Zoran FerićU petak navečer je velikim slavljem, u prisutnosti političkih i sponzorskih delegacija, uz veličanstveni vatromet i skokove, otvoren obnovljeni Stari most u Mostaru. Tim je simboličkim činom ovaj podijeljeni grad ponovo postao jedno. Ne znam, ali uvijek kad gledam vatromet kojim se slavi neki ratni datum, ili nešto povezano s ratom, spontano mislim na one koji taj vatromet gledaju iz invalidskih kolica. Ili ogrnuti korotnom crninom. Vatrometi su obično početak budućnosti. Odnosno nečega što bi ta budućnost trebala biti. Uostalom, i premijer Sanader je na otvorenju rekao da ne možemo promijeniti prošlost, ali se može poboljšati budućnost. No kad političari govore o budućnosti, najbolje je sjetiti se prošlosti i jednostavne činjenice da je i ona jednom bila budućnost. I da se o njoj isto tako s optimizmom govorilo. Nerijetko i uz vatromete. A ljudska bića na dva paralelna kotača ili oni bez ikakvih kotača, koji su pod zemljom, tako režirane budućnosti naprosto nemaju. Oni predstavljaju neku strašnu prazninu, neki mrak koji ne vidimo, ali znamo da postoji. I na podlozi takvoga mraka zasjao je veličanstveni vatromet, svirao je Handelov “Vatromet na vodi” i svi su mislili i govorili: “Ne ponovilo se!” A ponovit će se. jer su vrijeme i prostor relativni i kao fizikalne kategorije. Kad se u to umiješa i povijest, sve to postane relativno za popizditi.

Rat je u Mostaru bio toliko apsurdan da je na svečanosti obnove mosta umjesto političara trebao govoriti John Cleese, ikona Letećeg cirkusa Monthyja Pythona, koji je došao s princom CharlesomO ovome događaju puno se pisalo po novinama, možemo čak reći da je uz aferu Bechtel obilježio kraj prošloga tjedna. Od novinskih izvještaja, komentara, pa do filozofskih eseja, govorilo se o mostu kao simbolu pomirenja, o tome što sve most znači, tako da se vjerojatno u grobu okrenuo i sam Andrić, doktor za simboliku bosanskih mostova. Kad je most srušen, Andrić se vjerojatno okrenuo na desnu stranu, a sada, kad su ga opet sagradili, vratio se na lijevi bok. I dok je Andrić u grobu glumio vjetrenjaču, većina nam je govornika i komentatora o Starome mostu željela izreći nekakvu svoju istinu, a sve su te istine bile političke, logične i u skladu s trenutkom: od individualizacije krivnje, potrebe da se premijer Sanader kao lider stranke koja je izazvala sukobe u Mostaru ispriča, do toga da Hrvati tu ništa nisu krivi, nego njihova konkretna politika u konkretnom trenutku, kad se s Pantovčaka dijelila Bosna i Hercegovina. Nije se osjećao kriv ni Gibonni, pa nije htio pjevati “Oprosti”. Osim toga, na svečanost ujedinjenja grada hrvatska je delegacija došla podijeljena. I ta je podjela baštinjena iz prošlosti, a prošlost će opterećivati i određivati sudbinu mosta i grada i u budućnosti o kojoj je govorio naš predsjednik Vlade. E pa sad, da prošlost ne bi opterećivala budućnost, valja možda iskopati nekakvu priču o tome tko je srušio Stari most. I možda bi se za tu potrebu moglo reći i ovako: Stari most nije srušio nitko, a ne daj bože Praljak i kompanija. Stari most je skočio sam. Vidio je most hrabre mladiće kako skaču s njega, vidio snagu i mladost kako se raširenih ruku baca u Neretvu pa je došlo i njemu. Skočio je da se malo okupa, a bome i da pokaže svoju muškost. Jer muškost se pri skokovima s mosta pokazivala obilato, to je bila inicijacija. Čim bi se otisnuo s vrha njegova razlomljena luka, čovjek bi raširio ruke. Kao da oponaša Krista na križu ili sokola u letu. A dolje, već blizu vode, taj leteći križ pretvarao se u osobu koja se čvrsto drži za jaja. Štiti šakom genitalije od sraza s površinom vode, materijom koja s visine od četrdeset ili pedeset metara nije nimalo mekana. Oni pak koji su skakali na glavu, onako izvijeni prema naprijed, izgledali su kao polumjesec. I tako se s mosta u miru skakalo godinama, sve dok se i sam most nije obrušio u Neretvu. To bi, naime, za ove svečarske prilike bilo najbolje objašnjenje. A i krivnja je individualizirana: kriv je most sam. Drugoga krivca, bojim se, nećemo naći. Budući da je sve to s porinućem Staroga mosta u Neretvu snimljeno, možda se može dosnimiti i zvuk, baršunasti glas mosta koji bi rekao: “Narodi i narodnosti Bosne i Hrcegovine, jebite se! Ja skačem!” I onda bi došlo ono buummmmmm!

A stvar se s tom nedavnom prošlošću odvijala uglavnom ovako: prvo su se Musliman i Hrvati tukli protiv Srba, a onda su Hrvati zaratili s Muslimanima. Poslije toga Srbi su pomagali Hrvatima protiv Muslimana. Dok su se jedni tukli, drugi su pak trgovali: oružjem, streljivom, hranom. A nakon što su se tako tukli i trgovali, svatko sa svakim, međuetnički i međureligijski, pa poslije i unutaretnički i unutarreligijski, oko love, praznih stanova, tuđe bijele tehnike i prozorskih okvira, dakle, nakon te masovne tučnjave, došlo je ljudima da obnavljaju ono što su srušili. I tako su počeli vaditi most koji je sam skočio u Neretvu, kamen po kamen i slagati to kamenje u novi Stari most. To me prilično podsjeća na teoriju Stephena Hawkinga o crnim rupama, koju je iznio na 17. međunarodnoj konferenciji o općoj relativnosti i gravitaciji prošle srijede u Dublinu. Prvo postoje materija i vrijeme. I materija je lijepa, širi ruke i skače s mosta. I vrijeme je lijepo, sunce ugodno grije, vodik se nuklearnom fuzijom pretvara u helij, što omogućuje da zri grožđe i cvjetaju oleandri. Onda tu materiju, svjetlo i vrijeme usiše nekakva crna rupa, nešto što prije nikad na nebu nisi vidio, a znaš da postoji baš po tome što ništa ne vidiš. I kad materiju i vrijeme usiše ta rupa, onda materija i vrijeme ostaju ondje eonima. Međutim, poslije svega crna rupa se umori, pa opet ispljune istu tu materiju i onda se materija obnavlja. Diže se kamenje iz Neretve, kleše, spaja i uzidava. Obnavljaju se kule, dobrota sponzora raznim se fuzijama i fisijama pretvara u financijsku pomoć, a financijska pomoć u rad i materijal, energiju i materiju. No ima materije koja je potpuno sažvakana i trajno dezintegrirana, to je ona ljudska materija koju je proces ”špagetizacije” unutar crne rupe totalno uništio i spremio u invalidska kolica ili pod zemlju. Čak i u mostarske parkove. Tako je Mostar postao grad bez mosta, čiji su se parkovi pretvorili u groblja, pa čovjek poslije rata nije mogao ni izvesti psa na pišanje. Postao je to grad koji se razgradio, tužan i apsurdan poput mnogih podijeljenih gradova. Naime, proces nastanka europskih gradova svjedoči o tome da je prirodni proces nastajanja grada nešto kao fuzija više manjih gradova od kojih su neki u tijeku svoje povijesti nerijetko bili i u sukobu. Tako su nastala i dva grada iznimno važna za našu povijest: Budimpešta i Zagreb. Budimpešta je nastala spajanjem Budima i Pešte i premošćivanjem Dunava prekrasnim mostovima koji mađarskoj prijestolnici i danas donose milijune turističkih dolara. Isto se dogodilo i s našom aktualnom metropolom kad su se spojili Gradec i Kaptol, čiji su se stanovnici u prošlosti često gladili noževima i helebardama, a u spomen na to davno neprijateljstvo između jednog i drugog grada stoji ulica znakovita naziva “Krvavi most”. I Stari most u Mostaru je zapravo krvav, ali se ljepše zove. No upravo je njegov skok u Neretvu bio simptom jednog tužnog obrnutog procesa, nečega što je suprotno normalnoj evoluciji grada i postaje apsurdni retardirajući motiv. I zbog tog apsurda najprikladnija osoba koja je trebala govoriti na otvorenju Staroga mosta je glumac John Cleese, koji je došao s princom Charlesom, ikona Letećeg cirkusa Monthyja Pythona, čovjek koji nevjerojatnom lakoćom apsurd pretvara u smijeh, a smijeh u apsurd. Umjesto optimističnih političara trebao je govoriti jedan pesimističan glumac. Sigurno sve nas više zanima što bi on rekao.