Vedrana RudanŽena u braku vodi ljubav, kad se tucne s ljubavnikom, gospođa je kurva. Tko nas definira? Papir? Potvrda o sklopljenom braku, diploma, vozačka dozvola, izvod iz matične knjige rođenih… Država z n a tko smo mi. Država? Majka svih definicija? Moć s velikim M? Što je Država? “Političko-pravna, međunarodno priznata upravna organizacija s punim ili ograničenim suverenitetom, s različitim oblicima vladavine i uređenja.” Veliki Anić. Dakle, mene određuje nešto apstraktno, nemesnato? Ali Država su uvijek i svagdje gospoda u tamnim odijelima. Ona znaju tko su kurve, tko svetice, koga treba spaliti, koga pomilovati, sve u skladu sa z a k o n i m a koje je izglasao parlament, udruga koja je temelj demokratskih zemalja. Priča o demokraciji snažno pomaže građanima demokratskih zemalja da sebi nikad ne postave pitanje, zašto živim poput roba? Doduše, znamo iz povijesti, robovi su se rijetko razdirali monolozima, njušili su prirodu svojih gospodara. A ovi današnji, ovi pušači priče o demokraciji, tko zna da li znaju da su robovi? Ni nauka ni mediji ne lome noge da bi im pomogli da spoznaju svoj status. Znamo tko su bili berači pamuka, imamo diskove s njihovim tužnim pjesmama, i galioti su bili robovi, prikovani za zlizane daske, i ljubavnici rimskih careva… Nauka kaže što je rob tek kad rob postane drugačiji. Moderan rob voli kad mu se tepa da je građanin koji živi u demokratskoj državi u kojoj su na vlasti ljudi koje je izabrao on, građanin, da bi u njegovo ime demokratski vladali demokratskom državom. Demokracija! Demos! Kako to dobro zvuči! Zato pakistanska i indijska i kineska i turska dječica i njihovi roditelji pojma nemaju da su robovi. Mi koji nosimo gaćice i majice koje su oni napravili ipak naslućujemo da sve to ne bi bilo tako jeftino da je u naše gaće utkan rad ljudi koji odlučuju o svojoj sudbini. Uskoro će se za izradu jednako jeftinih gaća izboriti mali Nijemci, Talijani i Švicarci, ako ne misle crknuti od gladi zbog jeftine konkurencije. Hrvati već i šiju i kroje. Moj sin svakoga mjeseca veselo broji tri tisuće kuna, kćerka moje prijateljice dvije tisuće, mlada liječnica je zadovoljna kad, za sto kuna dnevno, na crno, radi kod velike liječnice, prijateljica čisti stanove u Njemačkoj, pomaže joj što je magistrica germanistike… Sve češće, nas Hrvate, vesele male stvari. Kad nam ne isključe struju, telefon, vodu, kad naletimo na liječnika koji će nam dati uputnicu, kad nam umru majka i otac i ostave stan, kad u banci na svoj novac ne čekamo dulje od sata, kad nakon samo šest mjeseci čekanja stignemo uvaliti grudi u mamograf, kad od sedme položimo vozački ispit… Naše su radosti sve egzotičnije.
Skočit ću u stranu, sad mi je ovo palo na pamet. 2001. žene u slovenskom parlamentu glasale su protiv zakona koji je omogućavao ulazak stranih plovila na atomski pogon u slovenske luke. Američki brodovi, zasad, puštaju sidro drugdje. Kužite, robovi ponekad dignu glavicu. Ne, ovo nije objavio CNN. Nitko normalan ne misli da su i naše žene mogle tražiti tako nešto. One rade u talijanskim tvornicama odjeće, austrijskim marketima, njemačkim bankama, španjolskim hotelima… Tko nakon takvog posla može sjesti na rivu i gledati kakvi brodovi ulaze u luku? Zato one nisu čule da američki atomci uplovljavaju u naše vode kad im se digne… Da li je Sabor… Ovako bih mogla satima. Davim vas tankom, dugom niti, bojim se reći ovo što ću ipak reći. Sviđaju mi se Čečenke koje u posljednje vrijeme lete u zrak. Avioni, vlakovi, kazališta, škole… Ništa im sveto nije. A tko su Čečenke zapravo? Ono, kad bi ih čovjek baš dobro omjerio. Kad bi bio baš koncentriran. To su mlade, krhke ženice kojima i težinu i značaj daje samo eksploziv oko tanka struka. Da li je moguće da robovima u ratu protiv Moći tako malo treba? Rat? Ovo nije rat, ovo je terorizam, vrišti Moć preko svojih medija. Terorizam? “Vladavina nasilja s fizičkim ugrožavanjem…” Rat? “Oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina…” Veliki Anić. Rat i terorizam nisu isto, kao što to nisu udana žena i kurva. Jedna ima papir, druga se jebe na divlje. Ali, nije li odnos između Čečenki i Putina ipak oružani sukob između osoba koje predstavljaju dvije lj u d s k e s k u p i n e? Moćnu i nemoćnu, robove i robovlasnike? Zašto je borba nemoćnih svim sredstvima terorizam, a borba moćnih istim sredstvima rat? Rat je legalan, zakonit, pitom? Terorizam je divljaštvo? Moć piše definicije. Kad Čečenke zarobe školsku djecu, kad dižu u zrak avione, putnike u vlakovima i prolaznike, one su ubojice nevinih ljudi. Koga bi Čečenke trebale ubijati da bi to Putinu ili Bushu bilo prihvatljivo? Problem je što i Putin i Bush misle da jedino oni imaju pravo na ubijanje djece, avionskih putnika, ljudi koji sjede u vlakovima i prolaznika. Pa ipak, neka divlja, daleka, nepoznata Nemoć diže glavu. Ona ne želi budućnost koju joj Moć nudi kao jedinu moguću, puzanje dovijeka preko leševa vlastite djece. Nemoć želi smak svijeta u kome mir dijele teroristi koji sebe zovu demokratima. Kako čovjek nesuvislo govori kad želi izreći krive misli?! Kako sam patetična i pretenciozna?! Sve se to moglo reći i jasnije i kraće. Čujte, ovo vam šapućem u gluho, umorno uho. Sviđaju mi se mlade Čečenke.