02.03.2012. / 13:26

 

Robert Reich:

SAD: Proizvodnja iluzija

Bivši američki ministar rada analizira diskurs isturenih demokratskih i republikanskih predstavnika o zazivanju reanimacije posrnule 'američke proizvodnje'. No, situacija na terenu, pogotovo na polju radničkih prava, sasvim je poražavajuća

IlustracijaIlustracijaProizvodnja se iznenada vratila - barem u predizbornu kampanju. Ali ne dajte se zavarati. Pravo pitanje nije kako vratiti proizvodnju, već kako vratiti dobre poslove i dobre plaće. To uopće nije isto.

Republikanci su postali preporođeni prvaci američke proizvodnje. To možda ima neke veze s ključnim predizborima koji će se sljedeći tjedan održati u Michiganu, a tjedan nakon toga u Ohiju - obje države nekadašnji su arsenali američke proizvodnje.

Mitt Romney kaže da će „raditi na povratku proizvodnje" u Ameriku i biti nemilosrdan prema Kini, koju je opisao kao „kradljivca poslova" koji umjetno održava nisku vrijednost svoje valute i tako pojeftinjuje izvoz.

'Američka proizvodnja'

Rick Santorum obećava da će se „boriti za američku proizvodnju" ukidanjem poreza na korporativne prihode proizvođača i dopuštanjem korporacijama da svoje inozemne profite vrate u Ameriku bez plaćanja poreza pod uvjetom da novac iskoriste za gradnju novih tvornica.

Predsjednik Obama također se drži proizvodnog programa. Prošli je mjesec predsjednik predstavio plan u šest faza kojim bi uklonio poreze koji tjeraju kompanije na prekomorsku selidbu i dodatno ih primamio da poslove presele kući. „Naš je cilj", kaže, „stvoriti prilike za marljive Amerikance da počnu ponovo izrađivati stvari."

U međuvremenu, suzdržana potražnja američkih potrošača za aparatima, automobilima i kamionima stvorila je omanji napredak u američkoj proizvodnji pokrećući val nade, pomiješan s nostalgičnim domoljubljem, da se američka proizvodnja možda vraća. To je raspoloženje precizno pogodila reklama Clinta Eastwooda „Poluvrijeme u Americi" prikazana na Super Bowlu.

Stvaranje poslova

Ali američka se proizvodnja neće vratiti. Iako se broj radnih mjesta u prozvodnji povećao za 404,000 od siječnja 2010., još uvijek imamo 5,5 milijuna tvorničkih poslova manje nego u srpnju 2000. - i 12 milijuna manje nego 1990. godine. Dugoročni trend ukazuje na sve manji i manji broj tvorničkih poslova.

Čak i da se ne moramo natjecati sa slabije plaćenim radnicima s druge strane oceana, i dalje bismo imali manje tvorničkih poslova jer su stare pokretne vrpce zamijenili brojčano nadzirani strojni alati i robotika. Proizvodnja sve više postaje stvar visoke tehnologije.

Vraćanje američke proizvodnje ionako nije pravi izazov. Pravi izazov je stvaranje dobrih poslova za većinu Amerikanaca koji nemaju diplome četverogodišnjih fakulteta.

Proizvodnja je nekada nudila mnoštvo radnih mjesta te vrste, ali samo zato što su tvorničke radnike predstavljali sindikati dovoljno moćni da osiguraju visoke plaće.

Sindikati

Tome više nije tako. Čak i nekoć jaki sindikat United Auto Workers prisiljen je prihvatiti pakete plaća za nove zaposlenike u Velikoj trojki (General Motors, Ford i Chrysler) upola manje od iznosa koji su novi zaposlenici dobivali prije deset godina. Sa 14 dolara na sat novi djelatnici u automobilskoj industriji zarađuju podjednako kao većina američkih radnika u uslužnom sektoru.

GM je upravo objavio podatke o rekordnoj dobiti, ali njegovi novi zaposlenici od toga neće imati bogzna što.

1950-ih godina više od trećine američkih radnika zastupali su sindikati. Sada manje od 7% radnika u privatnom sektoru ima sindikat koji ih podupire. Ako postoji samo jedan razlog za dramatičan pad prosječnog dohotka radnika bez završenog fakulteta u posljednja tri i pol desetljeća, to je propast sindikata.

Pravo na rad

Kako kandidati stoje sa sindikatima? Mitt Romney samo udara po njima. Zaklinje se da će usvojiti takozvani zakon o „pravu na rad" koji bi zabranio da članstvo u sindikatu bude uvjet za dobivanje posla, kao i obvezno plaćanje naknade sindikatima. „I prije sam se okomljavao na sindikalne čelnike", kaže, „i rado ću to učiniti opet." Kada Romney ne krivi Kinu za probleme američkih proizvođača s konkurentnošću, krivi visoke plaće sindikalista. Romney optužuje predsjednika za „pretrpavanje" Nacionalnog odbora za radne odnose (National Labor Relations Board) „sindikalnim poslušnicima".

Rick Santorum tvrdi da podržava sindikate privatnog sektora. Dok je bio u Senatu, glasovao je protiv zakona o nacionalnom pravu na rad (Romney ga sada napada zbog toga), ali Santorum nije zainteresiran za jačanje sindikata i ne sviđa mu se njihova prisutnost u javnom sektoru.

Predsjednik Obama hvali „sindikalizirane proizvodne pogone" poput Master Locka, tvornice lokota u Milwaukeeju koju je posjetio prošli tjedan, a koja je vratila stotinu radnih mjesta iz Kine. Ali predsjednik nije obećao da će, bude li ponovo izabran, progurati Zakon o slobodnom odabiru zaposlenika koji bi olakšao radnicima organiziranje u sindikate. Podržao je to na izborima 2008., ali nije ništa poduzeo po pitanju tog zakona nakon što je izabran.

A korporacije?

Predsjednik je također upadljivo šutio o radničkim borbama koje su se odvijale na Srednjem zapadu - od napada na pregovaračka prava javnih zaposlenika u Wisconsinu do nedavno izglasanog zakona o pravu na rad u Indiani, prvog u američkom industrijskom pojasu.

Američkim korporacijama - i proizvodnim i uslužnim - u stvari jako dobro ide. Njihovi ukupni prihodi u trećem tromjesečju (što su najnoviji dostupni podaci) iznosili su 2 trilijuna dolara. To je za 19% više nego na predrecesijakom vrhuncu prije pet godina.

Ključni problem

Ali američki radnici ne dobivaju ni djelić tog obilja. Iako se poslovi polako vraćaju, plaće i dalje padaju kada se uračuna inflacija. Na svaki dolar prihoda zarađen u Sjedinjenim Državama u trećem tromjesečju samo su 44 centa otišla na radničke plaće i nadnice - najmanji udio od početka vladina bilježenja podataka 1947. godine.

Temeljni problem nije propast američke proizvodnje i neće ga riješiti oživljavanje proizvodnje. Problem je slabljenje moći sudjelovanja američkih radnika u podjeli dobitaka američke ekonomije.

Robert Reich je sveučilišni profesor na Berkleyu. U Clintonovoj administraciji obnašao je dužnost ministra rada

Tekst je prenesen sa stranice robertreich.org

Prevela Diana Robaš

Vezane vijesti

Kockarski kapitalizam

Kockarski kapitalizam

Želio bih da predsjednik Obama povuče očitu paralelu između Bain Capitala i JPMorgan Chasea. Tako njegov takozvani „napad" na privatne investicijske… Više

Komentari

registracija
31/1/10

STTony, 02.03.12. 14:32

U nas možeš završiti i 3 fakulteta, opet ćeš u najboljem slučaju preživljavati.

Naravno, ima rijetkih sretnika i onih s vezom, govorim o prosječnom čovjeku na našoj pokradenoj do kosti banana džravici.


registracija
9/3/10

nostradurus, 06.03.12. 10:08

Koncept novca kao duga ubija svaku profitabilnost, bez obzira na tehnologiju.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika