Damir Šagolj već nekoliko godina živi u Bangkoku, gdje je šef Reutersove fotoreporterske ekipe za jugoistočnu Aziju "Ovo je najbolji posao na svijetu", kratko odgovara Damir Šagolj, 41-godišnjak rođen u Sarajevu, posljednjih godina jedan od vodećih svjetskih fotoreportera. Potvrda njegova statusa u fotoreporterskoj eliti stigla je prije desetak dana kad je dobio prvu nagradu World Press Photoa u kategoriji prikaza svakodnevnog života. Damir Šagolj je 5. listopada 2011. u Pjongjangu snimio sada već čuvenu fotografiju na kojoj sviće dan nad krovovima sivih i jednakih zgrada, sve je ugašeno i nepomično, samo na jednoj fasadi obasjan je portret Kim Il-sunga, nekadašnjeg sjevernokorejskog komunističkog lidera i tzv. Velikog Vođe.

Iako ga je proslavila snimka iz Pjongjanga, Šagolj je već deset godina u skupini vodećih fotoreportera Reutersa. Počeo je fotografirati sredinom 90-ih u Bosni i Hercegovini, a zatim je radio na brojnim ratnim područjima, od Kosova do Afganistana i Iraka. Lani je bio jedan od rijetkih snimatelja koji su uspjeli doći u razorenu Fukushimu. Gdje god je kriza, tamo je i ovaj sarajevski fotoreporter s istančanim smislom za scenarij pri snimanju.

Uostalom, za njega život u inozemstvu nije ništa novo. Dobar dio mladosti proveo je u Moskvi i Teheranu, gdje je njegov otac Mirko Šagolj radio kao dopisnik sarajevskog Oslobođenja. Prije nekoliko godina Damir Šagolj preselio se u Bangkok, gdje je šef Reutersove fotoreporterske ekipe za jugoistočnu Aziju. Da živi uzbudljivo, vidjelo se i prilikom ovog intervjua, koji je bio prekinut jer je Šagolj hitno morao otputovati u izbjeglički logor u džungli na graničnom području između Tajlanda i Laosa gdje je izbio veliki požar.

Kako je nastala fotografija za koju ste dobili nagradu?
- Nagrađenu fotografiju snimio sam rano ujutro, neposredno prije svitanja, u centru Pjongjanga. Znao sam već dugo za tu Kim Il-sungovu sliku, za taj prizor, i vrebao sam priliku da to snimim na najbolji mogući način. Inzistirao sam da dobijem sobu na najvišem katu hotela, na strani koja gleda na te zgrade. Sve što sam trebao učiniti tog jutra jest da se probudim prije zore, napravim kavu, zapalim cigaru i napravim nekoliko snimki kroz prozor svoje hotelske sobe. U Sjevernoj Koreji sam bio kao dio tima humanitarnih radnika koji su posjetili južne provincije pogođene poplavama i mrazom, u kojima je situacija s hranom i lijekovima vrlo dramatična.

Kako izgleda svakodnevni život u Sjevernoj Koreji?
- Vidio sam samo mali dio te velike i tužne slike i ne bi bilo fer da izvlačim opće zaključke. Ono što sam vidio po provincijama ne izgleda dobro - ljudi su siromašni i teško preživljavaju. Sankcije i hermetična zatvorenost, uz način na koji se upravlja tom državom, ostavili su dubok trag. Red i disciplina osjećaju se na svakom koraku, sve je planirano i nema kaosa na koji smo navikli na ostalim kriznim područjima. Pjongjang izgleda puno bolje od provincije. To je razumljivo, jer sve te velike zgrade, bulevari i spomenici napravljeni su još u vrijeme dok je istočni blok funkcionirao, a prije nego što su uvedene sankcije.

Jeste li imali službenu pratnju dok ste snimali i putovali Sjevernom Korejom?
- Naravno da jesam, bez toga je posjet Sjevernoj Koreji nezamisliv. Ali ipak sam ja tamo bio "službeno", po pozivu i s dogovorenim programom. A i imam i dosta iskustava sa sličnim situacijama pa mi to nije bio poseban problem.

Što mislite, kako bi tamošnji ljudi doživjeli demokraciju i ujedinjenje s Južnom Korejom?
- Teško mi je o tome govoriti, nisam stručnjak za pitanje dviju Koreja niti to mogu biti nakon samo jednog posjeta Sjevernoj. To bi trebalo pitati ljude s obje strane granice. Mislim da bi bilo bitno, prije eventualnih zaključaka i prognoza, da se ljudi informiraju o drugoj strani, i to neovisno o propagandi i onome što se nameće iz centara moći. Tek nakon toga eventualno bismo dobili pravi odgovor na to pitanje.
Prošle godine ste bili u Fukushimi. Što vas se najdublje dojmilo?
- Osim nestvarnog razaranja i džumbusa nakon tsunamija, ono što je na mene ostavilo poseban dojam jest način na koji se Japanci suočavaju sa strašnom katastrofom. Ovdje na prvom mjestu mislim na nestvarnu disciplinu i fantastičnu organiziranost. A sve su radili bez prevelike drame koja bi bila vidljiva izvana. Pritom bi potpuno pogrešan bio zaključak da su Japanci hladni i bezosjećajni. Oni svoje jade i probleme proživljavaju na vrlo poseban način i to je fascinantno.

