'Cezar mora umrijeti' 82-godišnjeg Vittorija i 80-godišnjeg Paola Tavianija bio je veliko iznenađenje ovogodišnjeg BerlinaleaKad je talijanski film "Cezar mora umrijeti" uvršten u konkurenciju ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu, postavilo se pitanje što još mogu ponuditi braća Taviani, 82-godišnji Vittorio i 80-godišnji Paolo koji su briljirali 70-ih i 80-ih, osobito filmom "Padre Padrone (preveden tada kao "Ja sam Bog otac"), koji je 1977. osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Međutim, čim je prikazan u Berlinu, film "Cezar mora umrijeti", koji traje samo 76 minuta i u kojem stvarni zatvorenici (ubojice i članovi talijanske mafije) glume u predstavi "Julije Cezar", postao je favorit za nagrade.

To se na kraju i potvrdilo, film je osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Djelomice crno-bijel, a djelomice u boji, ovaj je film veliko iznenađenje, naročito s glumcima koji su kažnjeni robijom od 14 godina do doživotne, osim Salvatorea Striana u ulozi Bruta koji je 2006. izišao iz zatvora i postao glumac. Poput ideje svog filma, svježe izgledaju i braća Taviani, bez obzira na godine, u što smo se uvjerili kad smo brbljavu braću intervjuirali ekskluzivno za Nacional nakon berlinske premijere.

Čini li vas ovaj film mladima, jeste li ponovno otkrili film na neki novi način?

Vittorio Taviani: Mislite, je li djelovalo poput Viagre? Ne, ne bih tako rekao. Za nas dvojicu svaki je novi film ujedno i nova avantura, sa svakim novim filmom nastojimo otkriti nešto novo, nešto misteriozno, nešto prekrasno. Ako avantura nije uključena u stvaranje filma, mi ga i ne možemo napraviti. U slučaju filma "Cezar mora umrijeti", osim pristupa filmu kojim smo doista htjeli otkriti nešto novo, postojao je hazard. Upoznali smo 1977. Gavina Leddu i riskirali da prema njegovoj knjizi snimimo film "Padre Padrone". Kod filma "Cezar mora umrijeti" presudan je bio susret s našim prijateljem koji nas je molio, koji nas je natjerao da otiđemo s njim pogledati kazališnu predstavu, obećavši nam da ćemo na kraju plakati. To nas je privuklo jer nam se činilo da nitko više ne plače kad pogleda neku kazališnu predstavu.

Odveo vas je da pogledate zatvorsku predstavu, zar ne?

Vittorio Taviani: Ono što nas je iznenadilo jest da nas je pozvao u zatvor Rebibbia kako bismo vidjeli predstavu koju regularno igraju kažnjenici iz tog zatvora. Pred početak predstave bili smo skeptični jer smo očekivali amatersku izvedbu i ništa više, ali nakon odgledane predstave bili smo potpuno preplavljeni osjećajima. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Već smo prije gledali, u mnogim američkim filmovima, kako izgleda život u zatvoru, ali pravu sliku dobili smo tek kad smo vidjeli tu kazališnu predstavu. Tog poslijepodneva vidjeli smo kako jedan od zatvorenika u predstavi recitira pjesmu iz Danteova djela "Pakao", radilo se o 40-godišnjem, vrlo privlačnom muškarcu koji je recitirao pjesmu na vlastitom, napolitanskom dijalektu. Dok je recitirao pjesmu, dodavao je vlastite komentare na neke dijelove pjesme, objašnjavajući kako je "Pakao" umjetničko djelo, ali je pakao i njihov život u zatvoru. Ujedno je rekao: "Nitko osim zatvorenika ne može bolje znati što znači ljubavna patnja, jer mi smo daleko od svojih žena, ne znamo što rade, hoće li nas čekati, pate li dok nas čekaju više nego što mi patimo u zatvoru." Bili smo duboko dirnuti tom predstavom, a jednako smo bili dirnuti dok smo prolazili dijelom zatvora u kojem se ta predstava odigravala. Hodali smo hodnicima zatvora, između zidova iza kojih su smješteni članovi mafije, a to je najstrože čuvani dio zatvora gdje su zatvorenici odvojeni od ostatka kažnjenika. Hodajući tim hodnicima vidjeli smo mnoge zatvorenika koji žive nešto što ne možemo nazvati životom. Dirnuti time, odlučili smo nešto napraviti. Razmišljajuću dublje o toj grupi glumaca-zatvorenika, o mjestu gdje je predstava odigrana, zaključili smo da ne postoji ništa bolje od ekranizacije Shakespearove drame "Julije Cezar".

Što povezuje temu drame "Julije Cezar" sa zatvorenicima?

Glumci u filmu su ubojice i članovi talijanske mafijeVittorio Taviani: Radnja se odvija u Italiji, bavi se temom vlasti, izdaje, tiranije, ubojstva, urote, svime što je povezano s kaznama koje ti zatvorenici služe. Sve te velike teme su u "Juliju Cezaru", ne zaboravimo da Marko Antonije, kad drži svoj čuveni govor nad lešom Julija Cezara, govori o Brutu kao o časnom čovjeku. Častan čovjek za mafiju je osoba koja je član te organizacije. Mi smo upoznali ove likove koji su za nas živi i stvarni, Bruta, Marka Antonija, Cezara s drugim likovima koji razumiju o čemu govorimo kad govorimo o ubojstvu, krvi, izgubljenoj i osvojenoj slobodi. Ako smo uspjeli približiti jedne drugima, to je ono što smo htjeli. Koja je vrijednost umjetnosti u ekstremnim situacijama kao što je život u zatvoru?

