Fižulićev Turbolimač bio je najveći regionalni lanac prodavaonica igračakaAko se ne dogodi čudo - a čuda su u biznisu rijetka - u iduća dva tjedna napokon bi trebao biti otvoren stečaj Magme. Uvod u konačni čin propasti nekadašnjeg domaćeg trgovačkog diva dogodio se još prije dva tjedna kad su se zaposlenici splitskog Turbolimača zabarikadirali u prostoru prodavaonice i odlučili zabraniti ulazak i odnošenje robe iz dućana dok im se ne isplate plaće koje im tvrtka duguje. Slika ogorčenih radnika koji spavaju na podu splitskog trgovačkog centra Joker, između polica napunjenih šarenim plastičnim artiklima iz Kine, tražeći da im se isplati ono što su svojim radom pošteno zaradili, sigurno nije ostavština po kojoj je vlasnik i osnivač Magme Goranko Fižulić planirao da bude upamćen. Ipak, u tom prizoru ima dosta simbolike.

Turbolimač, nekoć najveći regionalni lanac prodavaonica igračaka, bio je dragulj u kruni Magmina carstva koje su Fižulić i njegova supruga izgradili. U dvadeset godina pretvorili su obiteljski obrt u golemu kompaniju s 1500 zaposlenih čije dionice kotiraju na burzi, više od 130 dućana u četiri države regije, te konsolidiranim prihodom većim od milijardu kuna. Kako je rasla Magma, rastao je i njen osnivač. Od relativno nepoznatog zagrebačkog obrtnika početkom 90-ih Fižulić se strelovito penjao na društvenoj ljestvici - dogurao do pozicije ministra gospodarstva u vladi Ivice Račana i možda najreprezentativnijeg predstavnika prve faze hrvatskog kapitalizma.

MLAD, OBRAZOVAN, urbani tip Fižulić je po svom habitusu stršao među ostalim hrvatskim trgovačkim tajkunima, jednako koliko su se njegovi dućani isticali među konkurencijom. Dok su konkurenti, poput Željka Keruma, svoje dućane otvarali u vlažnim skladištima i napuštenim magazinima, Fižulić je otvarao luksuzno uređene specijalizirane dućane. Dok su oni kupovali luksuzne automobile, Fižulić je postao vlasnik jedrilice. Dok je Zdravko Pevec organizirao seoske zabave za partnere i zaposlenike na nekoj livadi blizu Đurđevca, Fižulić bi prijatelje i odabrane pripadnike medija poveo na luksuzno krstarenje Fidžijem ili nekim drugim egzotičnim otočjem. Magma je bila prvi izbor kad su velike strane modne kuće tražile franšiznog partnera u Hrvatskoj, prva je u svom sektoru krenula u osvajanje tržišta susjednih zemalja, bila je prva hrvatska kompanija koja je organizirala funkcionalni proizvodni sustav u Kini, a i prva je hrvatska trgovačka kompanija koja je svoje dionice na burzi prodala putem javne ponude. Godinama su Magmine profitne marže bile veće od konkurencije, a plaće Magminih zaposlenika više od kolega u drugim trgovačkim lancima. Cijelom tom ekspanzijom čeličnom rukom apsolutista rukovodio je Fižulić, a neovisno o tome slavili ga kao barda domaćeg poduzetništva ili predvodnika parazitskog lobija izraslog na uvozu, nitko mu nije osporavao – sposobnost.

UTOLIKO JE ČINJENICA da se carstvo koje je Fižulić pedantno gradio dva desetljeća urušilo u nepune dvije godine u najmanju ruku povod za reviziju te fame. Zašto je propala Magma? Jasnog odgovora na to pitanje nema, a premda njen vlasnik danas nema ni djelić nekadašnje moći i ugleda, teško je naći one koji su spremni javno govoriti o uzrocima njegova poslovnog sloma – kao da mu se i danas nitko ne želi zamjeriti. Ipak, ako pitate radnike, kriv je gazda. "Fižulić tvrdi da će biti izvrgnut ruglu ako Magma završi u stečaju, ali zbog radnika koji mjesecima nisu dobili plaće i zbog trenutačnog stanja tvrtke on već jest izvrgnut ruglu. Magma se nalazi u ovakvom stanju zbog njegove taštine i nesposobnosti", nedavno je za portal Danas.hr izjavio bivši djelatnik kompanijine unutarnje revizije Krunoslav Strmečki. Ogorčenost Magminih zaposlenika je razumljiva. Mnogi od njih plaće nisu dobili već mjesecima, a doprinosi državi nisu plaćani i duže. Kako su se polako zatvarali Magmini dućani, zaposlenici su ostajali bez posla, ali i bez mogućnosti da naplate svoja potraživanja i dobiju otpremninu. Budući da je Magmin račun blokiran već duže od devet mjeseci, Fižulić je vještim pravnim manevrima uspio nastaviti s poslovanjem preko novoosnovane tvrtke kćeri Magma Beta. Kako je većina dobavljača zbog nagomilanih dugova Magmi još sredinom 2011. prestala isporučivati robu, te aktivnosti se svode na diskontnu prodaju robe iz skladišta, ali tako je i taj mali preostali novac maknut iz dosega zaposlenika.

Suočen s propašću, Fižulić je odlučio napustiti nekadašnji imidž uzornog poslodavca. Radnicima je izdavao platne liste, ali bez isplate plaće, koju im je retroaktivno pokušavao smanjiti, a otkaze dijelio bez isplate zakonski određene otpremnine. Posebno velik gnjev radnika izazvao je priopćenjima koja je slao u javnost tvrdeći da naporno radi na rješenju tvrtkinih problema, iako je u to vrijeme plovio svojom jedrilicom. U takvoj politici Fižulić je posljednje dvije godine bio ustrajan, pa je s nekadašnjih 1500 zaposlenika Magma danas spala na manje od 50. Iako će za svoje nedaće oni danas jednoglasno okriviti gazdu, činjenica je da dio odgovornosti snose i sami. Magma je jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki te veličine u kojoj nikad nije bio osnovan ogranak sindikata trgovine. Kako je nedavno ispričala šefica tog sindikata Dragica Mišeljić, to je u jednakoj mjeri bila posljedica otpora vlasnika, koliko i nezainteresiranosti zaposlenika. To i ne začuđuje. Osim što su primanja bila viša od prosjeka u sektoru, Magma je bila jedna od rijetkih domaćih kompanija s razvijenim sustavom vertikalnog napredovanja, kako se prisjeća jedan bivši djelatnik tvrtke: "Oni koji su se rano u Magmi zaposlili kao prodavači u doba najveće ekspanzije tvrtke već su bili na menadžerskim pozicijama. Iz perspektive radnika takva mogućnost napredovanja izgledala je divno, osobito u usporedbi s konkurentskim tvrtkama, gdje su se blagajnice maksimalno mogle nadati tome da postanu šefice smjene. Danas, nakon svega, pitam se bi li bilo bolje da smo umjesto toga zapošljavali profesionalne menadžere."

Goranko Fižulić imao je više od 130 trgovina u četiri države, među ostalim i u RijeciNEDOSTATAK MENADŽERSKE sposobnosti jedan je od mogućih uzroka sloma Magme, ali ne presudan. Oni koji su tada radili u Magmi pričaju kako Fižulić nije trpio bilo koga tko bi njegov autoritet i odluke dovodio u pitanje, pa da je stoga i bio skloniji svojim ljudima od povjerenja, nego angažiranju već afirmiranih stručnjaka. Upravo zbog toga Slobodan Školnik, današnji šef Emmezete, vjerojatno je jedini poznatiji menadžer koji je imao priliku raditi u Magmi. Ipak, da je bio skloniji suradnji, naročito u segmentu financija, Fižulić bi možda spremnije dočekao krizu. Jer kriza je bila iskra koja je pokrenula kolaps Magme. Nakon rekordne 2008., kad je tvrtka prvi put premašila milijardu kuna prihoda i osim u Hrvatskoj poslovala u BiH, Srbiji, Mađarskoj i Sloveniji, već sljedeće godine zabilježen je pad prihoda od gotovo 15 posto. Zatim je 2010. pao za daljnjih 28 posto, a u prvom polugodištu 2011. za još 28 posto. Uz to, samo u tih šest mjeseci prihodi od prodaje pali su za 60 posto. Samo u drugom tromjesečju prošle godine tvrtka je ostvarila gubitak od 43 milijuna kuna. U takvim okolnostima kompanija nije mogla financirati svoje kreditne obveze, a da spasi Magmu, Fižulić je pokušao pronaći strateškog partnera. Najprije je pregovarao s poljskom kompanijom Empik media, no nakon što nije bio zadovoljan njihovom ponudom, dogovorio je prodaju svog najvrednijeg brenda - Turbolimača - srpskom poduzetniku Slobodanu Vučićeviću.

Dobiveni novac Fižulić je uložio u dokapitalizaciju Magme, a u samo tri mjeseca velika poslovna suradnja s Vučićevićem pretvorila se u mučni sudski spor u kojem su se partneri uzajamno optuživali za prijevaru. U ratu sudskim zabranama i rješenjima Turbo Limač je propao, pa je Vučićević nedavno najavio stečaj zajedničke tvrtke Adria design. S druge strane, ni Magma nije spašena, a dućani su se gasili. Zašto je kriza tako jako pogodila Magmu? Kompanija je godinama ostvarivala znatne profite, držala niz stranih franšiza poput Esprita, Mexxa, koje su donosile stabilnu dobit. Još profitabilnija bila je prodaja njenih vlastitih robnih brendova, poput Urban Republica, Coconuta ili North Spirita. Te artikle Magma je sama proizvodila u Kini, a za razliku od ostalih hrvatskih kompanija u tom sektoru, proizvodnja je dobro funkcionirala. Kako danas pričaju njegovi konkurenti, Fižulić je prvi shvatio da je takav proces nemoguće voditi iz Hrvatske, pa je osnovao lokalni dizajnerski ured u Hong Kongu. Danas to isto radi niz domaćih tvrtki. Na tim artiklima profitne marže često su dosezale i 300 posto. Kako je onda pad prihoda od 15 posto 2009. mogao tako poremetiti poslovanje Magme? Jedan hrvatski menadžer s dugogodišnjim iskustvom rada u maloprodaji smatra da je Fižuliću presudila megalomanija: "Očito je da je Magma krizu dočekala nespremna. Tvrtka je potrošila golem novac na neuspješnu ekspanziju u Mađarskoj i Sloveniji, dok je u Srbiji bila tek malo uspješnija. Neposredno prije izbijanja krize tvrtka je otvorila 15 milijuna eura vrijedan logistički centar u Jastrebarskom.

Ulagali su i u proizvodnju u Kini. Sve je to puno koštalo, a kad su prihodi zbog krize počeli padati, više to nisu mogli financirati. Lako je sad optuživati Fižulića, no treba se sjetiti da ni najpesimističniji analitičari nisu takvo što predviđali kad je kompanija 2008. izišla na burzu. Uostalom, i ja sam kupio dionice, srećom, za vrlo skroman iznos." Nacionalov sugovornik, kao i mnogi drugi, vjerojatno bi kupio i više, no količine su za privatne ulagače bile ograničene. Puno veći udjel kupili su institucionalni ulagači, odnosno mirovinski fondovi – propast Magme stoga će osjetiti stotine tisuća budućih umirovljenika. Dapače, mirovinski fondovi Fižulićevu su kompaniju podržavali dugo nakon što su mu tržište, ali i glavni kreditori - banke koje tim istim fondovima upravljaju - uskratili povjerenje. Tako je trošak Fižulićevih poduzetničkih neuspjeha raspodijeljen na trošak širokih narodnih masa, kao i stotina dobavljača kojima je ostao dužan bez mogućnosti da te dugove naplate. Kako neki od njih danas govore, usprkos višegodišnjoj suradnji Uprava Magme mjesecima ih je ignorirala, a na kraju im ponudila da svoje potraživanja pretvore u vlasničke udjele u tvrtki, ali po dvostruko većoj cijeni dionice od one na tržištu. Ipak, i taj je plan propao, ponajviše zbog nezainteresiranosti banaka. Kako primjećuje jedan bivši menadžer Magme, Fižulić je kao Pevec bez imovine: "Razlozi stečaja tih dviju tvrtki gotovo su posve isti, no razlog zašto će Pevec preživjeti, a Magma neće, samo je u imovini.

Dok je Pevec ipak imao vlasništvo nad dijelom svojih nekretnina, Magmina imovina zapravo je beznačajna. Većina trgovačkih prostora bila je u najmu. Logistički centar bio je izgrađen na leasing, a na isti način bio je financiran i golemi vozni park. Samo nekoliko reprezentativnih dućana u središtu Zagreba bilo je u vlasništvu kompanije, a i oni su pod hipotekom. Proizvodni pogoni u Kini također su bili unajmljeni. Poučno je da je tvrtka tako bila organizirana upravo uz poticaj banaka koje su u doba gospodarskog rasta to financirale, a kad je došla kriza, tu su podršku uskratile.

NA KRAJU, takva ogoljena tvrtka bez imovine i s milijunskim gubicima nikome ne treba." Propast Magme može se smatrati i krahom jedne ekonomske paradigme. Uz jeftine kredite i rast domaće potrošnje Pevec, Magma i deseci drugih tvrtki bujali su u prošlom desetljeću. Taj optimizam bez granica surovo je presjekla recesija, a njegove posljedice jednako su vidljive i na burzi dionica i na burzi rada. Za razliku od brojnih Magminih zaposlenika, ondje se, po svemu sudeći, neće pojaviti vlasnik i čelni čovjek tvrtke. Dok se sprema aktivirati saborsku mirovinu, ostao je vjeran sebi. Prema tvrdnjama zaposlenika, veći dio proteklih nekoliko mjeseci proveo je krstareći Sredozemljem, dok je u posljednjem Magminu prodajnom centru - onom na zagrebačkom Žitnjaku - upravo u tijeku rasprodaja tvrtkina uredskog namještaja. Naravno, po akcijskim cijenama.