Među hrvatskim ekonomskim i aerodromskim ekspertima postoji značajan broj onih koji se izričito ne slažu s kategoričkom odlukom Radimira Čačića da proširenje zagrebačke zračne luke Pleso prepusti francuskom koncesionaru, jedinom koji se javio na natječaj (raspisan u zadnjoj fazi vladavine Jadranke Kosor). I aerodromski sindikati digli su se zadnjih dana na noge, tvrdeći da je odluka neracionalna, odnosno da će država s koncesijom - koja se ugovara na trideset pet godina - realno izgubiti znatno više od onoga što će nominalno dobiti. Pitanje je hoće li gospodin Čačić na isteku koncesije biti još na sceni, tj. u mogućnosti da neposredno procjenjuje ukupne efekte svoga današnjeg rezolutnog eksperimenta s aerodromom. Možda i potegne do stote, no plodove njegova kreativnog rada u velikoj mjeri konzumirat će drugi naraštaji, drugi građani, među njima i neki koji su već sad uvjereni da je koncesija konformističko i loše rješenje za zagrebačko aerodromsko pitanje, ali nisu se sa svojim argumentima mogli probiti ni kroz Kalmetin, ni kroz Čačićev zid.

Može se pretpostaviti da je ta koncesija i proizvod nedostatka novca u državnoj kasi, no činjenica je da Vlada najavljuje velik investicijski val u energetskom i drugim sektorima, i nejasno je u tom svjetlu zašto se baš aerodrom Pleso - čiji budući cargo-terminal ima velik profitni potencijal - mora izdvojiti iz državnih razvojnih planova i baciti na tanjur stranom partneru.

Birokratizirani list bez kreativnih ambicija
Pleso je, dakle, enigma za sebe, no pojedini analitičari skloni su pohvaliti odlučnost Vlade na nekim drugim planovima. Pokazala je, na primjer, da se ne boji medija i buke koju su ponekad u stanju proizvesti, u trenutku kad je Slavko Linić najavio ukidanje subvencija dnevnom listu Vjesnik. Dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvajala je za Vjesnik država - izravno ili preko pojedinih svojih tvrtki - što nije do kraja nepodnošljivo ni za prezaduženu zemlju, pod uvjetom da te novine bilo čemu služe. Vjesnik, međutim, nije generirao ni uvjerljivost, ni ozbiljnost, ni sklonost istraživanjima ili senzacijama; osim toga, zatvaranjem pipe za Vjesnik tržištu je odaslana ozbiljna političko-psihološka poruka.

Na vizualnom planu, odavno su ga lišili tradicionalnog velikog formata i time mu potpuno oduzeli njegov stari, prepoznatljivi identitet, u besmislenom pokušaju da ga postave u isti kontekst s tabloidima i učine "konkurentnijim". Na planu
sadržaja nepokolebljivo je prepisivao i obrađivao Vladine biltene, bez neke bitne autonomne nadopune ili "kritičke misli", čime nije mogao konkurirati ni web-portalima - mnogo bržim u distribuciji elementarnih institucionalnih informacija - ni istraživačkim novinama. Postao je u protoku godina značajno dosadniji i od Vjesnika kakav je egzistirao u Tuđmanovo doba. Tada se preko Vjesnika precizno moglo iščitati što poglavar misli, a često su se pojavljivali i tekstovi nekih Tuđmanovih bizarnih ljubimaca koji su na vrlo originalne načine glorificirali njegov lik i djelo, što je publika opušteno konzumirala kao specijalan oblik državotvorne humoreske. Sve te specifične oznake izgubile su se s vremenom, i na sceni je ostao samo jedan birokratizirani proizvod, lišen bilo kakvih kreativnih ambicija, koji je i za onoga tko ga plaća izgubio svaku propagandnu vrijednost.

Opravdana policijska intervencija
Opterećena situacijom u kojoj nema prostora za besplodno razbacivanje novca, aktualna Vlada odlučila je prekinuti Vjesnikovo bivstvovanje u beskorisnosti, pokazujući time da nema namjeru preživljavati na račun trulih kompromisa, kao što je činila Vlada Jadranke Kosor. Što drugo preostaje toj Vladi, uostalom? Možda samo da donese Zakon o opstojnosti Vjesnika - najprije Lex Komadina, potom Lex Čačić, na kraju Lex Vjesnik - i formira u to ime državni informativni aparat na slikovno-zvučnoj, internetskoj i tiskanoj razini (HRT, HINA-Web, Vjesnik), uz prigodno formacijsko otpuštanje nekoliko tisuća medijskih djelatnika na socijalnom zadatku. Jasno je da u aktualnom historijskom trenutku državi nije potreban takav obavještajni mastodont koji će na više razina reproducirati iste monotone refrene. I sama tzv. javna televizija zrela je za temeljitu redukcionističku obnovu koja će naciji donijeti kulturniji program uz manje političkih parazita koji ga nastoje prilagoditi svojim interesima. U kontekstu politike oslobađanja države od suvišnoga tereta, Vjesnik danas od Vlade nema što tražiti.
Čini se da gospodin Milanović i njegov krug emitiraju naciji poruku o prestanku kupovanja socijalnoga mira, i ako je dojam ispravan, može se reći da je za to već bilo krajnje vrijeme. Život u beskrajno rastezljivoj agoniji postao je teško izdrživ. Odluka o Vjesniku komplementarna je sa zauzimanjem čvrstoga stava prema mljekarskim demonstracijama i traktor-revoluciji. Ako nema novca za dodatne "poticaje" i subvencioniranje cijena - nema ga, a tko se tome nije u stanju prilagoditi, može promijeniti proizvodnju ili zanimanje. Policijska intervencija zbog oslobađanja ključne zagrebačke prometnice od traktorske blokade bila je potpuno opravdana, i na simboličkoj razini označila je kraj višegodišnjega hipokritskoga cjenkanja vlasti s profesionalnim ucjenjivačima države. Jadranka Kosor pokušala je iskoristiti situaciju spominjući "policijsku državu" i glumeći mljekarsku majku. U nastupu standardne patetike, hrvatska Milky Madonna izjavila je kako su je "uplašeni ljudi nazivali cijelu noć", tražeći od nje nekakvu pomoć. Odakle "uplašenim ljudima" njezin broj?

Premijer Milanović počeo je demonstrirati odlučnost, i bude li mu ekonomski program snažan kao sadašnji politički nastup, kraja mu nema.