Srećko JurdanaPremijer Sanader pokušao se nedavno izvući iz afere Bechtel s elegancijom opernoga pjevača od sto trideset kila koji se naglo odlučio preorijentirati na balet, izjavivši da će stvar proučiti Europska komisija i dati u tom povodu svoj pravorijek. Slučaj se, kako vidimo, preseljava na “višu arbitražu”; lokalni sudovi su problematični i bolje je smjernice potražiti u Bruxellesu. Neka Europa odlučuje o legalnosti izgradnje hrvatskih cesta jer Hrvatska je tu u nerješivoj shizoidnoj nedoumici: jedni vele da natječaj treba, drugi da ne treba. Sve je po zakonu, klikće premijerovo jato legalističkih rodoljuba. Druže Račane, i druže Čačiću, vi ste – a ne mi – u ugovor s Bechtelom “ugradili” odredbu po kojoj ta poštena i simpatična američka firma sljedeći posao može dobiti bez natječaja. Mi smo samo iskoristili mogućnost koju ste nam pružili i čisti smo kao Severinina ljubavna suza. A zašto ste iskoristili tu mogućnost? – uzvraćaju Račan i Čačić. Mi smo u ugovoru rekli da Bechtel “može” (dobiti posao bez natječaja), ali nismo rekli da “mora”. Vaš postupak je možda zakonit, ali nije moralan. A zašto ste vi rekli da “može”? – rekontriraju iz vlade. A zašto ste se vi uhvatili za ono što smo mi rekli? – subkontriraju opozicionari. Da ne bi – jezikom preferansa rečeno – došlo do mortkontre* i plafona*, s neizvjesnim političkim posljedicama, problem se iz premijerovoga ureda hladnokrvno urudžbirao Europi.

Milijunaši borci za Hrvatsku

Fenomen Bechtel naglo je otvorio temu o korupciji kao temeljnoj odrednici hrvatske političke scene. Postalo je univerzalno jasno da politički aktivisti šićare* ovdje preko svake mjere i granice, nezavisno od svojih deklarativnih profila i opredjeljenja. Državni poslovi nikome se “neposrednom pogodbom” ne dodjeljuju bez opipljivoga razloga, i Čačić je vjerojatno u pravu kad – u borbeno-pravedničkome stilu – sugerira da se u pozadini favoriziranja Bechtela nalaze neki mutni interesi Sanaderove ekipe. Kod inozemnih tvrtki koje u Hrvatskoj traže poslove u pravilu se ne postavlja pitanje jesu li spremne platiti da te poslove dobiju: za njih se to pitanje uglavnom svodi na problem kome platiti, na koji način i koliko. Na isplate pravim ljudima na pravim mjestima Bechtel je nesumnjivo spreman jednako kao i svi drugi. Tko je tu, i da li je, povukao ćar*, to je stvar za malu filozofsku analizu koja će Kantov klasični idealizam – materijaliziran u ljubavi prema državi – suprotstaviti Marxovoj teoriji interesa, materijaliziranoj u ljubavi prema sebi. U svojoj predanosti radu Miomir Žužul, na primjer, razvio se u milijunaša, i ne može se u ovom trenutku egzaktno utvrditi da li je svoje milijune – neke od njih – stekao kao osvjedočeni borac za Hrvatsku u surovome ambijentu diplomatskih salona, ili kao Bechtelov čovjek u Washingtonu i Zagrebu.

Korupcija je zajednički nazivnik

Zašto je Sanader iskoristio mogućnost iz Račanovih i Čačićevih klauzula i Bechtelu pokušao dati posao bez natječaja – to je pitanje na koje Vlada nikada neće odgovoriti. Na drugoj strani, ni Račan nikada neće odgovoriti na pitanje zašto je Bechtelu otvorio tu mogućnost. Ako se autora ovoga teksta nešto pita, Račanovi ili Čačićevi motivi identični su Sanaderovim ili Žužulovim. U favoriziranju Bechtela obje garniture otkrivale su svoje specijalne interese, vjerojatno jače od drugarskih simpatija za pravednu borbu skupine žovijalnih menedžera da na asfaltiranju zemaljske kugle godišnje ostvaruju nekoliko milijardi dolara prihoda. Razvijajući svoju kritičku misao, odnosno svoju teoriju “gorkoga prijekora”, Čačić je s duhovitošću Stipe Mesića izjavio da bi šef Bechtela za pedeset milijuna dolara dobiti – koliko očekuje od posla sa Sanaderom – putovao tri puta u Babinu Gredu, a ne samo jednom u Zagreb. U svojoj ironičnoj kritici vjerojatno je u pravu. Pred njegovim moraliziranjem, međutim, ni Vlada nije ostala bez riječi. Ponovno su potegli stari argument da je Čačićeva firma dobivala državne poslove dok je on bio ministar graditeljstva.

Gospodin Čačić usprotivio se toj tvrdnji s jednim rezolutnim, povijesnim “Ne!”. To je laž, to je podmetanje. Nikakva njegova firma nije preko njega dobivala poslove. Poslove je dobivala firma kojoj je on samo bio vlasnik i koju nakon dolaska na vlast nije čak prenio ni na svoju suprugu, već na odvjetnički ured. Bravo. Njegove riječi mogle bi se shvatiti kao da je svoju građevinsku firmu u napadu filantropije poklonio nekim siromašnim advokatima, kad ne bi bilo univerzalno poznato da je prenašanje titulara tvrtke na odvjetnički ured stari oblik mimikrije koji se koristi u trenucima kad za nekoga nije oportuno da se u javnosti izričito prikazuje kao njezin vlasnik. Gospodin Čačić je milijunaš kao i gospodin Žužul, uvećao je – poput Žužula – bogatstvo u razdoblju dok je nesebično služio državi, i u tandemu s Račanom konstruirao je spasonosnu klauzulu za Bechtel koju je danas aktivirala Sanaderova garnitura. Postoji li, dakle, bitna razlika između Sanaderovog režima i njegovih kritičara? Korupcija je njihov zajednički nazivnik i svima bi bilo bolje da šute, uz opasnost – dakako – da ih u tom slučaju netko zapita ima li njihovo ubiranje plaće u parlamentu bilo kakav smisao.

Poštenjačine, trudbenici i demokrati

Nepoznato je može li se i Slavko Linić ubrojiti u kastu milijunaša, premda se negdje pisalo o tome da je čovjek posjednik jahte, morskoga odmarališta itd., da raspolaže dakle sa spektrom rekreativnih objekata karakterističnih za definiciju uspjeha u hrvatskoj demokraciji. Damir Vrhovnik, Račanov i Linićev prijatelj, uživao je u njihovo vrijeme sa svojim Lencem kod države status kakav danas kod Sanadera uživa Bechtel. Zašto? Zato što je poštenjačina, trudbenik, demokrata*, drug i samoupravljač, koji s postotkom od svojih milijuna dolara uzetih u Lencu nikada ni u snu ne bi podmitio političara? Nesumnjivo. Tajna odnosa Vrhovnika i Račanovog režima skriva se u obostranoj moralnoj čvrstoći i povjerenju vlade u radnog čovjeka.

Promatrač će sličnu situaciju danas registrirati i u domeni Andrije Hebranga, tvrdoga domoljuba koji je nepoznatu japansku firmu Shimadzu promovirao u ekskluzivnoga isporučitelja elektronske medicinske opreme za hrvatske bolnice ne zato jer bi od njih dobio novac, ili zato što predstavništvo Shimadzua vodi njegov prijatelj, nego jer duboko i iskreno vjeruje u sposobnosti radnika Shimadzua da – za razliku od drugih – naprave upravo takav medicinski stroj kakav Hrvatskoj treba. Vicevi o hrvatskoj korupciji mogu se – kako vidimo – pričati do beskraja. Poštenoga režima ovdje nema, niti će ga biti. Bavljenje politikom za aktiviste je prije svega prilika da se u kratkom razdoblju dočepaju imovine kakvu inače ne bi zaradili nikada. Europska unija s razlogom upozorava na lokalnu korupciju kao potencijalno veliku prepreku za hrvatsko učlanjenje. U tom kontekstu od Hrvatske je “razvijenija” samo Rumunjska. Afera Bechtel pokazala je da su svi režimi – lijevi, desni, srednji – jednako podložni izazovima brzoga uzimanja novca od tvrtki koje traže posao, da su u to ime spremni potpisivati apsurdne ugovore i aranžmane, i da “principijelan” napad Račana i Čačića na Sanadera nije ništa drugo nego oštro udaranje korumpiranih po korumpiranima.

STUPAC TJEDNA: UPLATA VESNE ŠKARE-OŽBOLT

Proizvodeći jednu od većih gluposti na hrvatskoj javnoj sceni, ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt platila je nedavno kaznu za novinara lokalnoga lista, osuđenog zbog klevete, kako ne bi morao otići u zatvor. Čovjek je bio osuđen jer je u svojim novinama prenio klevetnički članak iz tabloida Imperijal. Kao što je već ustvrdio Nacionalov tv kritičar, onaj tko prenaša članke iz petparačkoga Imperijala po definiciji zaslužuje zatvor. Ovdje ga, međutim, ministrica pravosuđa uz pomoć nekih medija pretvara u nacionalnoga junaka i novinarsku žrtvu represivnoga sustava, a preko njega i samu sebe pokušava promovirati u zaštitnicu “slobode izražavanja”.
Ta nečuvena budalaština posredno pokazuje zašto je hrvatsko pravosuđe u tako bijednom stanju. Oni koji bi ga trebali reformirati i civilizirati, zapravo su trećerazredni demagozi i jeftini populisti koji na medijsko-sudskoj sceni ne razlikuju elementarne vrijednosne nijanse.