Damir Šagolj nedavno je snimio ciklus fotografija 'Mianmarski opijumski rat': na slici su žene iz plemena Akha u narodnoj nošnjiKoliko znam, već godinama radite u Aziji. Zašto?
- Već sam treću godinu u Bangkoku jer su se priče s naslovnica u svjetskim medijima velikim dijelom premjestile u Aziju. Moj je posao da izvještavam s velikih događanja, a iz Sarajeva, u kojem sam donedavno živio i odande putovao, to je postalo tehnički i logistički gotovo neizvedivo. U međuvremenu se dogodilo Arapsko proljeće, neplanirano i snažnije nego što je itko očekivao, a to sam "promašio" jer su se u isto vrijeme u Aziji zbivale velike priče. Nisam se pokajao i mislim da je Azija pravo mjesto u pravom trenutku. Bangkok je, opet, logičan izbor za bazu odakle se pokriva kontinent.
Snimali ste u Afganistanu i Iraku. Što je u takvim ratnim zonama najvažnije za fotografe?
- Kao i u drugim velikim, a pogotovo opasnim pričama, najvažnije je ostati objema nogama na zemlji. Ne očekivati previše, jer je to i najbrži put prema velikim razočaranjima i opasnostima. Iz profesionalnog aspekta, bitno je iskoristiti znanje i iskustvo da se prepozna prava priča i pravi kut za tu priču, jer se vrlo često druga šansa neće ukazati. Pri tome, ne raditi te priče kao da su utrke na sto metara u kojima treba dati sve odmah i eventualno pregorjeti nakon kratkog vremena. Svaki je rat i svaka karijera maraton i bitno je uz pravi tempo pratiti ritam.

Vaša prva profesionalna iskustva su iz rata u Bosni i Hercegovini. Kako je to izgledalo i gdje ste bili?
- Ja sam se, na nešto višem nivou, novinarstvom počeo baviti tek pred sam kraj rata u Bosni, kad je već bilo jasno da dolazi mir. Ili barem prestanak razaranja. Međutim, iskustvo Sarajeva, a to će potvrditi i mnogi drugi novinari koji su prošli kroz taj pakao, svrstava bosanski rat među najopasnije, najstrašnije i iznimno iscrpljujuće. Teško da sam u karijeri, a bio sam u nekih petnaestak ratova poslije bosanskog, imao slično iskustvo po intenzitetu, ali i po trajanju i sveobuhvatnosti razaranja.

Kako se, kao netko tko dugo živi vani, osjećate kad dođete u današnju Bosnu?
- Ja iz Bosne nikada nisam otišao, niti ću otići. To što sam fizički na drugom mjestu, trenutačno zaokupljen drugim pričama i problemima, ništa bitno ne mijenja. Meni su i dalje prve stranice koje ujutro otvorim na internetu iz Bosne i teško da će išta to iz mene istjerati. Ali ipak postoji onaj razorni osjećaj svaki put kad sletim na sarajevski aerodrom iz neke ne tako lijepe i bogate zemlje da smo mogli, i da još možemo, bolje i više. I, naravno, osjećaj gađenja prema politici koja razara i ono malo šanse koja nam je preostala.

Je li uzbudljivo ili zamorno stalno biti na dispoziciji agenciji?
- Jest, i uzbudljivo je i zamorno biti uvijek spreman na velike priče i velike avanture. Ali, bez obzira na sav umor i odricanja, ja ipak radim vjerojatno jedan od najboljih poslova na svijetu. Da imam šansu ponovo birati profesiju i put, ne bih imao velikih dilema.

Tko su najbolji svjetski fotografi?
- To je preširoko postavljeno pitanje koje bih morao raščlaniti i odgovarati nadugo i naširoko. Ja se bavim novinarstvom, a fotografija je moj alat. U toj sam disciplini dobar i o njoj znam dosta. Tu su najbolji oni koji svojim izvještajima uspiju napraviti izvjestan pomak, natjerati nekog pojedinca da korigira ili potvrdi svoj stav o onome o čemu novinar izvještava. Obično ti ljudi za svoj rad budu nagrađeni, a njihove fotografije ostanu i kao dokumenti za povijest. Objektivno govoreći, novinar je kao i nogometaš, a to znači da je cijenjen i vrijedi onoliko koliko pruža u ovome trenutku i na ovome mjestu. Iskustvo, znanje i takozvani minuli rad su, naravno, bitni, ali oni se vide samo na kraju dana kad su fotografije poslane u svijet.