Vedrana RudanJedno 28 godina imam prijateljicu Micu. Mica je operirala rak dojke, bila je na kemoterapiji, na zračenju, popila je hektolitre soka od cikle, ne jede meso, ne pije kavu, misli da joj je i Bog pomogao, Mica se izliječila. U Parizu ima sina, nevjestu i tri unučice. Nevjesta joj je Parižanka, vrlo praktična žena, voli Micu, zato ju je dodatno osigurala, u slučaju frke, Mica će imati najbolje francuske liječnike. Nisam rekla, Mica je iz Kruševca, moj muž tvrdi da je to između Semberije i Šumadije. Gdje je Semberija? A Šumadija? Putovala je Mica u Pariz, vraćala se u naš grad, uvijek bismo skupa popile čaj bez šećera. Mica mi je govorila, vjeruj u Boga, On sve zna, sve vidi i pomaže dobrim ljudima, zato je moj rak odustao. A onda su Mici u Parizu otkrili rak pluća. Srećom, rekla je Mica, nisu metastaze, rak je primarni. Odrezali su joj jedno plućno krilo, moja je Mica malo dahtala, kad bi se penjala uz stepenice, ali i to je, s vremenom, prošlo. Opet je moja Mica ozdravila. Njene su unučice narasle, krenule u školu, Mica ima stotine prijatelja diljem svijeta, neki su jednom živjeli u Kruševcu, drugi su prijatelji onih koji su tamo bili. Micin Bog u tisućama crkava okuplja različite ljude. Moja Mica vodi život tinejdžerice. Telefon joj stalno zvoni, doma je samo ujutro do devet ili navečer poslije osam. Ne može živjeti sama, trebaju joj ljudi. A onda je Mica odlučila krenuti u Ameriku. Dva mjeseca kod jednih prijatelja, tri kod drugih, mjesec dana kod trećih, u svakom kutku Amerike čuče Micini prijatelji. Let je bio dugačak i naporan, rekla mi je Mica, noge su mi se ukočile. Zaboravila sam ti reći, nevjesta mi je na aerodromu rekla, hajde, osiguraj se za slučaj bolesti, tu ti je šalter. Nisam htjela dodatno osiguranje, moja je nevjesta inzistirala. Rekla sam joj, čemu, ja sam zdrava žena, mene Bog čuva. Okej, rekla je nevjesta, dobro osiguranje može samo pomoći tvom Bogu. Bilo je super, baš su me dobro primili. Tamo su sve kuće drvene, oni stalno rade, dosta sam bila sama, vikendom su me vodili na izlete. Žive u kućicama koje su kod nas nezamislive. Sve su to šareno obojene barake, čudna neka zemlja, a onda mi je puknuo most. U Americi su zubari jezivo skupi, zato sam rekla prijateljici, zovi svog zubara, neka mi popravi most, naplatit će preko tvoga osiguranja. Zamisli, prijateljici sam satima objašnjavala što želim, nije razumjela. Ipak je nazvala zubara, otišle smo k njemu. Ponavljala mu je i ponavljala. Odmahivao je glavom i govorio, ne razumijem, ne razumijem. Onda sam ja iz džepa izvukla most umotan u papirnati rupčić, odmotala sam ga, pokazala mu rupu u ustima, stavila most na njegov stol, sklopila ruke i pogledala ga u oči. Zalijepio mi je most. Pitala sam koliko košta, rekao je ništa, ništa. Vidiš, rekla sam prijateljici, ima Boga, ali ima i dobrih ljudi. Morala sam otići drugoj prijateljici jer se ovoj razboljela mama. Kod nje sam bila nekoliko dana. Opazila sam da mi se pletu noge, vid mi se naglo pogoršao, loše sam se osjećala. Odvezli su me u bolnicu. Tamo je bila jedna medicinska sestra, podrijetlom iz Kruševca, radila je u šok-sobi, krasna žena, baš mi je bila na ruku. Pregledavali su me, slikali, snimali, rekli su mi, imali ste lagani moždani udar, imate i tumor na mozgu, ne može se operirati, na koju ste svotu osigurani? Rekla sam, nazovite Pariz. Nazvali su Pariz, bila sam osigurana na sedamdeset i osam tisuća dolara. Za preglede i pet dana bolnice ispostavili su račun na 78.000 dolara. Zamisli, nisu normalni ti Amerikanci. Dobro sam se osjećala, meni je bitno da znam što mi je, tumor na mozgu, tumor na mozgu. Neki ljudi strašno pate, imaju velike probleme, ja imam sreće jer me Bog čuva. Htjela sam u Americi ostati još nekoliko mjeseci, ne putuje se u Ameriku svaki dan, nazvala me nevjesta, rekla mi je, Mico, što god ti se dogodi od danas dalje, mi ćemo morati platiti, vrati se. Zamisli, ono osiguravajuće društvo iz Pariza poslalo je po mene svog liječnika! Luda kuća. Bila sam kod prijateljice, u njenoj drvenoj kući, kad se u našoj uličici pojavila ta dugačka limuzina. Unutra pariški liječnik. Držao mi je otvorena vrata. Šofer je bio crnac, imao je bijele rukavice, u tim kućicama uglavnom žive ljudi iz Kruševca, moji su mi prijatelji mahali, kad sam ušla u dugačak auto. I ja sam mahala njima, neki su i plakali. A u autu bar, televizor i mnogo voća. Uzela sam voće da mogu grickati nešto u avionu, hrana je jeziva, nemaju ništa za vegetarijance, let je dugačak, liječnik je imao ogroman kofer pun lijekova. Gospođo, moram vas dovesti živu u Pariz. Rekla sam, a kako ćeš me dovesti u Pariz nego živu. Nećeš vjerovati kakav je to bio let. Ušli smo u biznis klasu, ja sam mogla ležati, gledati film, slušati glazbu, naručiti od hrane što mi padne na pamet. Stjuardesi sam rekla, donesite mi jelovnik na francuskom, on mi bolje ide nego engleski. Dobila sam i prekrasnu spavaćicu i papuče. Ne, ne, rekla sam stjuardesi, ne otvarajte je, to ću darovati nevjesti. Kad smo sletjeli u Pariz, čekala su me kolica, sjela sam u njih. Okej, rekla sam liječniku, sin će me odvesti doma. Nema šanse, rekao je doktor, ja ću vas odvesti taksijem, na pragu kuće me fotografirao i pozdravio. O, rekla sam, Mico, imaš odlične naočale. To mi je darovala ona sestra iz američke bolnice, ona iz Kruševca. Neki pacijent joj je darovao naočale, godinama ih je doma čuvala, a onda sam ja ušla u onu bolnicu, rekla sam joj, draga moja, baš mi se vid nekako pogoršao. Nazvala je muža, donesi one naočale, stavila sam ih na nos, moja dioptrija! Vidiš, rekla je Mica, i te su naočale znak, ima Boga, ja sam sretna žena. Moja Mica. Moja draga Micica.