Paolo Taviani: Konačna presuda, koju spominje zatvorenik koji glumi Cassiusa, kaže sve. On kaže: Otkako sam spoznao umjetnost, ova ćelija postala je zatvor". Tu rečenicu nismo mi napisali, to je rekao sam glumac. To je dio koji pokazuje kontradikciju umjetnosti. S jedne strane umjetnost, kazališna predstava, čak i kino, može probuditi interes u čovjeku, interes na koji je već zaboravio ili ga nije mogao razviti jer je iza rešetaka. Izvodeći predstavu ili prisustvujući snimanju filma, ta iskra se može pretvoriti u strast, a ti zatvorenici su doista bili zainteresirani što mi to radimo na snimanju filma. Kako smo radili adaptaciju Shakespeareova "Julija Cezara", dali smo im tekst i rekli im "a sada ga prevedite na svoje lokalno narječje". Oni su to i učinili tako da u filmu imate napolitanske dijaloge, sicilijanske dijaloge itd. Na to smo se odlučili kako bi se zatvorenici bolje snašli u svojim ulogama. Pokazali su visoku razinu kreativnosti, a gdje je kreativnost, tamo je i umjetnost. Stoga je snimanje bilo iznimno veselo iskustvo, kao što je bilo i vrlo uspješno, naročito kad govorimo o glumačkim izvedbama. Na kraju svakog dana, kad bismo zapljeskali njihovim izvedbama, oni su morali natrag u ćelije. Da, umjetnost vam pomaže da shvatite neke stvari, ali u najvećem dijelu pomaže im da shvate što su izgubili, a to je izgubljeno zauvijek. To se dogodilo zbog njihove greške. Umjetnost je lijepa i za njih je vrlo okrutno kad otkriju ljepotu i važnost umjetnosti u zatvoru jer mogu biti dio te umjetnosti, ali ne mogu potpuno uživati u njoj.

Kakav je bio vaš odnos sa zatvorenicima tijekom snimanja?

Paolo Taviani: Postali smo prijatelji s tim zatvorenicima, što je logično, jer je film djelo grupe ljudi, a ne pojedinca. Zatvorski čuvari su nam rekli da moramo biti oprezni sa zatvorenicima. Zatvorenici su od početka pokazali entuzijazam pa nam ih je s vremenom postalo žao, suosjećali smo s njima i njihovom situacijom. No najviše nam treba biti žao žrtava njihovih ubojstava zbog kojih su neki od njih osuđeni na doživotnu robiju. Završetak snimanja filma i pozdravljanje s tim zatvorenicima nas je dirnulo. Pazite, Cosimo Rega koji glumi Cassiusa nekoć je bio mafijaški šef. Na kraju snimanja rekao nam je "Paolo Vittorio", kao da je to jedna osoba, "od sutra nadalje moj život neće biti isti". To je, istovremeno, prekrasna i okrutna rečenica, a takav je i sam život.

U Italiji vladaju tiranija, izdaja i korupcija. Je li to razlog zbog kojeg ste odabrali ovu temu?

Paolo Taviani: Ono što nas neprestano čudi i ispunjava divljenjem jest to što su teme kojima se Shakespeare bavio uvijek suvremene. Replike iz "Julija Cezara" odgovaraju onom što bi se moglo čuti na ulicama Italije kad se govori o našim vladama. Određeni mentalitet odgovara tipu vlasti iz proteklih vremena. Nismo ovim filmom željeli prikazati Shakespeareovu stvarnost i ovu sadašnju stvarnost. Toga ima, ali to je dio Shakespeareovog djela. Mi nikad ne pravimo filmove da bismo nešto pokazali. Pravimo film da bismo ispričali priču.

Jeste li ostali u kontaktu sa zatvorenicima?

Vittorio Taviani: Da, jesmo. Kad se vratimo iz Berlina, prikazat ćemo im film u zatvoru Rebibbia. Vidjet ćemo kako će reagirati. Međutim, nakon toga bit će teško ostati u kontaktu jer se naši životi potpuno razlikuju od njihovih, ne vidimo način na koji bismo mogli ostati s njima u kontaktu na duže staze. Sve što se događalo među nama je bilo lijepo, ali i vrlo bolno.

Tijekom svoje impresivne karijere uvijek ste radili zajedno. U čemu je tajna vašeg uspjeha? Kako ste birali teme?

Vittorio Taviani: Nema tu nikakve tajne. To je misterij. Kad smo se prije nekoliko godina u Cannesu sreli sa braćom Coen, prišli smo im i pitali ih: "Kako uspijevate raditi zajedno?" A oni su odgovorili: "Ne, vi ste prvi počeli, vi odgovorite." Odgovorili smo zajedno da ne postoji objašnjenje. Film je suradnja. To je umjetnost u kojoj je suradnja temelj svega. Različite kreativnosti se susreću i dopunjuju. To se događa kad je u pitanju scenarij, ima mnogo scenarista ili autora glazbe. Kad je u pitanju režija, to je teže ostvariti. Vidite, kad smo nas dvojica otkrili da se želimo baviti filmom, to je bio izzniman trenutak. Bili smo još dječaci, izišli smo iz rata koji smo osjetili na vlastitoj koži, u Toskani. Nekoliko godina kasnije, dok smo pohađali školu, našli smo se u kinu u Pisi gdje se prikazivao film Roberta Rosselinija "Paisan", koji je govorio o ratu, o fronti koja se premještala iz regije u regiju, iz Sicilije u Toskanu. Vidjevši te tako snažne slike, shvatili smo iskustvo koje smo doživjeli samo koju godinu ranije. Taj film nam je otkrivao nas same i ono što smo doživjeli. Naravno da smo shvaćali što smo pretrpjeli ali, zahvaljujući tom filmu, razumjeli smo to još bolje. Kad smo izišli iz kina, rekli smo: "Bavit ćemo se filmom ili ćemo umrijeti."