru financija da pronađe način kako da mu ne isplaćuje plaću jer se želi solidarizirati s narodom koji je pod oštrim mjerama štednje.

Vama nikome nije palo na pamet predložiti da se, zbog solidarnosti, dužnosnicima smanji plaća, recimo, deset posto do izlaska iz krize? Ne vidimo da se politička kasta u Hrvatskoj odriče bilo čega, za razliku od građana?

- Radi se o izjednačavanju prava ministara i zastupnika. Vlada pokušava urediti i postaviti sustav da se time više ne bavi, a iako se radi o samo dvadesetak ljudi, ovo vjerojatno nije najbolje vrijeme za to. Dobro pamtim reforme prošle koalicijske Vlade i kratkotrajan pljesak zbog rezanja plaća zastupnicima i dužnosnicima. Taj je pljesak trajao kratko i ubrzo ga se više nitko nije sjećao. Rezanje plaća dužnosnicima bio bi populizam s ponovljenim kratkim pljeskom, a dugoročnim problemom. Hrvatska nije Grčka, a odgovornost ove vlasti je da ne dođe u grčke probleme.

Bitan dio politike su simboli, geste i poruke, a vi niste spremni ni voljni ni na tu najmanju gestu solidarnosti s građanima?

- Poslušat ću razmotriti takav prijedlog, ali prava gesta solidarnosti s građanima je odgovorna politika. Politika koja neće skrivati da je kriza, koja neće krasti ili promicati korupciju i koja će nakon svog mandata ostaviti Hrvatsku u boljem stanju nego što ju je zatekla.

Javnost bode u oči i nespremnost da se u ovoj situaciji otvori razgovor o reviziji ugovora s Vatikanom prema kojem izdašno financiramo Crkvu?

- Ne mogu komentirati što će Vlada učiniti. Ako postoje uvjeti za promjenu ugovora s Vatikanom, ja bih taj razgovor započeo.

Biste li se složili s kritikama da je ova Vlada više neoliberalna nego socijaldemokratska, iako je SDP vodeća stranka?

- Razumijem tu vrstu kritike, iako ona često dolazi zbog miješanja pojmova socijalizma i socijalne države te nesigurnih uvjeta tržišne ekonomije. Socijalizam smo napustili prije više od 20 godina i prečesta su očekivanja u našem društvu i danas da je država odgovorna pojedinca obrazovati, pružiti mu zdravstvenu zaštitu, zaposliti ga, brinuti se o njemu jer je to ono što je nudio socijalizam. Prije više od 20 godina krenuli smo u tranziciju iz socijalističkog samoupravljanja prema tržišnoj ekonomiji, ali još uvijek vučemo taj recidiv u očekivanjima velikog broja građana. Štoviše, zbog krize i nesigurnosti socijalizam koji smo napustili lako se čini boljim nego što je bio. Moramo državu dovesti u situaciju samoodrživosti u uvjetima tržišne ekonomije. Hrvatska danas nije samoodrživa, nego svoju državnost u ekonomskom smislu plaća zaduživanjem bez razvoja, a sve veći broj građana smatra da su u osobnom dužničkom ropstvu. Povratka u socijalizam nema, moramo dalje graditi tržišnu ekonomiju, a to neizostavno i nepravedno lijepi neoliberalnu etiketu za krupne korake. Kako bi mogli stvarati društvo slobodnih pojedinaca, ti pojedinci moraju biti ekonomski slobodni kako bi prestali očekivati od države da se brine za njih. To sve skupa može se učiniti kao zatvoreni krug bez nade i izlaza, ali ne smijemo odustati.

Čak i kada tržišna ekonomija znači veliki broj uništenih života i obitelji?

- Zato je tu socijalna država da pomogne s naknadama, prekvalifikacijama i pruži novu perspektivu nakon prethodnog neuspjeha. Nitko ne bi bio sretniji od mene da je Hrvatska 2012. zemlja bez dugova, sa stabilnim rastom, a moja stranka na vlasti brine brigu jer nema dovoljno ljudi na tržištu rada da preuzmu sve poslove koji se nude.

A ona će donijeti Zakon o radu koji će olakšati davanje otkaza...

- Zasad jedino znamo da Vlada želi promijeniti vječito produživanje kolektivnih ugovora bez pregovora. Ne znam hoće li biti olakšavanja davanja otkaza, volio bih da nije tako. Meni nije pitanje koliko je lako otpustiti radnika, nego koliko je lako radniku pronaći novi posao u razumnom roku. Ta nemogućnost zapošljavanja stvara paniku jer nema dovoljno radnih mjesta i podržat ću sve što omogući da se to promijeni.

Poslodavci otpuštaju i otpuštat će još i više kad im se olakša kako bi zadržali ili povećali profit, a perspektiva rasta broja novih radnih mjesta se ne vidi?

- Vladavina profita je realnost svijeta u kojemu živimo. SDP je davno rekao da tržišnoj ekonomiji, a ne tržišnom društvu. Bilo koja izmjena Zakona o radu ne smije imati cilj da ljudi lakše dobivaju otkaze, nego mora biti prilagođena programu razvoja i otvaranju novih radnih mjesta.

Ali će se takav ZOR zlorabiti.

- Zlorabit će se uvijek sve što se može. Takva je, na žalost, ljudska priroda. Odgovornost je politike da onemogući sve zlouporabe koje može predvidjeti, a zatim popravi i otkloni one koje otkrije praksa. Za razvoj je ključno da i pravosuđe radi svoj posao, ali i da regulatori na tržištu rade bez oklijevanja i čekanja na suglasnost ili dopuštenje politike.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika