Zoran FerićŠto će Tihomir Blaškić sanjati sada kad izlazi iz zatvora? Hoće li i u snovima biti slobodan? Vjerojatno neće. Dobar dio muškaraca, recimo, još godinama poslije odsluženja vojnog roka sanja da ih nisu pustili iz vojske. Uzmemo li u obzir da čovjek spava više od trećine života, Blaškićeva robija po svoj će se prilici nastaviti. Ne sumnjam da će sve što mu se dogodilo proživljavati u snovima kao da gleda strašan film. Upravo zato sada, kad se medijska euforija oko njegove haaške presude već pomalo stišava, postaje je jasno da o generalu i njegovu suđenju treba snimiti film. Kako bismo se i svi mi slikovito upoznali s najvećom sramotom obavještajnoga podzemlja od početka rata do danas. Bio bi to odličan posao za nekog hrvatskog Costu Gavrasa, ako bi uspio na platno prenijeti onu tegobnu ratnu atmosferu, rasulo i kaos, a ujedno do u tančine razotkriti veliku političku zavjeru koja se isplela oko generala. Povijest procesa generalu Blaškiću, samo suđenje i dramatičan obrat na kraju kao da su već gotov scenarij velike sudske drame s elementima političkog trilera. Tu su gotovo sve sastavnice takvih filmova: težak zločin, očajničko traženje krivca i potreba da se zadovolji javnost, ovaj put međunarodna, zavjera u Hrvatskoj koja je imala za cilj abolirati stvarne krivce i podmetnuti žrtvenoga jarca. U toj priči postoje zločin i kazna, postoje pozitivci i negativci, postoji uporna i teška potraga za pravdom i, na kraju, njeno zadovoljenje. Nije ponekad loše da nam realan život nalikuje na hollywoodski spektakl. Takva je katarza dobra za dušu i naš intimni odnos prema pravdi i mogućnosti da ona uopće bude zadovoljena. Jer, ne treba to zaboraviti, mi živimo svoje živote u stalnom strahu od nepravde i zloupotreba pravnoga sistema, pa nam ovakva priča donekle može vratiti nadu makar i u nešto takvo kao što je Međunarodni sud u Haagu. Izjave naših političara, a malo je tko propustio šansu da povodom Blaškićeva oslobođenja nešto kaže, lijepo pokazuju da ovaj čin Haaškoga tribunala smatraju jednim od rijetkih dobrih stvari koje je taj sud napravio u svojoj dugogodišnjoj praksi. General Blaškić pak, kao što je bio idealno žrtveno janje jer nije imao političku potporu struktura HDZ-a, tako je idealan lik i za film jer je bio dovoljno naivan da sam ode u Haag, uvjeren u vlastitu nevinost, a vjerojatno mu ni nakraj pameti nije bilo da se sprema namještaljka na državnoj razini u koju su uključene vladajuće strukture Herceg Bosne i Hrvatske te tajne službe, sve do samog predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Tu je, dakle, i klasična podjela na dobre i loš dečke. Loši dečki su, tako barem sada novine kažu, Paško Ljubičić, Dario Kordić, Mate Boban, Gojko Šušak, Markica Rebić i Franjo Tuđman. A u dobre dečke spadaju oni koji su se angažirali oko toga da o generalu Blaškiću i cijelom ahmićkom slučaju svijet dozna istinu: predsjednik Mesić, Miroslav Šeparović, odvjetnik Anto Nobilo. Osim toga, mogući bi veliki hrvatski politički triler imao i vrlo zaoštrenu dramaturšku situaciju u kojoj su na jednoj strani pougljenjeni ahmićki leševi, a na drugoj nevinost čovjeka osuđenog za taj čin.

Odgovorni za zločin u Ahmićima jesu bivši ministar obrane Šušak i bivši predsjednik Tuđman, njihova smrt nije tragedija nego blagoslov Tihomiru Blaškiću mora je na javi trajala osam godina. A u snovima trajat će vjerojatno čitav život. Strahote se ne mogu izbrisati spužvom Jedno od pitanja koje bi mogao postaviti takav film jest i zašto Haaški sud nije uzeo u obzir dvostruku liniju zapovijedanja kad je ona u mnogim ratovima zapravo normalna. Čak toliko da takvo što postaje općim mjestom brojnih ratnih filmova. Nerijetko nailazimo na likove pravednih i hrabrih vojnih zapovjednika koji znaju svoj posao, razumiju se u taktiku i psihologiju, krasi ih humanost. Njima se suprotstavljaju zlobni i pokvareni politički zapovjednici, nerijetko zaluđeni ideologijom od koje ne mogu vidjeti čovjeka. Upravo takvi često kontroliraju stvari i pravi su gospodari rata. U Crvenoj armiji postojali su vojni zapovjednici stratezi, ali postojali su i politički komesari koji su ponekad imali presudan utjecaj i na vojne odluke. O sukobu okrutnih esesovaca i časnika Wehrmachta također svjedoče mnogi filmovi, a ni u nekim partizanskim filmovima komesari nisu baš omiljeni likovi. Pitanje je zašto međunarodni sud sastavljen od eminentnih pravnih stručnjaka nije odmah povjerovao ono što je opće mjesto i u filmovima B produkcije? Kakva je to simplificirana ideja o zapovjednoj odgovornosti vodila tužiteljstvo i suce kad su donijeli prvu presudu? Jesu li uistinu toliko naivni, ili im je to odgovaralo? Prije će biti da im je odgovaralo jer je zločin u Ahmićima bio toliko strašan a pogled na pougljenjena tijela toliko je frustrirao civilizirani svijet da je krivca trebalo pronaći što prije i odrapiti mu maksimalnu kaznu. A poslije će se možda nepravda već ispraviti, pokaže li se da je treba ispraviti. Presuda Blaškiću izgleda sada kao početno treniranje strogoće jednoga suda koji je poslije olabavio kriterije kompromisima i s puno gorim zločincima. Također se treba upitati koliko su aktualni politički trenutak i saznanja o ponašanju američkih vojnika u Iraku utjecali na ovakav zaokret politike suda i labavije tretiranje zapovjedne odgovornosti.

Sagledaju li se stvari tako, oni koji bi trebali barem moralno ponijeti odgovornost za zločin u Ahmićima, ali i za cjelokupno krvoproliće u Bosni i Hercegovini jesu bivši ministar obrane Šušak i bivši predsjednik Tuđman. Iz ove perspektive gledano, ključna je riječ “bivši”, a smrt je prema njima bila milostiva jer im je omogućila da umru kao heroji, a njihovi su sprovodi bili grandiozne predstave domoljublja. Pri tome je bilo malo onih koji su znali da njihova smrt nije tragedija nego blagoslov. U prvom redu za njih same. Može se čak reći da je tijek hrvatske politike promijenio rak. U skladu s tim, pamtimo još uvijek jedan prilično zloban komentar iz Srbije nakon što je pao Milošević. Komentar kraja velikih balkanskih diktatura u 90-ima kaže da su Hrvati imali sreće, a Srbi su opet bili hrabri, aludirajući na to da su u Srbiji predsjednika srušili dok je bio živ, dok su Hrvati to prepustili karcinomu.

Ako netko o Blaškiću doista snimi film, on će biti zanimljiv jer će gledatelji ući u taj strašan svijet etničkih netrpeljivosti, ekstremnoga nasilja, političkih intriga. Samo što će za njih sav taj užas trajati najviše dva sata, a Tihomiru Blaškiću mora je na javi trajala osam godina. A u snovima trajat će vjerojatno čitav život.