Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

'Medulla', novi album Bjork, je najhrabriji glazbeni eksperiment nakon albuma 'Kid A' grupe Radiohead

Islandska pjevačica Bjork objavila je peti album 'Medulla' koji će u avangardnim krugovima dobiti još veći publicitet od famoznog prethodnika 'Vespertine'

Ilko ČulićIlko ČulićU izvrsnom nastupu na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara Bjork je cijelom svijetu pokazala ono što su njezini simpatizeri mogli naslutiti već prije desetak godina slušajući nezaboravni album “Debut”. Islandska diva spada u rijetke izvođače moderne glazbe koji za nekoliko minuta mogu osvojiti gotovo svaki auditorij. Možda bi Madonna dobila još veći pljesak u Ateni, ali čak ni planetarna pop ikona za dva desetljeća fantastično uspješne karijere nije pokrila toliko širok prostor kao Bjork Ona je jedina pjevačica čiju će fotografiju istovremeno objaviti šareni teen-pop magazini potpuno ovisni o najnovijoj MTV produkciji i mjesečnik Wire, u kojem obično prolaze samo tvrdokorni alternativci i ugledniji predstavnici avangarde. Neće biti nikakvo iznenađenje ako njezin peti studijski album u tim krugovima dobije još veći publicitet od famoznog prethodnika “Vespertine”, no malo je vjerojatno da će “Medulla” zabilježiti tako visoku nakladu. Brojna publika privučena zadnjih godina besprijekorno postavljenom fuzijom downtempo elektronike i klasičnih orkestracija ili pak raskošnom koncertnom promocijom CD-a “Vespertine” po velikim opernim kućama, mogla bi ostati prilično zbunjena nakon prvog slušanja novog materijala. U boljem položaju neće biti ni dugogodišnji sljedbenici ako nisu potpuno spremni za vjerojatno najhrabriji eksperiment jednog visokotiražnog izvođača nakon Radioheadova naglog skretanja u post-rock s albumom “Kid A”.
Zajednički interesi Bjork i Radioheada potvrđeni su gostovanjem Thoma Yorkea na njezinu soundtracku za Von Trierov film “Ples u tami”, ali konačni su rezultati ipak bitno različiti. Dok se Yorkeova momčad polako gubi u labirintu apstraktnih formi, Bjork na albumu “Medulla” istražuje što se sve može napraviti s ljudskim glasom nakon golemoga tehnološkog napretka u digitalnom procesu snimanja. U pojedinim kompozicijama otkrivaju se sličnosti s “Vespertine”, pa i neke reminiscencije na “Debut”, a programerska podrška povjerena je starim suradnicima poput Marka Bella i kalifornijskog dua Matmos, međutim zamalo revolucionarni tretman vokala kao glavnog izvora zvuka radikalno je izmijenio strukturu cijelog albuma. Pokraj Bjork u vokalnoj liniji bili su islandski i londonski zbor, inuitska “throat” pjevačica Tanya Tagag Gillis, veteran “Cantenbury-rocka” Robert Wayatt, bivši frontman Faith No Morea Mike Patton i Razhel (ex Roots), koji svoj glas s lakoćom pretvara u ritmički instrument “human beatbox”, nekoć dosta popularan u hip hopu. Kad se priviknete na brojne a capella dionice i uglavnom oskudnu instrumentalnu pratnju potpuno aktiviranu tek u plesnoj završnici “Triumph Of A Heart”, u prvi plan izlaze sjajne pjesme kao što su “Where Is The Line”, islandska “Vokuro” i “Oceania”, koja je imala premijeru u Ateni. Daleka prethodnica “Medulle” mogla bi biti Kate Bush zbog albuma “Hounds Of Love” iz 1985. i dueta s Peterom Gabrielom na hit singlu “Don’t Give Up”, no ta će se usporedba vrlo brzo izlizati jer se Kate u autorskom radu i produkciji zvuka nikad nije pokazala tako maštovitom kao Bjork, neokrunjena kraljica europske glazbe.

Bjork na albumu 'Medulla' istražuje što se sve može napraviti s ljudskim glasom2Pac – ‘Live’ (Death Row / Aquarius)

Sasvim netipično za američku hip hop scenu, gdje hiperprodukcija novih imena nikome ne ostavlja previše vremena za lamentiranje nad sudbinama bivših prvaka, mit o Tupacu Shakuru nije srušen ni osam godina nakon njegove brutalne egzekucije u Las Vegasu. Godišnjica smrti možda ne najboljeg, ali definitivno najtraženijeg repera 90-ih, obilježava se objavljivanjem koncertnog CD-a sa snimkama njegovih posljednjih nastupa, u kojima dominiraju pjesme s tada aktualnog albuma “All Eyes On Me” i veliki hit “California Love”. Snimke nisu potpuno reprezentativne jer se mjestimice glasnije i jasnije čuje publika nego Tupacova pratnja, ali fanovi se zbog toga neće buniti.

Dr John – ‘N’Awlinz – Dis Dat Or D’Udda’ (Parlophone / Dallas)

Uoči 62. rođendana Dr John nije pokazivao osobit interes za još jedan grandiozni come back kakav je priredio 1998. s “Anutha Zone”, međutim doajen voodoo-bluesa opet je u studio dovukao povorku atraktivnih gostiju. Mavis Staples ulaze na začudnoj verziji “When The Saints Go Marching In”, Cyril Neville i The Mardi Grass Indians na “Marie Lavaeu”, a u nastavku se pojavljuju Randy Newman, Willie Nelson i B. B. King. Premda bi se tu skupilo dovoljno godina za kolektivno preseljenje u starački dom, kroz 68 minuta materijala duboko zakopanog u tradiciju New Orleansa cijela ekipa pokazuje neospornu vitalnost.

Snow Patrol – ‘Final Straw’ (Polydor / Aquarius)

Na prvi znak trošenja zaliha perspektivnih bandova iz Londona, Manchestera i Liverpoola britanski izdavači obično reagiraju slanjem svojih lovaca na talente u Škotsku gdje je lokalna ponuda gotovo uvijek veća od potražnje. Trio Snow Patrol krenuo je iz Dundeeja preko Glasgowa, da bi nakon petogodišnjeg stažiranja u indie-rock sektoru prije nekoliko tjedana zamalo dohvatio vrh britanske top liste s trećim albumom “Final Straw”. Dobro raspoređeni utjecaji sveprisutnog Coldplaya, ranog Radioheada i kultnog škotskog one-man-banda Arab Strap pretočeni su u nekoliko dopadljivih pjesama i čini se da je samo pitanje dana kad će Snow Patrol biti premješten među internacionalne atrakcije.

Zvjezdice :
Bjork – 4
2Pac – 3
Dr John – Snow Patrol – 3

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika